Marketing
ĆUP
Druga priča od tri koje sam poslao na Susret Riječi u Bedekovčini.
Slija: Howard Carter and Lord Carnarvon at Opening of King Tutankhamun's Tomb
Te večeri, toga dana, 26. rujna 1922. godine, u Dolini Kraljeva u Egiptu nervoza se mogla rezati nožem. Samo pokušavanje laganog disanja je predstavljalo podvig u takvim okolnostima. Stajali su njih troje na dnu stepenica u tek otkopanom hodniku zadnjeg počivališta: egiptolog Howard Carter, njegov financijer Lord Carnarvon te njegova kći Lady Evelyn.
Osoblje je tiho čekalo zapovijedi pod zvjezdanim afričkim nebom.
Carter je zatražio čekić i dlijeto te ubrzo počeo lupati po zapečaćenom ulazu u komoru. Učinivši rupu veličine ljudske glave u lijevom kutu zazidanog ulaza prekinuo je izoliranost prostorije koja je trajala čitavih 3700 godina. Slijevao mu se znoj s nosa poput stalaktita u pećinama, ali toga vjerojatno nije bio ni svjestan. Preuzeo je petrolejsku lampu iz ruke Lady Evelyn, duboko udahnuo punim plućima, provukao ruku zajedno sa lampom kroz otvor i škiljio u tišini nekoliko trenutaka - koji su se ostalima činili poput vječnosti - pokušavajući razabrati bilo što.
- I? Vidiš li išta? – upitao je Lord Carnarvon Cartera na rubu živčanog sloma.
- Da, prekrasne stvari!
Naši dani
U narodnoj mašti postoje neka vjerovanja, glede moje profesije, koja se toliko ponavljaju među različitim ljudima da se komotno može razviti matrica ili obrazac ponašanja. Nevezano uz to, mnogo osoba mi je otkrilo kako je u djetinjstvu poželjelo biti arheolog, ali su ih odgovorili od takvog pothvata jer „od toga nema kruha“. Dobro da su odustali jer bi im sada bilo još teže naći posao. Doduše, bilo bi više balerina, astronauta i vatrogasca u svijetu.
Idemo od najaktualnijih: Bosanske Piramide. Nemam ništa osobno protiv njih. Imam ovdje jednog oca koji se trga za mjesto viška u dvorani kada nam Semir Osmanagić dolazi u goste predstaviti svoja otkrića. To o piramidama je najčešće pitanje koje se postavlja mojim kolegama, na što ih pripremam prije upoznavanja s njim. Moj pristup je da se neću izraziti ni za ni protiv sve dok ne odem u Visoko, a to će biti kada se stari odvaži platiti zajedničko putovanje.
Jedna od teških i čestih zabluda jest da je naš posao lagan jer smo mi oni koji „čeprkaju sa žlicom i pinelićem“. To što su žlici i kistu prethodili bager, kramp i lopata ljudima nekako nije nadohvat mozga. Kada odgovorim na upit o mojoj profesiji dobijem zauzvrat oponašanje čišćenja s imaginarnim kistom (ili skalpelom) po zraku. Prvi put sam objašnjavao, sad samo čekam da pametovanje završi.
Nema smisla pružati otpor.
I naposljetku, evo nas kod kralja i kraljice svih pitanja vezanih uz arheologiju – Jeste li našli zlato?
Ima nešto magično, zagonetno i prokleto u tom zlatu radi čega svakom čovjeku zasjaje oči u trenutku kad ga ugleda. Često se sjetim priče da se sve životinje uspaniče na miris lavlje krvi, čak i one vrste koje nisu nikad došle u doticaj s tim grabežljivcem. Takva je reakcija kod čovjeka od malih nogu, barem tako tvrdi profesor iz numizmatike u vezi svojih nestašnih kćeri, koje mu kradu i potom vragolasto sakrivaju predmete proučavanja.
To zlato u imaginarnom kolektivu ima nekoliko definiranih oblika. Često radnici i prolaznici pitaju jesmo li našli zlatno tele. Taj biblijski prizvuk me uvijek nasmije jer si zamišljam trenutak u kojem naživcirani Mojsije po povratku sa Sinaja zatiče nestašni narod kako pleše oko zlatnog teleta i razbija kamene ploče sa deset zapovijedi.
