neverinov blogneverinov blog

Trebišća - prvo vođenje ili O razbijanju leda









Bilo je to prošle subote i utorka. Vodio sam prvu grupu od skoro 60 odraslih i onda tri dana kasnije 57 hiperaktivnih osnovoškolaca od petog do osmog razreda iz OŠ San Niccolo'. Ne moram govoriti koliko me strah pričati pred toliko ljudi koji slušaju svaku tvoju riječ, ali da nema te trte nebi ni bilo toliko zanimljivo. Shvatio sam kako se to djeci treba prezentirati. Bilo je malo čudnmo vidjeti klince od 14 godina koji vode konzola-televizija-nedrava hrana-cola život pa su tamo među zadnjima parili na nekakve djedice. Napokon stiglo je do mene da i ja kažem onu famoznu - ah mladost!




Krenuli smo stopama starih Slavena.

Zapravo, njihovim mitološkim stečevinama.





Ja vodim grupu koja se skuplja u podnožju Drage, kod info pointa, kod samog rotora.

Zastajem na svakoj tabli do uspona i usput pričam o arheologiji u Podosojnoj, Druškoj peći i Zijavici koje su vidljive sa našeg puta prema gore.

Osim što volim objasniti povijesni kontekst u kojem se odvijala selidba naših starih prema sadašnjoj domovini, želja mi je ukazati i na narod indoeuropljana kojeg su "otkrili" lingvisti i čiji smo baštinici zajedno sa germanima, keltima latinima, grcima, irancima i indijcima.




Pripremam goste za ono što ih čeka u Trebišćima. Zato treba objasniti da to nije povijesna zbilja već rekonstrukcija onoga što su Slaveni mislili da je ustroj svijeta: zato pričam o Stablu svijeta ili Života, o Perunu, Mokoš, Velesu, Jarilu i Mari., orlu i zmiji.




Te su zgode sakrivene u narodnim pjesmama istočnih, zapadnih i južnih Slavena gdje budno oko Crkve nije razumijelo da se stara vjera na neki način nastavlja. Ruski svećenici su imali naziv za takvo ponašanje: dvovjerje





Iako oni koji su pjevali te pjesme, s vremenom zaboravili na njihov sakriveni značaj, pa su nastavili pjevati radi tradicije, ne shvaćajući više smisao mita koji objašnjavanjem životnih ciklusa želi udobrovoljiti suprotstavljene životne sile kao što su gromovnik Perun i stočji bog Veles.




Mitsko kazivanje kako bi se nadvladalo sila svijeta. Zato je postojao svojevrsni slavenski svećenik, druid ili šaman, na našem jeziku žrec. Ovdje vidimo Marka Želea u toj osjetljivoj ulozi mosta između svijeta ljudi i bogova.




Riccardo kao narator, iz lokalne zbirke, zaziva znanstvenike koji su proučavali kaže, bajanke i pjesme i u njima izvukli vjerovanja koja sežu do praslavenskog nivoa, ponekad praindoeuropskog, po sličnostima u drugim narodima.




Žrec nije sam, tu su i dvije vile, manji deiteti u koje su vjerovali i naši preci.
















Možemo vidjeti koliko su dijeca bila začuđena i zainteresirana onime Markom, Sonjom i Rominom. Većina ih je snimala sa mobitelima. Poslije igrokaza ručak, pićence i marš preko kanjona do Sv. Petra, po sunčanoj strani.


I zato ne okljevajte i bukirajte se na stranicama agencije Anna Linea.


Ne, prvih sto neće dobiti set noževa belj


Post info
27.09.2013. (18:00)
28 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Radionica Petrebišća 2013






Krenulo je to tako da sam dobio poziv iz Dragodida ako bi htio održati predavanje na radionici koja će se održati od 27.7 - 4.8 na lokaciji gdje Udruga već 4. godinu za redom obnavlja pastirske stanove koje su koristili žitelji Trebišća (gdje sam prošlo vikenda vodio po prvi puta u životu ljude kao turistički vodič i moram priznati da mi se svidjelo).

