Sudeći prema statistikama ovog bloga, ova godina ima mjesec sa najviše postova (lipanj) kao i mjesec sa najmanje postova (listopad), iako još uvijek stignem popraviti negativni trend.
Ipak me i dalje svrbe prsti i želim pisati svoje misli samo što sam odsjećen od interneta, što opet nije loša stvar.
Preko vikenda stanujem u Ludbregu, koji iako centar svijeta, baš i nema puno toga za vidjeti. Ljudi su dosta zatvoreni u svojim kućama, a jedini događaj vrijedan spomena je kada hodočasnici dolaze radi presvete krvi Isusove koja se čuva u jednoj crkvi upitnog estetskog značaja. Pošto je hrvatski sabor financijer te crkve i tih kapelica, onda moram zaključiti da osim što su loši gospodari još i vole kič.
Zato je teren na kojem radimo u općini Domašinec pravi preporod. Neki bi se zgražali samim time što smo usred ničega, ali činjenica da nismo u doticaju s ljudima je zapravo blogomdana činjenica. S druge strane skidam kapu zagrepčanima dobre volje (vikendima sam u Borongaju - Maja i Jasmina volim vas kao moju drugu obitelj) ali moram priznati da se osjećam svakog puta poput Ivice Kičmanovića koji dolazi ovdje s osmijehom na licu, a dočekuju me namrgođeni ljudi koji se uvijek negdje žure.
Podsjećaju me na Eddia Barzooma u
Đavoljem advokatu, laktarenje po drugima u potrazi za mjestom pod suncem.
A mi u Domašincu imamo šumu hrastova koja ima ljepše svodove od gotičkih katedrala, pogled na vinorodna mađarska brda, Mura se ne vidi (ali ju možeš naslutiti), sunce koje probija maglu i grije sunce, vjetrovke što kruže u krug u potrazi za miševima. Zen samo takav.
A doma se odvijaju zanimljive stvari. Prijedlog za posao mojih snova u mjestu mojih snova. Ponekad si mislim da sam samo sanjao dobru vijest i da ću se potruditi u stvarnosti punoj apatičnih ljudi. Bojim se da će nešto jače od šapata poremetiti ono za čime sam žudio dobre dvije godine otkada sam počeo tražiti riješenje za ovu nepodnošljivu situaciju u kojem se nezaposleni moraju osjećati kao građani drugog reda. Negdje sam pročitao da nezaposlenost stvara nejednakost, i slažem se, samo što mislim da oni koji rade većinu svoga vremena za prosječnu hrvatsku plaću baš i nisu u poziciji da slave, ako su pametni.
Hah, na kraju ovaj post ispada kritika društva htio ili ne. Tjednima mi se motaju misli u glavi ako ih ne zapišem. Zato ću ih lijepo položiti u ovoj škrinjici koju koristim preko pet godina. Utjehom me nadahnjuju ljudi koji traže riješenje za ovo
stanje. Iako ne ovisim o onome što misle drugi, kao nekada, ipak mi je drago vidjeti da ima onih koji idu mojim smjerom, zapravo koji su već tako duboko napredovali u ono što želim da bude i moja putanja.
Ova agonija će trajati desetljećima pošto vidim da nemamo tu pobudu da se pobunimo dok nam ne postanu nedostupne osnovne stvari poput hrane. Još nam je uvijek dobro i oni koji žive na kreditu još uvijek imaju koprenu pred očima da "bi stvari mogle biti još i gore" i zato ništa ne poduzimaju. Fali kritična masa. Nadam se da nismo jedini nesložan narod na ovoj planeti i da je moje mišljenje o nama samo plod kroničnog neputovanja po kugli šarenoj.
Ono što vidim kao osoba koja se bavi onome što je nekada bilo i što će opet biti mi kaže da treba pokušati usmjeriti tok stvari sebi u korist, ne boriti se protiv njega. Pronalazak posla 8-16 h od ponedjeljka do petka me neće spasiti jer sve više drugih padaju u ovaj glib iz kojeg je teško izgmizati na tradicionalan način. Mi mlađi instituciju penzije možemo zaboraviti, pogotovo ako vidimo da većini penzijonera ona nije dostatna,a meni se starost ne provodi kopajući po smeću u najgorem slučaju ili jedući sardele svakog dana jer je to najjeftinija opcija nakon što si poplaćao preskupe režije.
