Smokva
Često gledam na svijet kao dječak iz Cinema Paradiso, Malena ili La vita č bella i čudim mu se. Mada znam zamaskirati to stanje i ispasti profesionalan i iskusan, moram priznati da mi život i njegove manifestacije i dalje nisu jasne iako je moj um razvio teorije s kojima se slažem, djelić će zauvijek sumnjati u to što vidi. Valjda se svatko od vas može vratiti u doba kad se neprestano pitalo i kad se svijet uzimao sa ogromnom dozom čuđenja. Oni koji ostare, a ostanu isti postanu valjda pjesnici. Malo sam izobličio ovu priču jer su sjećanja zapravo jedna amorfna masa gdje dodaješ i oduzimaš makar nesvjesno i svojim razumom daješ nekakve konture, da to liči na nešto. Inače mi je jasno da te smokva ne može izdržati, i mislim da se radi o orehu, ali nekako moje pamčenje baš insistira na tome da to ostane smokva, koja postaje simbol nečeg više u nekim drugim sjećanjima.
Ne znam zašto imam osjećaj da moram nekako objasniti postojanje ove priče. Možda jer ste mi zarasli u srcu i već ste godinama dio mene, iako se stalno mijenjate, rađate se i gasite se u ovoj blogosferi. Leteće konstante. Ali vas sve smatram braćom po slovima.
Kada pišem onda zamišljam da je se radi o Dumbledorevoj kugli. Ta kugla ,u kojoj je pokazao svoja sjećanja Harry Potteru, je služila iz dva praktična razloga:
1. Da bi izdvajanjem svojih sjećanja u kuglu napravio prostora za nova sjećanja u glavi.
2. Da bi mogao promatrati vlastita sjećanja iz daljine i imati racionalniji prostup prema njima.
Ja koristim blog za prvu svrhu dok mi ponovno čitanje mojih stvari teško pada. Prebolno je. Ja sam jako loš otac prema svojim pričama jer ih ne volim ponovo proživljavati. Mislim da bi svoja sjećanja koje sam pisao sa 17 čitao ponovo s knedlom u grlu. Ja zapišem i doslovce izbacim iz glave, da me više ne mori. Zato je pisanje odliča terapija. Ušparaš pare na psihjatru pa ih ponudiš istim takvima kakav si i sam te se besplatno riješavaš svojih praiskonskih trauma koje nosiš sa sobom iz prošlih života. Neke su pokupljene i za vrijeme ovog.
Ponekad se bojim samog sebe što se promatram i objašnjavam tako hladnokrvno. Kao da sam eksponat u nekakvom muzeju.
Kad smo sestra i ja bili manji od makovog zrna roditelji su nas mnogo češće vodili na izlete u prirodu i druge gradove. Češće je dolazila u posjetu i šira obitelj. Bila je to čitava šarena ekipa teta i rođaka koje je progutala zavjesa zaborava. Od tih ljudi djelomično izranja samo jedan starčić izbrazdan u licu i rukama. Koža mu je bila prokopana od starosti, poput tek izoranih redova spremnih da se u njih zabodu štapovi po kojima će se verati trsovi vinove loze.
Ruke su mu bile poput smežuranog papira. Iako su se stalno tresle kao gole kvrgave grane na vjetru vidjelo se da su bile stvorene napornim radom. I bile su prošarane izrazito plavim venama kao da se radilo o onim bolničkim žicama preko kojih je tekla tekućina kojom su ga hranili. Imao je crnu beretku na glavi kakvu i danas naši stari nose i na vrhu čupavu lopticu.
Kasnije sam saznao da su mojoj noni dolazili svi iz sela koji su nekim poslom morali poći do grada, a kako je prijevoz bio slabo riješen, gosti bi često i prespavali. To je bilo prije mog rođenja. Kako bi prespavali onda su u znak zahvalnosti nosili šteke cigareta ili ciglu kave, kako se ne bi osjećali dužnima. Nekoć se radilo tako, tada su kava i cigarete bile rijetkost.
Taj barba koji se zvao Frane bi svaki puta donosio dvije stvari: bocu prozirne tekućine za koju sada znam da je rakija i kolajnu od suhih smokava s ponekim listom koju bi mi stavio oko vrata kao da sam upravo pobijedio na nekakvom natjecanju. To je i razlog zašto je ostao zapamćen za razliku od ostalih, radi te jednostavne i na prvi pogled nebitne geste. Nisam ih tada volio jesti ali mi je ostalo urezano kako bi nadvio ruke nad mnome i ostavio oko mog vrata te čudne plodove zabodene u konop.
Dopustite da vam kažem nešto vremenu. Prohuja oko tebe kad se najmanje nadaš. Baviš se nekim svojim zanimanjima i igrama koje ti okupiraju pozornost a ono se odšulja bez pozdrava, neodgojeno, kao da se nikad niste ni sreli, ludak jedan.
Tako prolaze mjeseci i potom godine i u jednom trenutku shvatiš da se prestalo događati nešto što si uzimao zdravo za gotovo. Neke stvari postanu neobične tek kada ih nema. I tek sam tada postao svjestan da nas taj barba više ne pohađa.
