Pregled posta

Lijepota krhkog

Prije nekoliko godina dok sam gledao nekakvu američku komediju ("Američki žigolo" ali ne onaj iz 1980) zapamtio sam poučne riječi glavnog lika (mada ti filmovi uvijek imaju neku plitku pouku) da su sve žene lijepe, unatoč i pogotovo radi svojih mana (bile one tijelesne ili emotivne).

Bar sam ja to tako zapamtio.

Sljedeći put kad me je nešto štrcnulo je bilo u "Fridi" kada "Panson" Selmi Hayek govori da je savršena sa onim ogromnim ožiljkom kod zdjelice kada se desila nesreća sa tramvajem. I dok sam gledao očima Pansona mogao sam uvidjeti čemu se divi. Upravo tom ožiljku koji je podsjećao meni na frakturu nekake anfore ili keramičke posude (da, odmah ja skok u struku) i kako je fascinantno taj ožiljak izgledao.

Kao da on drži cijelu kompoziciju zajedno. Dva komada puzzlea.


Lijepe stvari koje gledamo kroz reklame nikako se ne podudaraju sa stvarnosti.

Krhkost života čini sam život tako lijepim pojmom i svim stvarima koje postoje u njemu. Ponekad se ponašamo iz nekih razloga nesigurnosti tako plahi i krivi što mislimo da ne pašemo uvriježenom idealu "lijepog" ili "normalnog". Gledam neke svoje ožiljke na ramenu kad sam razbio ključnu kost na dva djela jer sam letio u provaliju a službeno pao sa škalina (skoro sam opet rekao "lojtra", slovenski mi se vrti u glavi zajedno sa talijankim, neš se stalno svađaju), rane koje su se stopile sa mnom još od djetinjstva kada smo se igrali žmurice a ja raščerećio ruku na razbijenom i ruzinavom vrhu antene nekog mercedesa. Pa onda vožnja sa učiteljicom Doris do hitne na Kantridi.

Usjeklina na koljenu kada sam se na poslu u srednjoj mačevao sa nekakvim neonskim lampama, kao da smo u Zvijezdanim ratovima. Krv u potocima. Moja.

Crta od trnja koje mi ostala na trbuhu jer sam rekognoscirao i skliznula mi kamena ploča sa noge te sam sav pao u žbunjeve koji su počeli pikali tek kad sam pokušao izaći odatle. Snimljena je i prigodna fotka dok se ja sav onako krvav kod trbušine derem "sve za znanost!".

Ovo sada ispada kao kada se Mel Gibson hvali sa svojim ostacima gelera još u leđima kako bi zbario.

Ja ponosan na priče koje su ostavile žig dok kod drugih vjerovatno podigne obrvu u znaku čuđenja.
No, ono što sam htio reći jest da nema i ne postoji ono što si maštamo kao što ni planovi nikad ne ispadnu onako kako su planirani zar ne? Jednom sam jednoj curi (još u srednjoj a ona već na faksu, da se pohvalim) sa kojom sam hodao rekao (a ne znam šutiti ni da mi prijetiš pištolom) da mi pomalo smetaju njeni brkovi na što je instinktivno pokrila svoja usta rukom. Tko sam ja pobogu da nešto takvo bilo govorim? Tješim se time da sam još bio mulac iz srednje i da mi je prvenstveno hormon prao mozak radi čega ne moreš ni u zatvoru da završiš. Zadnji put u Rijeci kad sam se nađao sa jednom davnom bivšom sam imao neodoljivu želju da joj maknem komad peruti sa obrva a pošto nismo tako prisni, pa sam ju zamolio da si ona to makne sama.

Tko sam to opet ja da nekome govorim kad i sam imam perut i nakon ponašanja najmanje dva dana kao raspikuća od manjka vode se praktički ljuštim. A da ne govorim o višku kilograma koje me uvijek nekako sustignu mada sam nešto u zadnje vrijeme ponosan na samog sebe jer se pomalo ali sigurno topim.
Želim samo reći da svašta nešta propuštamo samo zato jer nas ubode u oči nešto očito kod osobe ili stvari radi koje ne možemo, iz ustaljenih normi o normali (ali isto tako i iz čistog ukusa).

Propuštamo nečji blistavi osmijeh zato jer nije onakav kakav smo si zamislili u našim glavama.
A možda je sve to u meni koji toliko volim stare razbijene stvari da samo u pukotinama vidim prolaznu lijepotu i sad ovdje nešto fantaziram.


Još jedan radni tjedan se smiješi.

Update




Kad smo već skrenuli na temu ožiljaka ne mogu a da se ne osjećam nekako sudbonosno a istodobno sumnjičavo kada pogledam na ranu koju sam zadobio sa 21 godine. Vraćali smo se taman iz Fun- na Preluci gdje smo se zabili u auto iz drugog smjera i od njega na ogradu koja nas je spasila od skoka u more. Sjedio sam na stražnjem sicu sa nekom curom (koja je požalila što je užicala prijevoz sa nama) i udar me šviknuo nemam pojma kako do brisača jer kako objasniti snop moje kose ako nisam glavom išao kroz staklo. Vjerovatno se i murijak na očevidu zapitao isto. Na kraju krajeva volio bi baš znati što je to u autu što ti može ostaviti zvijezdoliki oblik na desnom laktu. Jedan tip koji se bavi zvijezdama na nebu mi je rekao, dok je ispijao zasluženo pivo, da ću napraviti u životu nešto doista vrijedno ili, u drugom slučaju, nešto doista gadno (biti nacist pa postati papa na primjer).

Na kraju krajeva pitanje je jednostavno, hoću li ja dat smisao zvijezdi ili ona meni?


Post je objavljen 19.06.2011. u 23:11 sati.