dopsivanje sa Kojotkom jedne lijepe jutarnje subote kad mogu čorit i do 10:
- jesi zamjenila plinsku bocu?
- hoćeš sa nama u Osijeka, Pajo Pakšu ima prezentaciju knjige?
- ful bi išo
Tri ure i tristo i kusur kilometara eto nas u Osijeku.
Ono što me smeta jest to da je grad veoma lijep i njegov se potencijal ne koristi jer je u rukama jebivjetra koji nisu u stanju niti dat renovirati zgrade lijevo i desno od gradske skupštine. Glavno da se jedino njihova na trgu ne linja. Nije ni čudo da je jedini put kad je Đapić odnio standing ovation bio trenutak kad je najavio da se neće više kandidirati za predsjednika hsp-a . E moj magistre...
A zgrade tako lijepe, ceste široke, nažalost ne možeš vidjeti grad s visoka. Uopće nemam nekakvu percepciju koliki bi mogao biti.
Sa promenade se vidi sve do Kopike (kako mi je smješno to ime, pogotovo ako asociraš na Kopakabanu).
I tu na promenadi slušali jednoga legu.. dugo nisam čuo taj naglasak.
A onda do Kestena kod kolodvora..
Pajo Pakšu sa gaćama na glavi i (a onda sam ja prizano da volim stavljati bokserice prije tuširanja na glavu jer me podsjeća na pokrivalo za glavu faraona, još ako je na pruge to je to) ogromnim tamnim cvikama (tipo za košnju), fotografiranje, zajebancije na mikrofonu, neke pive, pa još neke pive i onda se majstor sjetio da od Sarajeva (kad sam imao halucinacije) nisam popio poštenu ćašicu šljive. Putovanja i granice do Brežica se ni ne sjećam. Još sam upoznao jednu simpatičnu curu istoimene ratne kriminalke iz rs koja je odslužila kaznu u Švedskoj.
Naravno da sam pomislio da me zajebava. A kaže pronađi me na fb. I još sam govorio kako nema šanse da otvorim račun tamo samo da bi našao nekoga.
- snađi se.
Preko prijateljevog računa (jer to meni ne bi bilo na čast) sam škicnuo ako se zaista zove kako je rekla. Rekla je istinu, našao sam je.
Kad sam već vidio ušće Krke u Savi što ne bi vidio i njen izvor. Nakon Ivančne Gorice nekih 7 kilometara je ta Krška jama iz koje izvire. Na putu do tamo su me zabavljala imena lokacije no zapamtio sam samo zaseok koji se zove Znojili :)
Nakon agregatnog stanja i epske priče o pronalaženju mobitela skoknuli smo, da se napijemo izvorske čiste vode (ma kakve crne pipnjače iz pipe), na izvoru same Krke (ne one u Dalmaciji).
Kako nijedna lijepa igra ne traje dugo (inače ju ne bi znali cijenit) tako i svaki teren završi pa se krene na novi. Odlična stvar je što zaista dobro upoznaš mjesto i okolicu koja gravitira oko njega. Za vrijeme pauze prozujam tako ja oko terena iz profesionalnih razloga (aha) kako i onih kako piše Brod "hedonističko-ekološkog" karaktera. Kako je već sada pokojni Branko Fučić običavao šetati po kraju dok ga ne bi upoznao (poslan je nakon rata da istražuje istarske freske u kako on kaže terru incognitu tako i sam osjetim zov da vidim što ima iza onog brda, iza onih redova stabla, iza onog potoka a igra nema kraja. I tako dok dečki zasluženo pripaljuju španjulet nakon smjene kopanja po zvizdanu, glavni neodgovorni odzuji sa fotoaparatom u potrazi za motivima.
Teren nam je skok od Krke.
Patke, guske, labudi, nema čega nema koliko frca od života.
Ovaj pčelinjak više nema pčele ali je lijepo za vidjet.
Ne sjećam se više imena ove dve kujice ali vlasnik kaže da ih drži zatvorene jer bi odmah spizdile koliko su žive.
Ova bijela skače non stop samo da ju pogladiš i ne da smeđoj da me dotakne.
A Kojotica se ovdje još i žalila da joj nije dobro cccc
I ova došla do svoje fete pažnje.
