Marketing
Nona, ne boj se
[...] it’s a picture of Whistler’s mother, and as I’ve learnt by staying with my best friend, David Langley and his family, families are very important, and even though Mr. Whistler was perfectly aware that his mother was a hideous old bat who looked like she had a cactus lodged up her backside, he stuck with her and even took the time to paint this amazing picture of her. It’s not just a painting. It’s a picture of a mad old cow who he thought the world of, and that is marvellous.
Mr.Bean speech
Čangrizava, molečljiva, svadljiva, gorda, tužna, djetinjasta nona.... .
Sjediš iza mene i gledaš televiziju dok jedeš rižu u mlijeku. Cijelo vrijeme te čujem kako srčeš, a poput djeteta imaš taj barbajol oko vrata da se ne zaprljaš. Kad se okrenem da te pogledam odvratiš mi pogled kao da se ispričavaš što si stara i svakog dana nemoćnija. Čemu taj osjećaj kao da si nešto skrivila? Misliš da si nam uteg kojeg se brže bolje trebamo riješiti? Pa ti si naša obiteljska riznica, ti si ona koja je čuvala sestru i mene dok su roditelji bili na poslu, ti si ona koja nas je učila svakakvim čudnim anegdotama i pjesmama iz tvojeg djetinjstva, ti si ona koja nam je govorila kako se nekad živjelo i tko su osobe iz naše obitelji koje nismo imali prilike upoznati.
Kad si otišla u penziju krajem sedamdesetih odlučila si ne izlaziti više iz kuće. Hramlješ cijeli život i sramiš se toga, misliš da je to tvoj nedostatak, misliš da je mišljenje ljudi nešto oko čega se truditi. I ja bi na tvom mjestu ostatak života odlučio ne izlaziti. Koliko mora da se promijenio naš Grad u tvojim očima.
Mislim da ga više nebi ni prepoznala. Zadnji put ga nisi ni htjela vidjeti dok smo te ja i tata pod mišku vodili u talijanski konzulat da potpišeš dokumente za državljanstvo. Bila je prava golgota za tebe izaći pred oči onih koje si odavno bila otpisala. U našoj kulturi je starost nešto čega se treba sramiti, kao da smo si ga sami stvorili. Ni ti nisi imuna tom grizjodušu iako nisi ništa skrivila već je to sastavni i nepromijenjivi dio životnog ciklusa.
Znam koliko snage se krije u tebi kada nam se nasmiješ da nam bude svima lakše dok te boli. Dok gledaš samu sebe kako te vlastito tijelo svakog dana izdaje.
Ispričavaš mi se jer ne možeš više stati na vlastitim nogama. Govoriš mi kako ti je već dosta boli i života iako mi je jasno da nam je svima urođeno da ne želimo otići do samoga kraja. Hvatali bismo zrak poput riba na suhom, do zadnjeg. I gledam te s tim tužnim plavim očima, pokušavam ti govoriti da je sve u redu i da ćemo te čuvati i biti uz tebe do samoga kraja. Mada ti više ni ne vjerujem toliko koliko si nam samo puta rekla da baš danas osjećaš da odlaziš. Toliko si puta to rekla da smo oguglali.
Međutim, imam osjećaj da se jedna stranica u našoj obitelji približavaju kraju. Ti i teta Vilma koje ste najstarije ćete uskoro otići, govoriti mi to instinkt i onda ću biti suočen sa time da vas više nema. Da se nećemo više svađati oko razine glasnoće televizije koju tako idolopokonski pratiš, da se nećemo više smijati mačkama, tati i mami, onako po škuribando kako samo nas dvoje znamo.
I dok ovo pišem najradije bi prebacio razmišljanje o tome unedogled, samo što će me to tada preneraziti na dan kad se to bude desilo. Moram priznati da tvoje brojne životne odluke ne razumijem, ali to ne umanjuje da ih poštujem i priznam da je trebalo snage potegnuti ih. I ustrajati u njima.
Ipak si ti sama podigla jedno djete u situaciji u kojoj nisi imala. I uspijela si i sad zahvaljujući tebi postojimo i mi.
Roditelje ne možemo birati, ali životne uzore možemo. Sestra i ja smo imali tu sreću da nam roditelji i uzori mogu biti u istim osobama. Za razliku od drugih životnih priča prepunih trauma, mi nismo osakačeni u tom segmentu, već smo od obitelji uvijek imali podršku u bilo kojoj od naših nakana. Nema to svatko i svjestan sam da to treba cijeniti. Ako je sve ispalo tako kako jest, i ako je obitelj u ovom slučaju utočište, onda moram zahvaliti i tebi jer si tome pridonijela.
Najdraža nona (nadam se da baka ne čita ovo jer će ju spopast ljubomora), ovim putem ti odajem malu počast jer se ne želim rasplakati pred tobom. Mislim ipak da je najteže onima koji ostaju iako mi ti izgledaš poput nekog djeteta koje moli da mu ostavimo svijetlo u sobi prije spavanja.
I molim te, nemoj se ispričavati za to što ti se dešava. Nisi nikome teška i ovo što radimo nije niti mrvicu onoga što si ti napravila tako što si nas sve podigla. Istina je da ova zemlja nije za starce, ali ti se ne moraš brinuti sve dok imaš nas.
Stvarno je nastupila jesen kad sam takav.
Post je objavljen 20.10.2013. u 17:46 sati.