Za vidjeti program.







Moja tema je bila o arheologiji na istočnim obroncima Učke te me je posebno radovalo kada se ono što sam razlagao preklapalo sa predavanjem Staše Forebanhera, koji je neusporedivo veći autoritet od mene.


Pošto mi je tamo gore bilo prelijepo i nije mi se dalo silaziti s gorja nakon predavanja, odlučio sam i ja platiti radionicu i naučiti kako se vade ploče za pokrov pastirskih stranova iz kave.




Petrebišća (ili Potrebišća) se nalaze između Peruna i Velbata i Potoške Drage. Dok ste se vi pržili na + 40, mi smo bili na ugodnih 27.




Sve je krenulo prvoga dana sa dolaskom i postalvjanjem šatora te upoznavanjem sa ostalim sudionicima. Moram priznati da su mi svi kao osobe pasali, te da ću ovo ljeto pamtiti po upoznavanju srodnih duša i osjećajem pripadnosti grupi koju sam osjetio po prvi put u životu. Inače se uvijek držim na marginama kada su takva okupljanja. Više sam samotnjak i individualac, tako da je ovo za mene bilo iznenađenje.

Prvo nam je Miše prikazao ukratko kako se postavljaju blokovi kamenja, pa smo onda krenuli sami isprobavat kako bi napravili stalak za agregat u gromači.







Na početku nam je zanat vađenja ploča pokazao Branko Orbanić, legenda iz Kapitela.







Jednom kad smo pronašli prigodnu lokaciju moramo ju očistiti od površinske trave i korijenja. Nakon toga treba skinuti gornji sloj kojeg su načele atmosferilije.





Za početak se lupa sa pikunom ili dlijetom u potrazi za pravim zvukom. Moram priznati da je bila uživancija pronaći pravu "notu" pod kojom osjetiš da se počinje ploča odvajati od žive stijene. Ne moram spominjati milozvučni koncert kada je 20- ak optimista krenulo tuckati po kamenu, zapravo je bilo dosta meditativno.

Kad uspijete napraviti prvu crtu u odvajanju ploča treba nastavljati tuckati lijevo i desno od iste. Kad se stvori više prostora možemo krenuti sa potkajljivanjem.




Plan je bio nabava ploča za krov jednog stana, ali smo se toliko zalaufali da smo napravili i više.




Moram priznait da je pravi užitak kada gradska djeca (ili urbani jugoslaveni kako bi rekao Željac) uspiju napraviti nešto što je bilo pod normalno ljudima na ruralnom području.




Bogati ulov. ploče je najbolje nabavljati negdje u visini tako da se ne moraš penjati sa njima prema mjestu koje moraš opskrbiti. Odlučeno je da će ploče ići do cilja na starinski način, s dva konja, svaki može primiti teret od 250 kila. Treba se računat da će se neke ploče po putu polomiti.

Još se isto tako dopremalo balvane iz šume kako bi se istesale grede za taj isti krov. To se nisam usudio raditi jer me hvatala paranoja, da će me nespretan kakav sam, uhvatiti zamah vlastite sjekire u nogu.




Prostrana taravan je služila za bočanje. Jedina igra gdje ne moraš biti sasma svoj da bi mogao pobijediti. Sad shvaćam zašto je tako popularna u naših nonića.





Što bi rekao Jura - Vi prekrasni ljudi sa vama mogu cijelu noć biti budan i sanjati na nogama.. Upoznao sam fantastične ljude s kojima se nadam da ću ostati u kontaktu.


Čisto noćno nebo, paljenje vatre u kaminu, feštanje, predavanja, radoholičari, osobenjaci, etnologija, arheologija, boćanje, iracionalni trenuci, svega je bilo. Mislim da se svakako vraćam na godinu.

