|
Zovem se Nemetz, iz bivše sam austrijske kasabice, nisam više baš tako ni mlad, ali volim što vole i mladi. Skupljam gluposti, nagao po prirodi, imao pet iz daktilografije, nesvjesno kopam nos, volim filmove, pa i (još perverznije) domaće  , no i djecu & knjige & sir & vrhnje, ali - volim i glazbu & koncerte
U doba kad sam bio pun sokova i najspremniji ići na koncerte, umjesto istih, tavorio sam u jebenim vojskama - a onda je rat ionako progutao sve. Od "best years of life" općenito - do koncerata. Mali tračak je bila 1990 sa svim tim Ramones, Sisters of Mercy, Dejvidima Bovijima, The Fall, Godfathers (na kojima nisam bio) i slično. Pa se napokon sve smirilo ali su se desili i zahuktali faksevi, poslovi, djeca, prioriteti, život, ljubav, Sanader, lagani dvokorak uz puni želudac, fabrička jutra i miris dimnjaka. A CD-i skupljaju doma prašinu.
Eto, počeli opet koncerti - na veliko. Nemrem više pratiti, niti baš - popratiti. Ovo ljeto tek svašta gostuje.
Radim inače iznimke, pa kao pravi isfrustrirani socijalistički trti-samting kompenziram pokoju mladalačku glazbenu simpatiju, od D.R.I. do R.E.M.
A došao i kapitalistički konzumerizam u vidu ljetnih i inih turneja razvikanih bandova.
Obreo sam se dakle i na QOTSA/Placebo/Kaiser Chiefs kvazi-festivalu, vrlo uredno i pedantno organiziranom od austrijanaca, ali tu nešto fali za doživljaj - nadam se ne samo činjenica da bih trebao imati desetak godinica manje. Ili da, kad se već upustim u koncertnu avanturu i zanemarim svoje bližnje kao i pažljivo utreniranu duševnu i tjelesnu ravnotežu, imam zbog toga nemoguće prohtjeve.
Dakle, izdvojiš to svoje oskudno, na kapaljku iz obveza istočeno vrijeme i .... skužiš da kad se odlučiš dovući do Doma sportova ili ljetnih pozornica, bandovi na turnejama i festivalima često odrađuju puku konfekciju.
Čujem naime sitna žaluckanja na Red hot chilli peppers -e npr.....
Moje je mišljenje da mnoge od tih stanovnika tour buseva nakon nekog (ili odmah) vremena beskrajne turneje zabole đoka i gdje te kako sviraju. Tvoj & moj grad je samo jedan u beskrajnom nizu pozornica, tu je i umor (pogotovo to vrijedi za RHCP ex? narkiće), a svaki drugi gig je ionako gledanje na sat, zamjena Slovakije sa Slovenijom & sviranje po rutini.
Sjećam se kad je Ice T sa Bodycountom trabunjao jedne te iste clichee o "znam kakvu ste represiju, diskriminaciju i nepravedni rat prošli, kao i mi black people in America, zato suosjećamo s vama" - i zagrebačkoj i beogradskoj publici... Pa po samoj logici njegovih vlastitih riječi jedan mora biti u drugačijem položaju od drugog... mah. To kad bi uopće znao barem ko je tu s kim....
Ali ipak ima bendova - i bendova. Na Radar festivalu su npr. 3 velika banda svirali svaki jednako dugo kao, čuh, RHCP solo - a neki su dali i toplu riječ/interes za svoje okruženje pa i tračak inspiracije, mašala QOTSA "radio bih to sa svima vama". Al' nije uopće komunikacija važna, da ti barem izlažira neku emociju, odsvira, učini večer manje uobičajenom...
A ne da na Internetu moš' već pročitati set listu unaprijed ili je ista i u Požarevcu, Jebeneberemed-u ili Pederskem ob Krki ...
Morrissey npr., privatno teški autist - bio je neočekivani vođa konferanse i ambasador dobre volje  prošle godine na Šalati. Profić.