E božepomozi da se sjetim kako se ovo zove na slovenskom. Ne vem. Uglavnom prije se stavljalo sijeno a sada se renta za fešte. Eto kažu mi da mu je ime kozolec.
U Velikim Malencama, crkva svetog Martina iznad terena. A sad ono glavno, sprava desno od stepenica je čista avangarda.
Svečomat! Već vidim reklamu: "dolazite na sprovod kolegice s posla bez sviječe jer ste si noć prije malo popili pa ste zaspali i zaboravili kupit svijeću? zaustavite neugodnjavu i nabavite si svijeću u svečomatu!"
stvari bi mogle ići i dalje, nešto gatam iz pasulja s toga vidim krunicomat, bibli(j)omat (sa prigodnim podcrtanim citatima), vijencomat i nikako ne zaboravit raspelomat (od S do XXL).
Šalu na stranu ali ovo umiranje je takav biznis da se ja naprosto ne mogu prestat čudit :)
Ekološka osviještenost nalaže da se sviječe bacaju u za to predviđeni kontejner (ah porka prasica).
Na sljedećem terenu, nedalekom od ovog prije, na jednom pitoresknom platou gdje su se ljudi nastanjivali od prapovijesti sve do propasti Rima.
S jedne strane nam društvo čine dve kobile i ždrijebe...
a s druge dva propeta konjića koji sline na one dve od prije.
I ja sam ponosni vlasnik jedne ergele.
Što je zeleno...
Tumul ili gomila, naši preci su pokapali u centru začetnika loze dok položeni ostali pripadnici onog što su latini nazivali gens. U ovom području gdje ima izrazito velika koncentracija tumula je harao Jan Pečnik, slovenski starinokop, kojem baš i nije bilo do metodologije pa je vadio samo da se dočepa nalaza.
A do "najdišča" se dolazi ovim zelenim tunelom koji je pravi šok nakon glavne ceste na kojoj blješti sunce.
Slike terena ne mogu objavljivati ali ni okolici ne fali ništa.
Prije nekoliko godina dok sam gledao nekakvu američku komediju ("Američki žigolo" ali ne onaj iz 1980) zapamtio sam poučne riječi glavnog lika (mada ti filmovi uvijek imaju neku plitku pouku) da su sve žene lijepe, unatoč i pogotovo radi svojih mana (bile one tijelesne ili emotivne).
Bar sam ja to tako zapamtio.
Sljedeći put kad me je nešto štrcnulo je bilo u "Fridi" kada "Panson" Selmi Hayek govori da je savršena sa onim ogromnim ožiljkom kod zdjelice kada se desila nesreća sa tramvajem. I dok sam gledao očima Pansona mogao sam uvidjeti čemu se divi. Upravo tom ožiljku koji je podsjećao meni na frakturu nekake anfore ili keramičke posude (da, odmah ja skok u struku) i kako je fascinantno taj ožiljak izgledao.
Kao da on drži cijelu kompoziciju zajedno. Dva komada puzzlea.
Lijepe stvari koje gledamo kroz reklame nikako se ne podudaraju sa stvarnosti.
Krhkost života čini sam život tako lijepim pojmom i svim stvarima koje postoje u njemu. Ponekad se ponašamo iz nekih razloga nesigurnosti tako plahi i krivi što mislimo da ne pašemo uvriježenom idealu "lijepog" ili "normalnog". Gledam neke svoje ožiljke na ramenu kad sam razbio ključnu kost na dva djela jer sam letio u provaliju a službeno pao sa škalina (skoro sam opet rekao "lojtra", slovenski mi se vrti u glavi zajedno sa talijankim, neš se stalno svađaju), rane koje su se stopile sa mnom još od djetinjstva kada smo se igrali žmurice a ja raščerećio ruku na razbijenom i ruzinavom vrhu antene nekog mercedesa. Pa onda vožnja sa učiteljicom Doris do hitne na Kantridi.
Usjeklina na koljenu kada sam se na poslu u srednjoj mačevao sa nekakvim neonskim lampama, kao da smo u Zvijezdanim ratovima. Krv u potocima. Moja.
Crta od trnja koje mi ostala na trbuhu jer sam rekognoscirao i skliznula mi kamena ploča sa noge te sam sav pao u žbunjeve koji su počeli pikali tek kad sam pokušao izaći odatle. Snimljena je i prigodna fotka dok se ja sav onako krvav kod trbušine derem "sve za znanost!".