Ako sam nešto zaboravio neka mi se ne zamjera. Ionako ono što je bilo na Potrebišćima ostaje na Potrebišćima.












Post info
23.09.2013. (10:06)
34 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Smokva





Često gledam na svijet kao dječak iz Cinema Paradiso, Malena ili La vita č bella i čudim mu se. Mada znam zamaskirati to stanje i ispasti profesionalan i iskusan, moram priznati da mi život i njegove manifestacije i dalje nisu jasne iako je moj um razvio teorije s kojima se slažem, djelić će zauvijek sumnjati u to što vidi. Valjda se svatko od vas može vratiti u doba kad se neprestano pitalo i kad se svijet uzimao sa ogromnom dozom čuđenja. Oni koji ostare, a ostanu isti postanu valjda pjesnici. Malo sam izobličio ovu priču jer su sjećanja zapravo jedna amorfna masa gdje dodaješ i oduzimaš makar nesvjesno i svojim razumom daješ nekakve konture, da to liči na nešto. Inače mi je jasno da te smokva ne može izdržati, i mislim da se radi o orehu, ali nekako moje pamčenje baš insistira na tome da to ostane smokva, koja postaje simbol nečeg više u nekim drugim sjećanjima.

Ne znam zašto imam osjećaj da moram nekako objasniti postojanje ove priče. Možda jer ste mi zarasli u srcu i već ste godinama dio mene, iako se stalno mijenjate, rađate se i gasite se u ovoj blogosferi. Leteće konstante. Ali vas sve smatram braćom po slovima.

Kada pišem onda zamišljam da je se radi o Dumbledorevoj kugli. Ta kugla ,u kojoj je pokazao svoja sjećanja Harry Potteru, je služila iz dva praktična razloga:

1. Da bi izdvajanjem svojih sjećanja u kuglu napravio prostora za nova sjećanja u glavi.

2. Da bi mogao promatrati vlastita sjećanja iz daljine i imati racionalniji prostup prema njima.

Ja koristim blog za prvu svrhu dok mi ponovno čitanje mojih stvari teško pada. Prebolno je. Ja sam jako loš otac prema svojim pričama jer ih ne volim ponovo proživljavati. Mislim da bi svoja sjećanja koje sam pisao sa 17 čitao ponovo s knedlom u grlu. Ja zapišem i doslovce izbacim iz glave, da me više ne mori. Zato je pisanje odliča terapija. Ušparaš pare na psihjatru pa ih ponudiš istim takvima kakav si i sam te se besplatno riješavaš svojih praiskonskih trauma koje nosiš sa sobom iz prošlih života. Neke su pokupljene i za vrijeme ovog.

Ponekad se bojim samog sebe što se promatram i objašnjavam tako hladnokrvno. Kao da sam eksponat u nekakvom muzeju.







Kad smo sestra i ja bili manji od makovog zrna roditelji su nas mnogo češće vodili na izlete u prirodu i druge gradove. Češće je dolazila u posjetu i šira obitelj. Bila je to čitava šarena ekipa teta i rođaka koje je progutala zavjesa zaborava. Od tih ljudi djelomično izranja samo jedan starčić izbrazdan u licu i rukama. Koža mu je bila prokopana od starosti, poput tek izoranih redova spremnih da se u njih zabodu štapovi po kojima će se verati trsovi vinove loze.

Ruke su mu bile poput smežuranog papira. Iako su se stalno tresle kao gole kvrgave grane na vjetru vidjelo se da su bile stvorene napornim radom. I bile su prošarane izrazito plavim venama kao da se radilo o onim bolničkim žicama preko kojih je tekla tekućina kojom su ga hranili. Imao je crnu beretku na glavi kakvu i danas naši stari nose i na vrhu čupavu lopticu.

