Jedan obični radni dan
Kad sam iz vlaka za Rijeku osjetio more premda ga radi mraka i kostantne kiše nisam mogao vidjeti znao sam da sam napokon stigao doma, mjesec i pol oko Slavonskog Broda, Našica, Kutjeva i Slatine donjeli su mi pregršt lijepih uspomena a na one loše stvari se ni neću obazirati jer će selektivna memorija za lijepo ionako vremenom učiniti da padnu u zaborav.
Moj djelokrug manje više
Jedan obični radni dan na terenu. U Slavoniji na trasama za kakvu cestu bager prvo skida sloj humusa i zemlje sve do sloja gdje su ljudi živjeli a samim time ostavljali neplanirano trag iza sebe u obliku otpadnih jama, zemunica (kolegica mi je rekla kako je jedna od tih zemunica dala preko 100 vrećica keramike), koliba, bunara kao ognjišta, vatrišta ili drvenih stupova koji su bili postavljeni i koji su istrulili te na taj način potakli kemijske reakcije u tlu radi kojeg boja zemlje prima drugačiju boju (tamniju pošto je organski) od okolne zdravice koja je inače žuta.
Zemlja se izbacuje iz jame koja dobiva dva broja stratigrafskih jedinica (SJ), prvi predstavlja zapunu tojest zemlju sa ostacima kosti, keramike i koječega i ukop tojest negativ. Nalazi se spremaju u obične vrečice za zamrzavanje sa signaturom (papirićem na kojem piše o kojem se terenu radi i u kojem SJ su pronađeni).
Nakon što se zapuna pregleda i izbaci van iz sonde, radnik treba pripremiti jamu za slikanje tako što će istrugat jamu iz unutra i okolo. Neki dan smo se ja i Domagoj šalili kako smo mi stilisti za jame.
Domagoj se namjestio kako bi šef pomislio da nešto i radimo osim što čorimo, ločemo i jedemo.
Ovu bi sliku nazvao "Heroji" zato jer pošteno rade za plaću koju dobivaju.
Ova žaba je potražila sklonište u rupi ali čini mi se da više nije mogla izaći pa sam ju ja uvijek tako brižan prema drugim stvorenjima izbavio iz zle rupetine i vratio joj slobodu. Di je sad neko društvo za zaštitu životinja da me pohvali a?
A da ne spomenem na spašavanje dlakavih gusjenica...
Hvala Semiramidi na prepoznavanju
Da ne budu samo fotke tla, mi arheolozi gledamo i u nebo i molimo Svevišnjeg da nam pošalje kišu kako bi dan nakon cuganja mogli nastaviti sa spavanjem. Ponekad se i preračunamo pa nas dočeka sunčan dan, razdražljivost i nestrpljenje kad će radni dan završit te ogormna želja za konzumiranjem vode.
Dobri stari Caddy koji nas vozi na posao. Dan bi nam počeo tako što akumulator nebi davao znakove života pa smo ga pokušavali upaliti tijekom spuštanja po nizbrdici jer smo na sreću živjeli u lovačkoj kući na otprilike 70 metara visine ali hej bili smo zaista iznad svih.
Moramo voziti sa otvorenim prozorima jer auto je imao taj problem što bi nam puštao monoksid pa nebi bilo baš zgodno potrovati se na taj način.
Kad god nam se nebi upalio ostavili bismo ga pokraj groblja koji je na podnožju brda. Baš simbolično.
Vlado, mladi majstor koji nam je sredio auto i spriječio raznorazne Caddyeve pokušaje da nas eliminira.
Jama se mora slikati sa tablom, strelicom koja označuje sjever i trasirkama kako bi se znale dimenzije. Kasnije se sve te fotke moraju obraditi i rasporediti u podfolderima svaki za svoj SJ.
Puš pauza, važan trenutak u našoj maloj zajednici.
Oko nas je često znala biti magla pa je vladao dojam da smo odsječeni od svijeta.
Mi smo radili u kukuruzištu dok su naše kolege na drugom terenu imali tu sreću da kopaju pokraj pomidora, paprika i lubenica. Srećkovići jedni.
Nadam se da sam nekako uspio približit moju profesiju ljudima koji misle da pronalazimo čupove sa zlatom i radimo sa četkicama.
btw bacite oko na Medov blog