Ovo sada ispada kao kada se Mel Gibson hvali sa svojim ostacima gelera još u leđima kako bi zbario.
Ja ponosan na priče koje su ostavile žig dok kod drugih vjerovatno podigne obrvu u znaku čuđenja.
No, ono što sam htio reći jest da nema i ne postoji ono što si maštamo kao što ni planovi nikad ne ispadnu onako kako su planirani zar ne? Jednom sam jednoj curi (još u srednjoj a ona već na faksu, da se pohvalim) sa kojom sam hodao rekao (a ne znam šutiti ni da mi prijetiš pištolom) da mi pomalo smetaju njeni brkovi na što je instinktivno pokrila svoja usta rukom. Tko sam ja pobogu da nešto takvo bilo govorim? Tješim se time da sam još bio mulac iz srednje i da mi je prvenstveno hormon prao mozak radi čega ne moreš ni u zatvoru da završiš. Zadnji put u Rijeci kad sam se nađao sa jednom davnom bivšom sam imao neodoljivu želju da joj maknem komad peruti sa obrva a pošto nismo tako prisni, pa sam ju zamolio da si ona to makne sama.
Tko sam to opet ja da nekome govorim kad i sam imam perut i nakon ponašanja najmanje dva dana kao raspikuća od manjka vode se praktički ljuštim. A da ne govorim o višku kilograma koje me uvijek nekako sustignu mada sam nešto u zadnje vrijeme ponosan na samog sebe jer se pomalo ali sigurno topim.
Želim samo reći da svašta nešta propuštamo samo zato jer nas ubode u oči nešto očito kod osobe ili stvari radi koje ne možemo, iz ustaljenih normi o normali (ali isto tako i iz čistog ukusa).
Propuštamo nečji blistavi osmijeh zato jer nije onakav kakav smo si zamislili u našim glavama.
A možda je sve to u meni koji toliko volim stare razbijene stvari da samo u pukotinama vidim prolaznu lijepotu i sad ovdje nešto fantaziram.
Još jedan radni tjedan se smiješi.
Update
Kad smo već skrenuli na temu ožiljaka ne mogu a da se ne osjećam nekako sudbonosno a istodobno sumnjičavo kada pogledam na ranu koju sam zadobio sa 21 godine. Vraćali smo se taman iz Fun- na Preluci gdje smo se zabili u auto iz drugog smjera i od njega na ogradu koja nas je spasila od skoka u more. Sjedio sam na stražnjem sicu sa nekom curom (koja je požalila što je užicala prijevoz sa nama) i udar me šviknuo nemam pojma kako do brisača jer kako objasniti snop moje kose ako nisam glavom išao kroz staklo. Vjerovatno se i murijak na očevidu zapitao isto. Na kraju krajeva volio bi baš znati što je to u autu što ti može ostaviti zvijezdoliki oblik na desnom laktu. Jedan tip koji se bavi zvijezdama na nebu mi je rekao, dok je ispijao zasluženo pivo, da ću napraviti u životu nešto doista vrijedno ili, u drugom slučaju, nešto doista gadno (biti nacist pa postati papa na primjer).
Na kraju krajeva pitanje je jednostavno, hoću li ja dat smisao zvijezdi ili ona meni?
previše smoga i obaveza a sunce poziva na siestu... .
Zgodno je ljudima na mobitelu objašnjavat da visim kad me pitaju ća delam.
Sjemenke su tu za ptice..
.. kao i kućica na koju ih želimo navaditi.
ovo je pak za nas.
Medo nana
Odmah smo se raspitali i idemo u nabavu svaki svoje mreže :) u biti zanimljiv je koncept u kojem gravitacija postane prednost a ne mana. A gle boja..
Moguće se još kome svidi i postane moda visiti u šumi dok roštiljić pucketa. Ovo je Čatež koji turisti ne poznaju :) Još smo i maštali kako bi se mogao neki festival na tu tematiku organizirat
Mogu visiti i doma, samo da je neka greda. Ala gušta.
Eh da, moj novi cimer. Ko zna koliko će ovaj zdurat.