Kad već dakle selektivno odlazim, sreća da imam u zalihama omiljenih i manje "poznatih" bandova, a svi navraćali barem jednom u ZG. Neki se i trsili više od očekivanog. Death in June (legende srednjoškolskog isfuravanja) prihod od jednog od niza koncerta i live CD-a koji su snimili 1992 u Jabuci, dali su za ranjene na ortopediji na Šalati. Prije par godina napravili su npr. i koncert snova za prosječnog posjetioca (kako god da su glazbeno i inače zahirili, ali nećemo sad....) - jer su publiku častili kanape sendvičima i vinom, koje je D. Pierce osobno točio posjetiocima. A za vrijeme koncerta otvorio čovjek sezonu želja i pozdrava - te čim sam doviknuo, automatski odsvirao "Jerusalem the black".  Dajte nam takve standarde svirki!
No, NARAVNO da je "impact" faktor ono što ti je u glavi i koliko godina imaš. Eto, krajem kolovoza sviraju Sonic Youth na Jarunu. Nastranu sad muzika, i danas me stid jednog davnog davnog nereda što smo Crveni ja napravili na koncertu istih u Ljubljani. Dovoljan je bio džoint  , da bi od šala i pošalica brzo prešli u zavlačenje ispod stage-a (jel' uopće tada bilo ozbiljnijih redara?) - a glave nam izvirile taman posred pozornice. I to u trenutku kad su svirale Babes in Toyland. Koje smo počeli grabati za noge, tj. gležnjeve i prositi njihovu ljubav  . Ni to nije bilo dovoljno da nas redarstvo uhvati, nego smo iz te rupe nastavili dovikivati Thurstonu Moore-u i naručivati pjesme kao da smo na svadbi. Dok nije i sam popustio i umjesto Tom's violence koji je počeo, pa naglo prestao svirati - krenuo u naručenu "Disco mafia".
Dakle, top lista nasumce iz memorije izvađenih pet gigova kojima sam pribivao u vrijeme kad si za to najpodesniji (kao blesavi žgoljavi tinejdžer klinjo):
1. Rijeka-Paris-Texas (1988?) i pjevač Grča, Zoff - koji, nakon što je sjekirom i motornom pilom rasjekao kravlju glavu i mozgom poprskao košulje prvih redova - baca suzavac u publiku a dok mi dolazimo svijesti ispred Kulušića, band razbija pozornicu. Dražen Vrdoljak pak stoički čeka naš ponovni ulazak i najavljuje, tada Let2 - sa "..evo, nakon što su nas Grč malo zagrijali...."
2. Grant Hart i Nova Mob negdje 90-e u Pauku. Samo i isključivo zbog "Girl who lives on Heaven Hill" uživo.
3. Spomenuti Sonic Youth u Ljubljani. "Daj bombona, daj mi fiksa...." prepjev Crvenog, gulaš od Into the groovey, Doline smrti 69 i Dodirni me bolestan sam u uhu, pomiješan sa ženstvenom antiženstvenošću Kim Gordon ...ah, tempora... 
4. Fugazi u Galeriji SC (91-e?) Skakanje i skakanje - odasvud, Miro Cerar bi pozavidio na lupinzima koji su parali zrak
5. The Fall u Domu sportova (1990). Antikoncert na kojem smo većinu pjesama gledali Mark E. Smithu u leđa, ali karizma je karizma.
Van kategorije: Pixies u Kulušiću (1989). Sretan i stoga jer sam ostao živ i nesamljeven od omladinske mase.
Dajte vašu listu.
Uz Sonice, trebao bi na Jarunsku rivijeru doći i čovjek stariji od mog tate i koji barem izgleda da je luđi od njega, Iggy Pop & Stoogesi. Što god mislio o istima, zamjenski basista im je sada Mike Watt, moj omiljeni lik i zagrebački gost u više navrata - a već i to je dosta da me zagolica za odlazak.
Taman i da je najgore turnejsko odrađivanje.
Ali nit Sonici nit Iggy uživo preda mnom nisu do sada fejkali, pa recimo da dolazim - in spe.
|