A sada dopustite da vam kažem još nešto što sam primijetio u ponašanju vremena. Šalje nam konstantno nove događaje radi kojih zaboravimo zgode koje su se desile maloprije. Obmanuti dječaka je lako, pogotovo ako si razigrana duša a svijet je dućan prepun šarenih artikla, ne možeš se usredotočiti na ništa.
Iako su se posjeti razrijedili kao i izleti, prijatelji i šira obitelj je nastavljala posjećivati roditelje. Kad si mlad onda si neprikosnoveni egoist a bake i djedovi i njihove priče su ti zadnja stvar koja će te zanimati. Osim kad će džeparac.
Prilikom jednog od tih rođačkih posjeta nisam ni slutio atmosferu omerte sve dok nisam čuo prigušene razgovore radi kojih bi bilo koji nezainteresirani tinejđer naćulio uši dok sam hodao po dugom hodniku prema zatvorenim vrata kuhinje koja su propuštala svijetlost kroz grubo staklo, dovoljno da se vide obrisi kako se netko tamo nalazi, nedovoljno da se razabire o kome se točno radi.
- … našli kako beživotno visi, obješen za smokvu, tko zna koliko je tako visio, nismo dolazili svakog dana u posjetu, kako je živio sam bili smo naviknuti da on dolazi k nama na kafe koreto.
- Barba Frane je bio jako povučen, tko zna zašto je učinio to što je učinio i…
Roditelji i njihovi gosti su čuli korake ali su se iznebuha zaustavili tek kad je ručka zaškripila a ja sam ušao sa upitnikom čuvši to ime na koje nisam pomislio tko zna koliko vremena. Pravili su se kao da je sve u redu i počeli me obasipati opažanjima kako sam narastao, kako sam postao velik dječak otkad su me zadnji put vidjeli, kako sam, da su donijeli slatkiše za sestru i mene, želim li doći kod njih na selo, jesam li dobar u školi, da li sam dobar prema mlađoj sestri i ostala pitanja s kojim su mi htjeli maknuti pozornost od onoga što sam kasnije počeo gledati kao obiteljsku tajnu.
A obiteljske tajne, zna se, mrlje su u porodičnoj savjesti i zato se poistovjećuju sa prljavim rubljem. Zato se teško ili nikako iznose na štrik. Slijedila su uvijek nekakva izmotavanja od odgovora: barba je bio prestar i nije se htio više patiti; bio je šparan poput pravog bodula i godinama sakrivao ušteđevinu na nekom samo njemu poznatom mjestu, kada je shvatio da novca više nema, nije to mogao podnijeti; uhvatio je čovjeka kojem je iznajmio dio kuće kako nešto kopa i traži po konobi u kasne noćne sate nakon čega nije bilo traga ušteđevini, pogađate što slijedi dalje, nije mogao podnijeti da novca nema;
Nijedna od priča nije bila posebno uvjerljiva, pogotovo jer se pripovjedač držao neodređenih elemenata: „kažu“, „misli se“, „čini se“ bez ulaženja u detalje tko što misli i što se to točno dogodilo starom Franetu. Ako na nešto ne dobijem zadovoljavajući odgovor to mepitanje može proganjati danima, mjesecima, a u ovom slučaju godinama, bez shvaćanja koji su istiniti elementi u priči osim što je očigledno, jadnik, preminuo.
Jednom zgodom sam se našao u kući rođakinje u trećem koljenu, to se na selu još uvijek gledao kao dio familije, i usred ležerne konverzacije o obitelji i tko što radi upitao da li znaju što se sa barbom Frane. Pogađate, uslijedila su izmotavanja, neodređeni rekla-kazala odgovori, zagonetni izrazi lica iz Ubojstva u Midsomeru i onaj osjećaj da nisi dobrodošao, iako se ništa od toga izričito ne govori.
Ne u lice.
Možda je odgovor banalan, možda je rješenje pravo razočaranje koliko je jednostavno, a obiteljske priče to čine zamršenim i tajnovitim događajem. Kao kada te prijatelji zovu u provod a ti ne možeš ići jer su u pitanju neke važne obaveze, pa se oni u tvojoj glavi zabavljaju mnogo bolje nego u stvarnosti. Isto tako, zbog nevoljkosti naspram pričanja o tome, te sam moguće razvio kriminalističku priču sa čitavom konspiracijom oko nje, a odgovor bi u zbilji mogao biti banalan, čovjeku je dojadila starost te se životu požurio uručiti otkaz. Ali mi nitko to ne može ili ne želi opovrgnuti ili potvrditi i pitanje ostaje visjeti u zraku.
Kada odem kod najboljeg prijatelja u goste, tijekom zimskih blagdana, i ovaj me na starinski način ponudi suhim smokvama i rakijom ili kada zaspim tijekom ljetne žege pod zaboravljenom smokvom zapuštenog vinograda moje none, pomislim na tu figuru koja je brala te iste plodove i u podsvijesti poprimila već mitske konture davnih prapočetaka akcije i reakcije.
Ako je putovanje važnije od cilja, onda je isto tako pitanje važnije od odgovora jer pitanje ne daje mira i tjera u pokret dok su odgovori često poput podgrijane juhe, zasiti te ali te ne nahrani. I zato postavljamo pitanje radi kojeg su se rađali i nestajali svjetovi u prašini nepojmljive vječnosti:
– Zašto?
ps. nije kugla nego je sito