Još ti nisam ni ime dao kad sam te toga dana kao kakav paparazzo saljetavao. Kakva fotosekcija.
Naginjao sam da ti dam ime Nelson po tabaku iz lidla kojeg sam taman pripalio.
Ti puževi su mi uvijek bili zanimljiva bića. Fascinira ta kućica. Imao sam cimera kao što je V. imala macakline.
A onda sam sljedećeg dana stavljao sušit veš i stao na nešto hrskavo ala smoki. Bijaše to siroti Nelson. Kakva bedica (sa naglaskom na e) a kontam da o meni okolo pričaju da ni muhu ne bi zgazio.
Pouka ove priče je da ne možeš hodati po livadi bez da ne zgaziš travu.
Otkuda početi? E da, kako sam si sav nešto u raspoloženju za razmišljanje nakon neodređenog broja vranca, frajone i ždepčeve krvi, odlučio sam napisati ovu vrstu upitnika prije nego me učinak napusti pa mi ovaj pokušaj da dođem na konac nečega bude izgledao prokleto glupo sa svijetlom novoga dana.
Naime neko sam vrijeme, istini za volju, patio za tuđom pažnjom što je preraslo skoro na "daj što daš" modus vivendi ali nekakav signal od suprotnog spola baš i nije stizao. Nakon tih pokušaja sam odlučio da sam sam sebi važan i da mi je zasada najpametnije mariti za svoju situaciju na poslu i usavršavat se u svakom pogledu tako da mogu reći, ako itko ikada zapita, da svakoga u svakom pogledu sve više napredujem.
A onda se stvari preokrenu. Baš kada želiš svoj heliocentrični sustav pretvoritii u egocentrični eto ti ga na pogledi, diranja po kosi, osmijesi od strane žena. Sve ono za što bi ljevu ruku dao u vatru prije nekoliko mjeseci mi sada pristiže u vagonima. Pa kako pobogu to ide nek mi neka cura ili netko ko se osjeća curom objasni postupak. Trćiš, snivaš, nadaš se nekome tko će ti spasiti dan ali te osobe ni za lijek. Obrneš filozofiju, kažeš si "ma neće nitko mene jebat u mozak", điraš razvojne planove u svom životu, ni kriv ni dužan, a krenu ponude sa svih strana.
Pa kako sada kada sam se odlučio da ću biti samo svoj i ništa ne očekivat? Pa gdje ste bile prije kad sam bio gladan pažnje? Uglavnom ovo nije ni vrit ni mimo jer kad bi se odlučio opet za traganjem pretpostavljam da bi isčezle kako su se i pojavile.
Upotrijebio bi jokera i upitao publiku.
Jel mi kakva dovbra duša može objasniti kakav je ovo fenomen/paradoks/zajebancija?
4.51 odoh se prevrnuti u krevetu, a kad se probudim nadam se da će odgovori biti zadovoljavajući
Stvaranje barikada je nesvjesni čin kada za sebe kažemo "mi" i s toga podrazumjevamo da postoji netko odvojen od nas radi kojeg se moramo isticati tojest "vi" ili onaj Drugi*. Tako ne bi bilo komunista da nema fašista, ne bi bilo gvelfa da nije bilo gibelina (e sad ove dve frakcije koje su podupirale Crkvu odnosno cara u 13 st. pišem sa talijanskog).
Na taj način kod osoba koje su presklone nekim opijatima, nazovimo ih vjerom, slušamo priče o tome da se pripadnici njihove vjere progone i potom puštaju kao dokaz jedan filmić sa arenom u pozadini gdje su lavovi pretvarali vjernike u mučenike. Ti mučenici se i dan danas koriste kao ikonografska podloga da se da Drugima do znanja koliko oni pate u nečije ime i kako su nepravedno proganjani.
Onda vidiš na nekim blogovima krvi i mesa koliko hoćeš. Za osobu koju asociram da se igra sa djecom i liječi bolesne oni su baš izabrali onaj dio gdje se bičuje, stavlja na križ i onda probada sulicom od strane rimskog vojnika. I to sve radi industrije stvaranja grižnje savjesti. Iz kojeg razloga u povijesti se u srednjem vijeku desila promjena te ikone? Zašto je Isus Pantokrator sa onim očima ko da je na lsd-ui sa zlatnom pozadinom od tesera (zapravo najdraži simbol mi je riba, tako jednostavno i pozitivno, da znam koji je razlog.. njegovo ime na grčkom je akronim) prikazan kasnije sav proboden strelicama ko ražnjić?