Moram priznati da me oduševio jedan svećenik koji živi u Mačinskoj. Staru vuk će uskoro u penziju i uči nas mlađe kako čovjek ne može biti kompletno neovisan o društvu, ali da se može potruditi da taj stupanj bude što veći. I onda nam je pokazao svoje solarne ploče, vrt koji prehranjuje njegovu obitelj, planove sedam krčkih općina u vezi stopostotnog recikliranja otpada do 2018, energetske neovisnosti svake kuće na otoku i dostupne vode ama baš svima. Jest da je tu poznata bodulska šparnost jedan od motora svega ovoga, ali ako to pomogne Čovjeku onda i nije mana zar ne?
Povijest je iskustvo koje nas oslobađa da preživimo ratove i pogreške koje su se zbile u prošlosti kako nebi svakog puta dirali u vatru da bi saznali da ćemo se opeći.
Kao što se umjetnički pravci u povijesti zapravo mogu svesti u potrazi za harmoničnim proporcijama i redom (klasika i ostali neoklasicizmi) i guštom za pretjerivanjem i iracionalnošću (npr. barok i romantizam) tako se političke ljudske zajednice mogu svesti na one koje vrše centralizaciju i na one koje žele partikularizam. Krah Rimskoga Carstva je najbolji primjer kojeg znam.
S toga kako spriječiti sve ono što je ogroman sistem poput rimske države izjelo iz unutra?
A great civilization is not conquered from without until it has destroyed itself from within
Will James Durant
U situaciji u kojoj je prozvodnja nešto sa svim marginalno u našoj državi, u kojoj je "monetizacija" školovana riječ za rasprodaju, u kojoj smo žrtve agresivnog neoliberalizma u trenutku kada čak i njihovi izumitelji dopuštaju na svojem teritoriju samoupravni socijalizam u nekoć posrnulim tvornicama (a sada firmama u ekspanziji), kada je
društvo znanja samo politička brzopotezna šablona tijekom koje se špara na istom te na zdravstvu, kada se koljemo oko forme dok zapostavljamo sadržaj, postavlja se pitanje gdje je pojedincu mjesto u kojem će se osjećati sigurno? U kojem će biti zaštićen od rođenja do smrti.
Razdoblje Rimskog Carstva je meni najinteresantnije sa profesionalnog stajališta te ga zato najbolje i shvaćam. Ipak sam antičar. Nastanak, trajanje i kolaps rimske države je oduvijek predmet istraživanja jer je najbolja paradigma dok se stručnjaci razilaze glede pravog razloga raspada nečeg tako kompleksnog i naprednog.
Postoji više razloga iako sam ja za to da se uzmu svi razlozi zajedno kao kad je u pitanju kvar u avionu koji dovodi do lančane reakcije drugih kvarova. Ionako su ti svi razlozi povezani međusobno te jedan rađa drugog.
Kako spriječiti gubitak informacija i znanja kao što se desio u srednjem vijeku (bez uvrede medievalisti)? Ekonomska kriza stvara nesigurnost, nesigurnost potpiruje uglavnom iracionalno ponašanje. Dokaz tome je cvjetanje tisuću sekta među kojima je kršćanstvo požnjelo pobjedu. Gube se znanstveni traktati jer poganski, prepisuju se Platon i neoplatoničari, književna fantastična djela, astrološki uradci, a onda kod "šećer" na kraju, vraća nam se Aristotel, i to zahvaljujući arapima.
Arhimed, Heron, Euklid, Hipacija i ostali bivaju ugavnom zaboravljeni. Sve do znatiželje prvih humanista koji su skinuli prašinu sa njih. Ironije li, prašina se skidala upravo u samostanima kao Bobbio ili San Gallo. Kako zaboraviti Poggia Bracciolinia u trenutku otkrivanja Kvintilijana ili Vitruvija (koga zanima
više).
Kako spriječiti partikularizam koji može dovesti do samovolje šerifa? Kako izgraditi zajednicu koja može biti autonomna (to ne znači da se odbijaju moderna korisna dostignuća kao internet) i pravedna prema najslabijim karikama društva: djeca, nemoćni i stari.
Jednom davno dopisivao sam se sa blogericom Annabelle. Naša rasprava o pravednom društvu bi uvijek zapela kod kriminalaca. Pravedna zajednica ne treba zakon, ali je neizbježno da će se roditi zlonamjerni ljudi radi kojih se zakoni i donose.