Kasnije sam saznao da su mojoj noni dolazili svi iz sela koji su nekim poslom morali poći do grada, a kako je prijevoz bio slabo riješen, gosti bi često i prespavali. To je bilo prije mog rođenja. Kako bi prespavali onda su u znak zahvalnosti nosili šteke cigareta ili ciglu kave, kako se ne bi osjećali dužnima. Nekoć se radilo tako, tada su kava i cigarete bile rijetkost.

Taj barba koji se zvao Frane bi svaki puta donosio dvije stvari: bocu prozirne tekućine za koju sada znam da je rakija i kolajnu od suhih smokava s ponekim listom koju bi mi stavio oko vrata kao da sam upravo pobijedio na nekakvom natjecanju. To je i razlog zašto je ostao zapamćen za razliku od ostalih, radi te jednostavne i na prvi pogled nebitne geste. Nisam ih tada volio jesti ali mi je ostalo urezano kako bi nadvio ruke nad mnome i ostavio oko mog vrata te čudne plodove zabodene u konop.

Dopustite da vam kažem nešto vremenu. Prohuja oko tebe kad se najmanje nadaš. Baviš se nekim svojim zanimanjima i igrama koje ti okupiraju pozornost a ono se odšulja bez pozdrava, neodgojeno, kao da se nikad niste ni sreli, ludak jedan.
Tako prolaze mjeseci i potom godine i u jednom trenutku shvatiš da se prestalo događati nešto što si uzimao zdravo za gotovo. Neke stvari postanu neobične tek kada ih nema. I tek sam tada postao svjestan da nas taj barba više ne pohađa.


A sada dopustite da vam kažem još nešto što sam primijetio u ponašanju vremena. Šalje nam konstantno nove događaje radi kojih zaboravimo zgode koje su se desile maloprije. Obmanuti dječaka je lako, pogotovo ako si razigrana duša a svijet je dućan prepun šarenih artikla, ne možeš se usredotočiti na ništa.

Iako su se posjeti razrijedili kao i izleti, prijatelji i šira obitelj je nastavljala posjećivati roditelje. Kad si mlad onda si neprikosnoveni egoist a bake i djedovi i njihove priče su ti zadnja stvar koja će te zanimati. Osim kad će džeparac.

Prilikom jednog od tih rođačkih posjeta nisam ni slutio atmosferu omerte sve dok nisam čuo prigušene razgovore radi kojih bi bilo koji nezainteresirani tinejđer naćulio uši dok sam hodao po dugom hodniku prema zatvorenim vrata kuhinje koja su propuštala svijetlost kroz grubo staklo, dovoljno da se vide obrisi kako se netko tamo nalazi, nedovoljno da se razabire o kome se točno radi.

- … našli kako beživotno visi, obješen za smokvu, tko zna koliko je tako visio, nismo dolazili svakog dana u posjetu, kako je živio sam bili smo naviknuti da on dolazi k nama na kafe koreto.

- Barba Frane je bio jako povučen, tko zna zašto je učinio to što je učinio i…
Roditelji i njihovi gosti su čuli korake ali su se iznebuha zaustavili tek kad je ručka zaškripila a ja sam ušao sa upitnikom čuvši to ime na koje nisam pomislio tko zna koliko vremena. Pravili su se kao da je sve u redu i počeli me obasipati opažanjima kako sam narastao, kako sam postao velik dječak otkad su me zadnji put vidjeli, kako sam, da su donijeli slatkiše za sestru i mene, želim li doći kod njih na selo, jesam li dobar u školi, da li sam dobar prema mlađoj sestri i ostala pitanja s kojim su mi htjeli maknuti pozornost od onoga što sam kasnije počeo gledati kao obiteljsku tajnu.