To je problem krivnje. Shvaćaš? Čovjećanstvo pati i zagorčava si život jer se dvanaest sati dnevno osjeća krivim što jest takvo kakvo jest... . A drugih dvanaest sati zagorčava život drugomu govoreći mu što mora učiniti
Jorge Bucay u "Ispričat ću ti priču"
Kada sam ulazio u crkvu (a bio sam i ministrant 6 mjeseci, da, misno vino je fino za popiti) onda sam od djetinjstva imao osjećaj da sam nešto skrivio. Morao sam pjevati u crkvenom zboru svakog nedeljnog jutra da bi dobio nekakav štabilj da to mogu pokazati na vjeronauku gdje su mi govorili uglavnom o tome kako su pankeri zapravo demoni na zemlji.
Nakon što sam odradio krizmu više se nisam osvrnuo natrag.
Sjećam da je to fra Stanko rekao kad sam imao 11. Pomislio sam kako može govoriti o drugim ljudima nonšalantno pred svima nama. Kao da ih se treba osuđivati. Super je što je on sad glavni župnik što znači da takvi idu gore a oni koji su kako tako normalni sa ljudima, kako bi ih nazvao jedan kolega "onih tisuću dobrih", ostaju tamo dolje u hranidbenom lancu a za kojeg čuješ da igra sa djecom stolni nogomet ili im prepušta neku dvoranu.
Ajde bar da nisu na ulici (sad sam se sjetio bake koja mi kaže: "Šta stalno skitaš? Nema ničega dobrog na ulici").
Nakon viktimizacije i stvaranja krivnje prelazimo na citiranje i dokazivanje iz svetih spisa. Ti citati su toliko nepobitni da vjerovatno u oba zavjeta možeš pronaći dokaz da bilo što ti treba. Jer citati su puni alegorija i neodređeni što je dvosjekli mač. Malo me plaše oni koji se prepoznju u tim riječima i onda krenu pisati riječi poput "istina", "ljubav", "pravda" ali sa velikim početnim slovom iza kojeg uvijek onda stoji neka suluda ideja.
Nedavno se na ovom prostoru pokušalo znanstveno dokazati da je homoseksualnost bolest. Tu se koriste riječi nekakvog znanstvenika koji je završio fakultet i predaje njegdje u centralnim Sjedinjenim Državama. Njegove riiječi su korištene kao "nepobitan" dokaz (kažem nepobitan jer tu riječ koja je po malo autokratska jako česta u upotrebi zaradi retorike). Ja smatram da su takvi članci opasni jer nude ideološku podlogu (ili ispričnicu ako baš želite) zašto bi se, recimo, u nekim posebnim okolnostima baš pripadnici te spolne orijentacije morali nekako hm osokoliti, reeducirati, liječiti a mi znamo, imamo kolosalni dokaz od prije 60 godina (hitlerova Njemačka) što se može izroditi kada jedna skupina pokušava ukrotiti drugu skupinu.
Kada ta skupina vjernika želi diskreditirati nečije mišljenje često izgovara šablosnke rijeći "ateisti i oni kao ti" poput nacionalista koji te optuže za jugosrpstvo ako se usudiš priupitati zašto nas Crkva i političari sustavno potkradaju dvadeset jednu godinu.
Ja ateist u ovom slučaju nisam. Samo sljedim svoju savjest koji ponekad i ne slušam i tad se zajebem. Dopuštam mogučnost da Bog postoji ili ne postoji podjednako. Smatram isto tako da je vjera odgovor na jednu traumu koja je od početka ukorjenjena od njegovog rođenja.
Njegova vlastita smrt.
Toliko gluposti, kao vrsta, nismo napravili zbog nijedne druge stvari koliko zbog straha od smrti. Što će biti sa mnom jednoga dana kada umrem? Postoje dve opcije:
a) bit ću krepan i to je to, neću to osjetiti pa pretpostavljam da me neće mnogo ni boljeti ta činjenica
b) nešto poslje ove tužne humoreske zaista postoji
No, nije li to individualno pitanje za svakog od nas? Dolazimo sami i odlazimo sami. Zašto tražimo instant odgovore i sa svetom vodicom ili komadom beskvaskog kruga tražimo egzorcizam za ono što smo napravili ili smo kadri učiniti?
