|
Pitam se onako hipotetički... bi li se preselili negdje drugdje & zašto? Ulazeći u serioznije godine, sve više čujem (ali i simpatiziram) vršnjačku kuknjavu kak im je dosta i stresa i posla i ovog grada, pa i radikalnosti da im je samo otić' na neki otok i uzgajat' masline, ako ne već u ona klišeizirana mjesta pljačkaša banaka za povazdani odmor...
Bijah na službenom putu (fotke by Amateur Myself  )
Kad se zbroje, često službeni a i ostali putevi (izuzev preposjećenih Slovenije nam i Dalmacije ravne, uz ex-državne prisilne i ine ture), ima tu po više dana Berlina (turistički vodič kroz represivnu povijest III Reicha u arhitekturi je zakon  ), Londona (Kraljevska palača stvarno podsjeća na neofarbanog Mimaru), Firenze (i još malo po Italiji), Den Haaga, Amsterdama (i još malo po Niskozemskoj), Praga, Budimpešte, Bratislave, Španjolske, Francuske, Portugala....
(izbor najsuludijih fotki ili priča ću jednom (možda) uploudati kad debelo zađem u dosadu godišnjeg odmora....)
I unatoč svemu, ostadoh lokal-nostalgičar. Teško mi je većinu njih zamisliti kao opciju na duge staze (OSIM u slučaju diplomatske karijere, molim  ), a s druge strane iskreno - i ovi kratkotrajni in-and-out posjeti su zapravo niš koristi. Kaj npr. suvislo uopće o Zagrebu ili o nama samima zaključe oni umorni i prljavi ojropski (i šire) ruksakaši s dreadlocksima, koji pola boravka prospavaju na Glavnom kolodvoru a u ostatak vremena se vrzmaju besciljno po centru? Taman naučiš strane svijeta u novom gradu i već pališ dalje. I ne d'o bog da imam još i poslovnih obaveza  . Počela su me zamarati sva ta oznojena pretrčavanja velegradova samo da bih skupljao topografske recke, vidio njihove *The Stvari* i arhivirao fotku u "been there done that" mapu
(... a i čitah negdje kak je express-vikend-turizam pošast novog stresnog doba i zapravo psihijatrijski rubno područje pokušaja bijega i od ono malo vremena preostalog za sebe samog...)
Iskusio sam npr. tri tjedna u Niskozemskoj i ta ili slična količina vremena je zapravo jedina optimalna da bi se opipa bilo i istinski upilo i provarilo barem neke od boja i mirisa stranih gradova.
Možda bih se ipak zadržao nešto dulje u Firenzi? Jer bijaše to, reklo bi se, ljubav na prvi pogled (razlike Sjeverne i Južne Europe su s gledišta mentalitetske bliskosti ipak, priznao to ili ne = drastično u korist zadnjih, a oni jedini stvarno i žive sve clichee koje o njima uzgajamo)... No dobro priznajem, i pohlepa na sva ta digićka kulturna blaga koja nisam stigao konzumirati ili uopće ili kakbogzapoveda  ....
No, nakon svakog pa i ne pretjerano duljeg izbivanja, uvijek me svlada "tebi na obale Save..." ljigo-sentiment za rodnom metropolom-selendricom. Možda zato jer je rodna? Biće. I rođeni Murman(sk)ščanin vjerojatno u duši osjeća zov vječnog leda što okiva industrijsku zonu u one rijetke zalaske sibirskog sunca...
Starci su mi, ima već desetljeće, dobili npr. ponudu za život, smještaj i rad u 'rvackom gradu s prve i nešto donjih slika (u kojem sam, sad kad zbrojim, bio više puta nego u nekim sto puta bližim). Odbili su. Kao, kud će mijenjat' navike i život u zreloj dobi, udaljavati se od najbližih itd itd. Isprva sam mislio da su ludi, no recimo da ih vremenom i razumijem. Jer, iako je uvijek lijep k'o slika
u tom gradu niti sam doživio sve ono prvo u životu, da sad ne nabrajam - niti sam našao "neku tajnu vezu" svim posjetama i užicima unatoč. Neodređena specifična težina rodnog i sličnog srcu priraslog mjesta je zapravo taj jezičac na vagi...