A obiteljske tajne, zna se, mrlje su u porodičnoj savjesti i zato se poistovjećuju sa prljavim rubljem. Zato se teško ili nikako iznose na štrik. Slijedila su uvijek nekakva izmotavanja od odgovora: barba je bio prestar i nije se htio više patiti; bio je šparan poput pravog bodula i godinama sakrivao ušteđevinu na nekom samo njemu poznatom mjestu, kada je shvatio da novca više nema, nije to mogao podnijeti; uhvatio je čovjeka kojem je iznajmio dio kuće kako nešto kopa i traži po konobi u kasne noćne sate nakon čega nije bilo traga ušteđevini, pogađate što slijedi dalje, nije mogao podnijeti da novca nema;

Nijedna od priča nije bila posebno uvjerljiva, pogotovo jer se pripovjedač držao neodređenih elemenata: „kažu“, „misli se“, „čini se“ bez ulaženja u detalje tko što misli i što se to točno dogodilo starom Franetu. Ako na nešto ne dobijem zadovoljavajući odgovor to mepitanje može proganjati danima, mjesecima, a u ovom slučaju godinama, bez shvaćanja koji su istiniti elementi u priči osim što je očigledno, jadnik, preminuo.
Jednom zgodom sam se našao u kući rođakinje u trećem koljenu, to se na selu još uvijek gledao kao dio familije, i usred ležerne konverzacije o obitelji i tko što radi upitao da li znaju što se sa barbom Frane. Pogađate, uslijedila su izmotavanja, neodređeni rekla-kazala odgovori, zagonetni izrazi lica iz Ubojstva u Midsomeru i onaj osjećaj da nisi dobrodošao, iako se ništa od toga izričito ne govori.

Ne u lice.

Možda je odgovor banalan, možda je rješenje pravo razočaranje koliko je jednostavno, a obiteljske priče to čine zamršenim i tajnovitim događajem. Kao kada te prijatelji zovu u provod a ti ne možeš ići jer su u pitanju neke važne obaveze, pa se oni u tvojoj glavi zabavljaju mnogo bolje nego u stvarnosti. Isto tako, zbog nevoljkosti naspram pričanja o tome, te sam moguće razvio kriminalističku priču sa čitavom konspiracijom oko nje, a odgovor bi u zbilji mogao biti banalan, čovjeku je dojadila starost te se životu požurio uručiti otkaz. Ali mi nitko to ne može ili ne želi opovrgnuti ili potvrditi i pitanje ostaje visjeti u zraku.

Kada odem kod najboljeg prijatelja u goste, tijekom zimskih blagdana, i ovaj me na starinski način ponudi suhim smokvama i rakijom ili kada zaspim tijekom ljetne žege pod zaboravljenom smokvom zapuštenog vinograda moje none, pomislim na tu figuru koja je brala te iste plodove i u podsvijesti poprimila već mitske konture davnih prapočetaka akcije i reakcije.

Ako je putovanje važnije od cilja, onda je isto tako pitanje važnije od odgovora jer pitanje ne daje mira i tjera u pokret dok su odgovori često poput podgrijane juhe, zasiti te ali te ne nahrani. I zato postavljamo pitanje radi kojeg su se rađali i nestajali svjetovi u prašini nepojmljive vječnosti:


Zašto?





ps. nije kugla nego je sito


Post info
15.09.2013. (09:09)
28 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

ĆUP




Druga priča od tri koje sam poslao na Susret Riječi u Bedekovčini.

Slija: Howard Carter and Lord Carnarvon at Opening of King Tutankhamun's Tomb

Te večeri, toga dana, 26. rujna 1922. godine, u Dolini Kraljeva u Egiptu nervoza se mogla rezati nožem. Samo pokušavanje laganog disanja je predstavljalo podvig u takvim okolnostima. Stajali su njih troje na dnu stepenica u tek otkopanom hodniku zadnjeg počivališta: egiptolog Howard Carter, njegov financijer Lord Carnarvon te njegova kći Lady Evelyn.

Osoblje je tiho čekalo zapovijedi pod zvjezdanim afričkim nebom.