Industrija krivnje na taj način kešira više od porno industrije. Bollywooda, Hollywooda zajedno. I to od prapočetka od kada postoji neka kasta koja tvrdi da je kadra razgovarati sa Šefom. Samo što se ime vjere mjenja. Mi plaćamo posredništvo.
A sve tax free.
Zašto da plaćamo posredništvo ako je moguće da je božanstvo, svemir, biće, mickey mouse, zovite ga kako god, u nama?
Ako je Crkva "zajednica grešnika" zašto, umjesto da metu po zajedničkim dvorištem, ne operu vlastiti prljav veš ali troše puste novce da zataškaju probleme?
Živi i pusti živjeti. Jel to još postoji?
Laku noć ljudima dobre volje
Dodatak: Čip evangelizacije
Ima to neko ponašanje radi kojeg vjera se mora usaditi u drugoga kako bi vjerničko tijelo postalo što više monolitnije. Kako se i ne bi tako ponašali kada im je poslanica "idete po svijetu i prenosite sretnu vijest (evangelion)". Nažalost ta sretna vijest se nimalo veselo ne propagira već tu nailazimo na otvoreno nagovaranje (jehovini svjedoci i fejsbukovci mi sad prvi padaju na pamet kao primjer) ili pasivno agresivno ponašanje gdje ti se suptilno daje do znanja da nešto nije u redu sa tobom ako propitkuješ zlatno rješenje pristiglo iz 4 kanonskih (mjerodavnih znači) evanđelja zajedno sa hvalevrijednom interpretacijom crkvenih otaca. Kad bi se išli stručno zanimati za patristiku iz tog doba vjerujem da bi mnogi ostali zgranuti primitivizmom i praznovjerem koje je okruživalo te nazovi intelektualce poput Ireneja, Euzebija, Augustina, Ciprijana.
Istina je da su oni imali jednu sasvim solidnu i lijepu dijalektiku koji su povukli direkt iz omražene grčke filozofije i tako preko otvorenog prezira prema poganskom svijetu i sakrivenog privlačenja za grčkom mišlju stvorili "kamen temeljac" na koji se vazda lijepo odazovu svaki put kad ih sa pitanjima (a nisu uopće teška pitanja, samo treba logičan odgovor na njih) stijeraš svoga vjerskog sugovornika u kut.
Nakon što je htio dokazati sa pseudoznanzvenom retorikom i obilatim prikazivanjem fusnota, stjeran u kut poriče ponovno tu istu znanost na koju se prije odazivao i brani se sa "vjerom" kao takvom. Blago se onima koji nisu vidjeli a vjeruju, blago se onima koji nisu bili a sada jesu, da, blago im se, zaista. Zato jer nepovjerenu informaciju koriste zdravo za gotovo.
Iz povijesti znamo što se događa kada pojedinci ili narod bez trunka kritike preuzimaju vrijednosti odozgora. Iako će vam govoriti da su pitanja dobra, da je sumnjanje u redu, postoji samo jedan kolosijek na kojem se taj vlak može zaustaviti. Postoji samo jedan happy end. A taj je da sumnjičavi čovjek smije neko vrijeme propitkivati sebe ali samo kako bi došao do nepobitne potvrde da je ispravno vjerovati upravo u tog Boga i u tog njegovos Sina. Bilo koji rezultat koji izrodi nekakav drugačiji scenarij nije nikako poželjan ma koliko ti govorili da imaš pravo vjerovati u što god želiš. Ti si a priori u krivo zajedno sa tvojim uvjerenjima. Zašto? Pa zato jer tako piše u knjizi koja se obilato citira.
Shvaćate pogrešan logični slijed? Kako bi se dokazalo postojanje nečijeg poslanstva, života i smrti pišu se evanđelja na koja se onda pozivaju svi ostali koji žele biti apologeti. A nije li to sukob interesa ili emotivno rasuđivanje kada se jedan vjernik u potrazi za okazom koristi spisima koji su napisali vjernici koji su htjeli evangelizirati. Hoće li neki zaposlenik u Coca Coli otvoreno pljunuti po tom proizvodom ili će kao pametan radnik braniti taj proizvod ukazujući na dokaze neštetnosti Coca Cole čije mu medicinske, znanstvene temelje davaju upravo iz Coca Cole.