Ukorijenjeno je u narodnoj predaji da nadnaravna bića čuvaju dobro sakriveno blago u pećinama poput vila, vraga ili svima poznatog Malika Tintilinića. Ako nema strašnog aveta koji čuva blago, onda je ono sakriveno za vrijeme pogana. Radi takvih priča ima nemalo pokušaja traganja i kopanja koji su neslavno propali. Kažu da u svakoj legendi postoji tračak istine, ali oni koji spominju nekakvo blago ili zlato skrivaju zapravo nekakve metafore koje su prepričane i izvitoperene još u samom nastanku. Zato skepsa i podizanje obrva nad tvrdnjama ljudi kad kažu da znaju gdje je sakriveno davno zaboravljeno blago.
To blago se najčešće nalazi u ćupu, poput onih koje su po predaji skrivali pod korijenjem stabala ili na kraju duge, poput irskih vilenjaka. Zato moj odgovor na pitanja radnika – Gdje ćemo naći ćup sa zlatom? – glasi – Na kraju duge - što izaziva samo dodatni rast zbunjenih upitnika.
Nakon godina provedenih na terenu i pronalaženja svakodnevnih razbijenih stvari od keramike, bronce, željeza, stakla i drva (jer ni tada ljudi nisu bili ludi da bacaju vrijedne predmete samo tako) razvio sam osjećaj neočekivanja pronalaska eklatantnih predmeta. Uživao sam maštajući o tome kako su tim ljudima pronađeni predmeti bili veoma osobni i važni te na taj način uspostavljao nekakvu vezu s onima koji više nisu pod ovim suncem.
Tog proljetnog dana - koji je još uvijek pokazivao simptome zime - prenuo me iz popodnevnog sna zvuk mobitela. Propušten poziv. Nazovem.
- Halo? Dobar dan zvali ste me s nepoznatog broja…
- Toni! Napokon se čujemo! Čuj, bez okolišanja, moraš odmah doći ovdje kod mene, imam nešto da ti pokažem.
- Ma da, već letim. Što se desilo da me tako hitno trebaš?
- Ne mogu ti reći preko telefona. Molim te, javi mi broj tekućeg računa. Ja ću ti platiti kartu do ovdje.
Došao je po mene na prašnjavom kolodvoru u jednom malom slavonskom mjestu. Bio je zagonetan. Poveo me sa sobom doma na selo, ponudio hranom i ukusnom dunjovačom od koje mi je zadnji put bilo slabo pa sam mu uneredio baštu nekoliko puta. Vidio sam da nema namjere započeti priču – Sutra će ti biti sve jasno, izdrži kao što sam i ja bio strpljiv sve do tvog dolaska – morao sam se zadovoljiti s time.
Sljedećeg jutra - nakon buđenja, kave i doručka - odveo me u tu istu baštu punu sjećanja na nekadašnje nemile događaje zbog kojih mi je još uvijek bilo neugodno pogledati u njegove oči. Znao je oko čega mi se roje misli na što je odmahnuo kao nevažno. Usred ograđenog dvorišta se nalazila rupa sa ostacima zemlje na rubovima i zabodenom štihačom. Kako sam se približavao rupi polako i nesigurno, disanje i otkucaji su mi postali sve brži što sam više otkrivao očima. Radilo se o brončanoj posudi koja je radi doticaja sa zrakom oksidirala i ostavila zelenu patinu. Grlo je bilo zapečaćeno pčelinjim voskom. Radilo se o ostavi. Ostava je blago koje vlasnik zakapa u zemlju, pod njemu prepoznatljivim stablom ili kamenom - u trenutku životne opasnosti - u nadi da će se vratiti po nj jednom kad se vode smire. To smo učili na fakultetu, a sad mi se to nalazi pred očima.
- Daj mi nekakvu žlicu, dlijeto, nešto oštro. Ne, čekaj! Prvo moram slikati zatečenu situaciju.
Sve mi se mantalo u glavi. Napokon sam skinuo čep sa ćupa.
- I? Vidiš li šta - upita me Josip na rubu živčanog sloma.
- Da, prekasne stvari!
ps. ovakve prekrasne stvari. Igra za blogere. Tko je eminentni gospon iz zadnje fotografije?
Možete se poslužiti databazom Roman Imperial Coinage
Tko prvi pogodi vodi me na večeru. E jesam mustra!
Post je objavljen 11.09.2013. u 06:20 sati.