Carter je zatražio čekić i dlijeto te ubrzo počeo lupati po zapečaćenom ulazu u komoru. Učinivši rupu veličine ljudske glave u lijevom kutu zazidanog ulaza prekinuo je izoliranost prostorije koja je trajala čitavih 3700 godina. Slijevao mu se znoj s nosa poput stalaktita u pećinama, ali toga vjerojatno nije bio ni svjestan. Preuzeo je petrolejsku lampu iz ruke Lady Evelyn, duboko udahnuo punim plućima, provukao ruku zajedno sa lampom kroz otvor i škiljio u tišini nekoliko trenutaka - koji su se ostalima činili poput vječnosti - pokušavajući razabrati bilo što.

- I? Vidiš li išta? – upitao je Lord Carnarvon Cartera na rubu živčanog sloma.

- Da, prekrasne stvari!



Naši dani

U narodnoj mašti postoje neka vjerovanja, glede moje profesije, koja se toliko ponavljaju među različitim ljudima da se komotno može razviti matrica ili obrazac ponašanja. Nevezano uz to, mnogo osoba mi je otkrilo kako je u djetinjstvu poželjelo biti arheolog, ali su ih odgovorili od takvog pothvata jer „od toga nema kruha“. Dobro da su odustali jer bi im sada bilo još teže naći posao. Doduše, bilo bi više balerina, astronauta i vatrogasca u svijetu.


Idemo od najaktualnijih: Bosanske Piramide. Nemam ništa osobno protiv njih. Imam ovdje jednog oca koji se trga za mjesto viška u dvorani kada nam Semir Osmanagić dolazi u goste predstaviti svoja otkrića. To o piramidama je najčešće pitanje koje se postavlja mojim kolegama, na što ih pripremam prije upoznavanja s njim. Moj pristup je da se neću izraziti ni za ni protiv sve dok ne odem u Visoko, a to će biti kada se stari odvaži platiti zajedničko putovanje.



Jedna od teških i čestih zabluda jest da je naš posao lagan jer smo mi oni koji „čeprkaju sa žlicom i pinelićem“. To što su žlici i kistu prethodili bager, kramp i lopata ljudima nekako nije nadohvat mozga. Kada odgovorim na upit o mojoj profesiji dobijem zauzvrat oponašanje čišćenja s imaginarnim kistom (ili skalpelom) po zraku. Prvi put sam objašnjavao, sad samo čekam da pametovanje završi.

Nema smisla pružati otpor.


I naposljetku, evo nas kod kralja i kraljice svih pitanja vezanih uz arheologiju – Jeste li našli zlato?


Ima nešto magično, zagonetno i prokleto u tom zlatu radi čega svakom čovjeku zasjaje oči u trenutku kad ga ugleda. Često se sjetim priče da se sve životinje uspaniče na miris lavlje krvi, čak i one vrste koje nisu nikad došle u doticaj s tim grabežljivcem. Takva je reakcija kod čovjeka od malih nogu, barem tako tvrdi profesor iz numizmatike u vezi svojih nestašnih kćeri, koje mu kradu i potom vragolasto sakrivaju predmete proučavanja.


To zlato u imaginarnom kolektivu ima nekoliko definiranih oblika. Često radnici i prolaznici pitaju jesmo li našli zlatno tele. Taj biblijski prizvuk me uvijek nasmije jer si zamišljam trenutak u kojem naživcirani Mojsije po povratku sa Sinaja zatiče nestašni narod kako pleše oko zlatnog teleta i razbija kamene ploče sa deset zapovijedi.


Ukorijenjeno je u narodnoj predaji da nadnaravna bića čuvaju dobro sakriveno blago u pećinama poput vila, vraga ili svima poznatog Malika Tintilinića. Ako nema strašnog aveta koji čuva blago, onda je ono sakriveno za vrijeme pogana. Radi takvih priča ima nemalo pokušaja traganja i kopanja koji su neslavno propali. Kažu da u svakoj legendi postoji tračak istine, ali oni koji spominju nekakvo blago ili zlato skrivaju zapravo nekakve metafore koje su prepričane i izvitoperene još u samom nastanku. Zato skepsa i podizanje obrva nad tvrdnjama ljudi kad kažu da znaju gdje je sakriveno davno zaboravljeno blago.