Pa ti pij aspartan samo zato jer na boci piše sugar free.
Dodatak 2: Kršćanske vrijednosti
Zaista bi volio, iz nutrine svoga bića da mi barem jednom netko iz religijske orijentacije objasni što su to "kršćanske vrijedosti" o kojima se stalno trubi kada se paranoično osvrću na sveukupno bezboštvo naroda ili sistema koji, budi uzgred rečeno, financira tu "paradu pijanstva i kiča" (Balašević jelda?). Treba usaditi, ušpricati te kršćanske vrijednosti u samo društveno tkivo pošto smo toliko odstranili sa tim abortusima, kondomima, istospolnim zajednicama, kritikama prema financiranju Crkve d.o.o., sve će se to pretvoriti u nekakvu vrstu pedofilije.
Da citiram jednog poznanika: "dokle ćemo doći ako dopustimo sve ovo? Hoće li odrasla osoba na kraju općiti sa fetusom?"
Na stranu što je takva vesela scena pala na pamet upravo jednom vjerniku htio bi znati koji su načini da ti ljudima objasniš da abortus ne vodi ničemu. Zabrane? Mislim da ne jer je povijest dokazala da zakonska regulativa ako zabranjuje, samo pouspješuje da se abortus obavi u mesarskim radionicama za visoku lovu i za nikakvu sanitarnu sigurnost. Upravo lječnici koji su vjernici se pozivaju u državnoj bolnici na glas savjesti a posao onda obavljaju u privatnim vodama bez imalo srama.
Kako ćeš ti ikome išta objašnjavati da je pogrešno to što postoji, što osjeća ili što je takav bez da se ta osoba ne osjeti krivom što je takva? Kako ćeš ti promjeniti ikoga bez da se pokušaj mjenjanja nekoga ne pretvori u otvoreno nasilje što je totalno suprotno poslanstvu ljubavi o kojima su im usta puna svake dve riječi.
U životu nisam čuo toliko moraliziranja koliko od onih koji zaprljani grijehom do grla. Nemam ništa protiv kurvi ali sad mi je jasna ona "ko o čemu kruva o poštenju". Ljudi čiji su preci do malo prije otvoreno ubijali iz vjerskog neslaganja u ime boga, okruženi mramornim zdanjima sa plemenitim metalom optočenim draguljima, intarzijama u vrijednim vrstama drva i obučeni u svilene rukavice govore o ljubavi, poniznosti, siromaštvu, čistoći (velikim slovima molit ću lijepo) i pritom im poglavarai se ponašaju diametralno suprotno od propovijedanog.
Gdje je Isusova štalica? Zašto je zamjenjena Berninijevom kolonadom koja je tako postavljena da hodočasnik doživi optičku varku i vidi baziliku veću od onoga što je?
Miks optičkih trikova, malo zastrašivanja, iskazivanje materijalnih dobara i edukacije je dovoljno da prosječnu osobu pretvori u vjernika. No, zašto je važno biti član tog eksluzivnog kluba? Tako da se neko poduzeće može javljati na prisutnost 95% vjernika u glasačkom tijelu. Poluge moći se rotiraju dok ruka ruku mije.
Ali gdje su te kršćanske vrijednosti o kojima se toliko zuji? Jeli to ljubav? Jeli to solidarnost prema drugome? Jeli to "nemoj činiti drugima ono što ne želiš da se tebi čini"? Nisu li druge religije i kulture te filozofski pravci isto tako puni tih postulata što u biti te vrijednosti čini univerzalnim a ne kršćanskim vrijednostima. A možda pričamo o drugim vrijednostima i s toga bi htio svakog vjernika priupitati što to smatra kršćanskih vrijednostima te da li ih može nabrojati.
Unaprijed se zahvaljujem i bilježim sa štovanjem.