Jadran je ipak pun iskušenja za prosječnog 'rvackog kontinentalnog građanina z'bregov, jer je ne samo bez toliko kulturnih barijera koliko bi bio npr. čak i Lisabon (uz dužno štovanje sličnostima) - nego je i sam po sebi lijep i privlačan. Zato se i uvijek čudim svojim kolegama s prvog od mojih fakseva, koji su hrpimice potegli do Zagreba i zubima se ostali držati u istim zagrebečkim meglama sve do danas.
Jedna kolegica splićanka diplomirala je ođeka, ali joj se ponudio posao na općinskom sudu u Hvaru. Dream job. Pravnici ili suci inače nemaju miran i harmoničan posel, a odvjetnici još i rade od osam do osam. A u Hvaru, za istu plaću sudskog djelatnika - pastoralna idila. Sud ni ne radi svaki dan! I još je žena iz šireg akvatorija. Ali nije to prihvatila ni u ludilu, čekala radije na niti približno tako dobar posao u ZG-u, čak i godinama mislim. Jer veli curka "jesi li ti ikad doživija zimu na Hvaru, pa da znaš kako je to?". Nisam, ali sam doživio hvalabogu desetke i desetke zagrebačkih zima, ledenih, nekad snježnih, vjetrovitih, bez kučeta i mačeta na cesti. OK, gužve u zadimljenim kafićima  , baš kao i kad vjetar na je li, sibirskoj hvarskoj zimi  otjera malomišćane u kafiće. Razlike, d-rastične... Ah, pardon. Kulturna ponuda. Možeš uvijek došetati u Gavellu kroz snježnu prtinu i fino se iznervirati nad glumatanjem & kreveljenjem Anje Šovagović. Molim. I kapuciner na ispražnjenoj prosinačkoj špici, koji bi dotepenec tome odolio 
Na razmišljanje kako bih se ja snašao u takvoj nekoj situaciji, potakla me jedna nedavna poslovna ideja prema jugu, ne bih sad u detalje, bla...
Odgovori bi bili lakši (?) da je klinac veliki ali da zapravo i otkantam sve (dosadašnje) poslove & karijere i da ih ne prenesem tamo, već se zaista posvetim ne znam - spokojnom ubiranju maslina, što zagovaraju sanjarije nekih poznanika. No, ne znaju ni sami bi li i uspjeli u tome. Ne samo u smislu preživljavanja, nego se i uspjeti lobotomizirati od svih tih *potreba* & hektičnosti na koje smo se u "velikim" gradovima navukli kao junkiji.
Ovako iskreno... lako je pričat i sanjariti kako bi najradije postao buddhist na usamljenoj hridi, kolibi u Appalachianu, pa čak i bonvivan-globetrotter ili brzoaklimatizirani Luksemburžanin. A sasvim drugo je spoznaja bitka potrebna za budista ili sposobnost da se preživi na okrutnim europskijem zapadima a ne bude se konobar.
Dobro, svim zimskim usamljenostima unatoč, izdržao bih ja neko vrijeme biti buddhist na nečemu poput Mljeta, kojeg sam posjetio po drugi put u životu - a SVE mi je samo NE i mrsko biti tamo:
O stranim gradovima i zemljama elem već rekoh i tu mi je osobno još skliskiji teren. Kopča je tu jedini autoritet sa višegodišnjim iskustvom europskog raseljenika i kožom dovoljno otvrdnjelom za dočekati sva kulturološka i zemljopisna iznenađenja 
Iako bi moja bolja&ljepša polovica umrla od smijeha na većinu ovih mojih dilema (to i radi ako ovo čita) te sretno zalupila vrata svim poznatima i othujala iz rodnog grada kako bi, ako je prava prilika, okusila život bilo koje strane bijelog svijeta - ja sam npr. ono kenjalo koje bi svaki vikend ili slobodne dane u godini pokušalo vući nazad da barem onjušim jel' "Sarajevo tamo gdje je nekad bilo"...
A tek za koji bi klub klinac navijao?  
|
