Definirati znači ograničavati
Oscar Wilde
"Quelc’un qui se męle de ce qui ne le regarde pas” (“onaj tip koji se mješa u tuđe poslove”)
Jean-Paule Sartre , definicija intelektualca
Već mi se neko vrijeme roji u glavi ideja o tome da napišem post zašto jednostavno intelektualac ne može biti i desničar ali kako to biva, što radi vlastite lijenosti što radi toga da mi se sada neda ulaziti u pripetavanje sa nekime tko se smatra baš takvim (intelektualnim desničarem jelte) nekako sam tu ideju stalno razvlačio unedogled ali bez da napišem išta konkretnog ali došlo je vrijeme da kažem nešto i tome.
Naravno pisat ću o onima koji sebe smatraju intelektualcima u Lijepoj nam Našoj.
Pošto na blogu nailazimo na svakakve osobnosti nemoguće nam je razmišljati o istima te se pitati kako to da imaju toliko pomaknutu percepciju stvarnosti od moje vlastite, naravno, treba naglastiti kako samog sebe ne smatram čuvarom apsolutne istine jer i ja kao i ostali percepiram ovaj svijet kroz 5 ili 6 čula.
Intelektualac (od lat. intellectus C intellectualis: intelektualni C intellegere: razumjeti) označava osobu koja je na temelju svoje izobrazbe ili djelatnosti na području znanosti ili umjetnosti obrazovana. Taj se pojam ponekad pogrješno koristi (ukoliko se odnosi na obrazovanje) kao sinonimom za akademika. U reasocijalističkoj retorici ponekad se koristio pojam „inteligencija“ za intelektualce.
Izvor: Wikpedija
Sad kad nam je Wikipedija lijepo objasnila etimologiju te riječi ja se želim izjasniti što taj koncept pobuđuje kod mene.
Intelektualac je osoba koja razlučuje ovu "stvarnost" od neke druge, ajmo kazati apstraktne, realnosti koja postoji u nadi da ovaj svijet nije posljednja postaja ljudskog bića. Baš radi toga intelektualac ne robuje
prividima kao što su rasa, spol, nacionalnost, vjeroispovijest, drušvene kategorije, stupanj obrazovanja (mada bi se tu moglo i popričat jer bi mnogo naši političari mogli ponovno sjest za školske klupe pošto im očito prvi put ništa nije bilo jasno), postotak invaliditeta ili bilo koja druga razlika koju je ljudski rod izmislio kako bi zaokružio drugačijeg od sebe.
Osim toga mora se uzdignuti od bojazni da će radi rečenog ili napisanog izgubiti izvor prihoda (jer poslodavac ne djeli njegovo mišljenje) te nikako ne smije biti poslušnik nekakvog mecene kako bi njegova riječ mogla ostati izvan svake sumnje da je naručena ili uljepšana jer samim time poništava onu vjerodostojnost koju želi pridobiti kod publike ako mu je nakana promjeniti svijet.
Mnoge veličine koje smatramo najvećim umovima koje je iznjedrilo čovječanstvo su bili dvorjani poput meni bliskih Alighieria, Bocaccia i Ariosta i to im se oprašta radi mnogo važnih djela sa kojim su obogatili sve nas, no smatram da se nikad ne smije maknuti sa uma na kojoj grani sjedi intelektualac jer to je njegova slaba točka. Nažalost (za nas ne za njih), samo nekolicina ljudi na ovom svijetu je uspijela u tom naumu da bude neovisna i da komentira ono što na ovom svijetu ne valja bez straha da će im se vratiti poput bumeranga.
Intelektualac je osoba koja svojim načinom djelovanja čini sve što je u njegovoj moći da poboljša ovu stvarnost kako bi nam svima bilo lakše, na opće dobro, što znači da dizenteresirano brine o tuđim životima i ako čuje ili vidi za neku nepravdu u sistemu vođen logikom (ukazuje istu) drugim ljudima u nadi da će prihvatiti snagom njegovih argumenata sve dok je
modus vivendi barem načelno demokracija u kojoj svatko ima pravo reći ono što misli i u kojoj bi, barem idealno, trebali pobijediti oni koji su vođeni racionalnošću i čiji prijedlog izgleda najlogičnija od svih zadanih opcija.
I zato kada na Dnevniku čujem da su intelektualni desničari potpisali nekakvu peticiju protiv nečijeg izručenja, protivljenja nekakvoj arbitraži ma bilo čemu ne mogu ništa drugo nego pospordno se nasmijati jer su sami sebe definirali i na taj način torpedirali bilo kakvu vjerodostojnost koju traže kod drugih.
Osim toga u našem vrlom političkom životu desničari su u dvadeset godina lijepo pokazali kada se isplati boriti se za "nacionalne interese" a kada ne, ovisno na čijoj su platnoj listi ili dali im se ne isplati radi njih samih jer robuju vlastitim "idealima" (čitaj: anahronizmima).
Prva opcija je maliciozna i tjera te ljude u rang veleizdajica a druga je iracionalna te svaka riječ o "općem dobru" sa njima pada u vodu pošto nisu u stanju vidjeti soluciju a da ju ne predvode upravo oni.
O onima koji se smatraju ljevom opcijom već smo vidjeli da ih zapravo i nema jer su vječno "aktivno suzdržani" i kada govore o zajedničkom kandidatu znamo da lažu jer se ni u čemu ne mogu dogovoriti. I zato predlažem da kukuriku koalicija promjeni ime u ono što jest: kukulele koalicija pošto nakon 20 godina još nisu naučili da da su im lijepi ideali ali da nema safta od toga ako se nastupa razdvojeno dok njihove kolege "s desnice" pare monolitno jer ih zajedno drži isti interes o profitu.
Da se razumijemo, djelim mnoge ideje sa onima koji sebe smatraju ljevičarima, komunistima ali ni te ljude koji sami sebe smatraju intelktualnim ljevičarima ne smatram prosvjetljenima jer sami sebi čine tu medvjeđu uslugu da se definiraju drugačijima nasuprot onima sa desnice pošto na takav način daju zeleno svijetlo postizanju podjela bilo to na gvelfe i gibeline, crvene i crne smatram da je ne zauzimanje niti jedno od tih definicija najbolja stvar koju možeš učiniti za sebe i druge.
To je zapravo najbolji izbor koji imamo, biti iznad tih debilnih podjela koje pogoduju nekom trećem jer su podjeljenja društva lakši prostor za manipulaciju i što to znaći osim toga da i "ljevi" i "desni" ispadaju ovce koje nisu u stanju izaći iz vlastitih okvira i uživiti se u tuđoj koži?
Najbolji primjer kako intelektualac može pomoći društvu jest kad se
Emile Zola zauzeo u obranu nevinog
Alfreda Dreyfusa u istoimenoj aferi sa notornim pismu tadašnjem Predsjedniku Francuske:
J'accuse! (pismo je prikazano gore na slici).
Jasno mi je da sam napisao jedan mali pastiche jer je ovo tok misli a ne manifest ili deklaracija.