Dodatak 3: Neću da budem član mafije
Dok se ta firma ne uozbilji i prestane larpdat o fiktivnim problemima te počne raditi ono radi čega je osnovana a to je (bar) da ne bude gladnih i potrebitih ja ne pristajem biti dio tog zločinaćkog aparata i svoj glas i broj davati kao bianco check radi njihovih svinjarija o većinskoj vjeroispovijesti. Sve dok se ne počne baviti svojim poslanstvom ja izabirem stranu crne ovca jer se stada bez propitkivanja gnjušam a sakriveni kriminal nikako ne podržavam.
Savjest mi nalaže disidesntvo od organizirane religije koja mi je društvom i tradicijom nametnuta (ali hej tradicija prije nego se ustali je isto u svoje vrijeme bila novost).
Dodatak 4: Nepoznavanje povijesti vlastite vjeroispovjesti
Prosječan vjernik nema pojma zašto postoje sakramenti, zašto se djeca krste vodom, što je to Kaledonisjki ili Nicejski koncilij, da su se vjernici ubijali međusobno jer se nisu slagali sa tuđim metafizičkim postavama o Isusovj prirodi ili njegove majke Marije. Prosječan vjernik misli da mora ići u crkvu jer je to pristojno i lijepo, jer se to tako radi odvajkada. Kao da je ustaljenost nekog postupka sam po sebi garancija njegovog održavanja.
Pošto se evoluciji ne može pobjeći (ne, svijet nije nastato 4004 pr.Kr., dokazali su to biologija i geologija) onda znamo da nije tako a niti da će Crkva radi koje su vjernici uvjereni, trajati do sudnjeg dana. Jednostavno će se desiti neka nova vjera koje se ovdašnji vjernici boje i pejorativno ju nazivaju "new ageom" nešto nalik na američki melting pot na koji se odazivaju europljani koji misle da je 200 godina povijesti ipak premalo. Ako ne budemo pazili i umjesto toga nastavimo biti prosječni, vjeroispovijest će, mnogo puta kao dosada, samo promjeniti ime dok će njena srž ubiranja para kod naivnika nastaviti sa novim elanom. I tako unedogled.
Dragi vjernici, vjerujte mi, ako pročitate kakvu knjigu od sasvim solidnih profesora povijesti kršćanstva poput Edmondo Lupieri ili Robin Lane Fox onda ćete shvatiti kakve su se svinjarije činile u ime boga da dođemo do većinskog stanovništva vjernika.
To je dokaz da religija nije dovoljna kako bi se uspostavio neki etički kodeks kao što njeno neprisutstvo ne znači automatski nepostojanje prirodnih moralnih zakona (a moral mi se gadi kao riječ, od sada nadalje koristim etiku).
Dodatak 5: Teologija je znanost?
Svaka čast onima koji diplomiraju teologiju jer čujem da je zaista teško. No ono što mi je skoro pa groteskno jest činjenica da se proučavanje o Bogu (teo=bog, logos=riječ ne?) želi pretvoriti u respektabilnu branu znanosti dok je to zapravo metafizika ili pseudoznanot koja se pita od čega je sačinjen duh i koje je materije jedna od osoba u svetom trojstvu i koji su njihovi odnosi. E sad ta znanost želi sa svojom težinom imati glasa u dnevno političkim pitanjima. To što se ne može mjeriti niti dokazati nekakvom empirijom za mene ne može odlučivati o životima stanovnika neke zemlje poput katoličke đžamahirije koja se pošto želi instalirati u Hrvatskoj. Zamislite da o litri benzina na kraju krajeva odlučuje činjenica da li je Marija zatrudnjela uobičajenim putem ili bezgrešnim začećem.
Uostalom teologija je samo izdanak filozofske misli o Bogu. Kada je već uvriježeno daje filozofiranje ujednačeno sa klafranjem zašto bi onda teologija imala drugačiji tretman? Uostalom teolog ne moreš biti Hrvatskoj ako ne dobiješ dozvolu HBK-a iako si na državnim jaslama ako predaješ.
Lako se preskoči prvi prilog sve do 1:40 minute pa se dođe do priloga o nama i keltima. Baš je zanimljivo vidjeti teren na kojem si radio do prije malo. Da se još ne sjećam zime ujutro i pečenjare u podne mogao bi reći da je bilo zaista ugodno. Ajde, nalazi su bili uzbudljivi. Ja se držim za glavu i vjerovatno si mislim "ma šta mi je ovo trebalo u životu"