To blago se najčešće nalazi u ćupu, poput onih koje su po predaji skrivali pod korijenjem stabala ili na kraju duge, poput irskih vilenjaka. Zato moj odgovor na pitanja radnika – Gdje ćemo naći ćup sa zlatom? – glasi – Na kraju duge - što izaziva samo dodatni rast zbunjenih upitnika.


Nakon godina provedenih na terenu i pronalaženja svakodnevnih razbijenih stvari od keramike, bronce, željeza, stakla i drva (jer ni tada ljudi nisu bili ludi da bacaju vrijedne predmete samo tako) razvio sam osjećaj neočekivanja pronalaska eklatantnih predmeta. Uživao sam maštajući o tome kako su tim ljudima pronađeni predmeti bili veoma osobni i važni te na taj način uspostavljao nekakvu vezu s onima koji više nisu pod ovim suncem.


Tog proljetnog dana - koji je još uvijek pokazivao simptome zime - prenuo me iz popodnevnog sna zvuk mobitela. Propušten poziv. Nazovem.

- Halo? Dobar dan zvali ste me s nepoznatog broja…
- Toni! Napokon se čujemo! Čuj, bez okolišanja, moraš odmah doći ovdje kod mene, imam nešto da ti pokažem.
- Ma da, već letim. Što se desilo da me tako hitno trebaš?
- Ne mogu ti reći preko telefona. Molim te, javi mi broj tekućeg računa. Ja ću ti platiti kartu do ovdje.



Došao je po mene na prašnjavom kolodvoru u jednom malom slavonskom mjestu. Bio je zagonetan. Poveo me sa sobom doma na selo, ponudio hranom i ukusnom dunjovačom od koje mi je zadnji put bilo slabo pa sam mu uneredio baštu nekoliko puta. Vidio sam da nema namjere započeti priču – Sutra će ti biti sve jasno, izdrži kao što sam i ja bio strpljiv sve do tvog dolaska – morao sam se zadovoljiti s time.

Sljedećeg jutra - nakon buđenja, kave i doručka - odveo me u tu istu baštu punu sjećanja na nekadašnje nemile događaje zbog kojih mi je još uvijek bilo neugodno pogledati u njegove oči. Znao je oko čega mi se roje misli na što je odmahnuo kao nevažno. Usred ograđenog dvorišta se nalazila rupa sa ostacima zemlje na rubovima i zabodenom štihačom. Kako sam se približavao rupi polako i nesigurno, disanje i otkucaji su mi postali sve brži što sam više otkrivao očima. Radilo se o brončanoj posudi koja je radi doticaja sa zrakom oksidirala i ostavila zelenu patinu. Grlo je bilo zapečaćeno pčelinjim voskom. Radilo se o ostavi. Ostava je blago koje vlasnik zakapa u zemlju, pod njemu prepoznatljivim stablom ili kamenom - u trenutku životne opasnosti - u nadi da će se vratiti po nj jednom kad se vode smire. To smo učili na fakultetu, a sad mi se to nalazi pred očima.


- Daj mi nekakvu žlicu, dlijeto, nešto oštro. Ne, čekaj! Prvo moram slikati zatečenu situaciju.


Sve mi se mantalo u glavi. Napokon sam skinuo čep sa ćupa.


- I? Vidiš li šta - upita me Josip na rubu živčanog sloma.
- Da, prekasne stvari!



ps. ovakve prekrasne stvari. Igra za blogere. Tko je eminentni gospon iz zadnje fotografije?

Možete se poslužiti databazom Roman Imperial Coinage

Tko prvi pogodi vodi me na večeru. E jesam mustra!



Post info
11.09.2013. (06:20)
19 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>