Hamurabi i ostali kraljevi se hvale kako su zaštitili udovicu i siroče.
To je pojam pravedne vladavine.
Ali društvo ne smije postati taoc hirova jedne osobe, ako ona zastrani, iako je monarhija efikasna i najbrže odgovara na probleme društva ako je na čelu sposobna osoba. Međutim, opet je Rim dokazao da kad tad vladar želi osnovati dinastiju unatoč dobroj praksi posvajanja najboljeg (mislim na 5 dobra cara iz II. st. n.e.)
Pošto nas je mnogo, očito trebadoći do ustroja, društvo nam je neizbježno ma koliko osama bila lijepa.
Došao sam do zaključka:
- ne smije doći do klasnih podjela na bazi podijele poslova;
- ne smije doći do velike koncentracije vlasništva jer plutokracija ima tu tendenciju postati aristokracijom. Loša strana zabrane koncentracije vlasništva bi mogla biti optužba da se tako sprječava privatna inicijativa. Odgovor na kraju proizlazi da radnik treba odlučivati o svom radi i ubirati njegove plodove što nas dovodi do samoupravljanja barem u proizvodnji;
- zajednica građana treba biti neovisna kako nebi podlijegala vanjskim podražajima što uključuje energetsku, komunikacijsku, zdravstvenu, hranidbenu, proizvodnu te dakako zagarantirano korištenje javnog prostora;
- zabrana koncentracije privatnog vlasništva ne isključuje posjedovanje nužnih stvari za život već na neki način zabranjuje luksuz, a to što je luksuz je proizvoljno za svakog od nas. To je slaba točka oko koje se mogu uvijek zakačiti razni ljudi koji će vam govoriti da ste komunjare. Nažalost ustrojstvo društva nije egzaktna znanost;
- direktna demokracija je moguća jer postoje svi tehnički usloji za nju što otvara vrata neposrednom predstavništvu. Zastupnici mogu predlagati zakone ali ih građani glasaju. Demokracija izvan agore je bila teška jer nije omogućavala fizički ljudima koji su se bavili svojim poljima da dođu na glasanje. Internetom više nitko ne ovisi o x,y,z fizičkim koordinatama. Baba koja ne zna raditi na računalu i dalje može imati tradicionalno glasačko mjesto. S vremenom neće biti osoba koje ne znaju raditi na računalu kao što nema osobe koja si ne zna zavezati špigete.
Oni koji smatraju da je narod preglup da odlučuje o svakom zakonu je onda isto tako preglup da izabere svakih 4 godina nekoga tko će ga predstavljat. U svakom slučaju nismo se baš iskazali pri odabiru u ove 22 godine. Makar pogriješili opet i glasali za donošenje nevjerovatno glupog zakona odgovornost je barem u rukama naroda što mi izgleda poprilično fer.
Zato me iznenađuju i rastužuju ljudi koji se nadaju povratku nekakve autoritativne šake (Tuđman ili Tito), stranaca "jer ne znamo sami" (famozna poštapalica o Austro-Ugarskoj), koji vjeruju i dalje na hladnoratovsku podjelu na crne i crvene, zagarantirani posao do penzije i stoga podupiru rodbinsko-klanovskih odnosa u javnoj stvari i korupciju, apatični poltroni kojima niš ne valja, ali žele da netko drugi popravi situaciju za njih dok cinično pljuju po prosvjednicima.
I pogotovo oni koji smatraju naše političare lopinama ali bi se isto ponašali kad bi im se ukazala prilika. Nevjerojatno mi je koliko je neustaljena svjest o općem dobru u djelovanju u javnoj stvari.
Vlado Gotovac je valjda iznimka koja potvrđuje pravilo?
To je sve razlog zašto se želim okružiti vrijednim ljudima (već sam ih mnoge upoznao i sretan sam što postoje) i svojim nepripadanjem ovom režimu podrivati sistem. Osim ako se ne pokrene gandhijev pasivni otpor.
Jeste li
potpisali?
Nije baš deklarativno u ime obitelji, ali je ipak za nađu djecu. U nadi da će biti više potpisnika nego za onu jezikoslovnu homofobiju oko braka.
S ovim riječima bilježim se sa štovanje.
Blog je opet odradio svoju svrhu.
