Kad iznenadiš samog sebe
Sigruno mnogi od vas zavire u stare datoteke, ako ste prije bloga isto pisali za sebe u wordu, pretakali ste razmišljanja koja nisu ionako za običnu konverzaciju i prisjećate se sami sebe preko dokumenta proživljavajući opet trenutak ali sa distancom, skoro pa iz trećeg lica. I tako sam ja u moru naškrabanih gluposti gdje pizdim za "ljubavi mog života" u srednjoj školi, prepričavam razne pijane anegdote koje ionako mora proći svaki tinejdžer za sebe kako bi shvatio da griješi i radi budalu ali to jednostavno tada ne možeš shvatiti, previše si opijen svojim problemima da bi ti došlo do uma kako nisi centar svijeta još i ovaj zapis je kako tako normalan:
8.07.2002
... . Ovog tjedna bio sam u Selcu na regati s Markom i Kikom, bilo je ludo, opako. Jedrili smo po suncu i pili pivu, kupali smo se, najeli, zapili, gledali strane kokice oko nas i zavijali.
Popio sam toliko tog vina da se niti ne sjećam kako sam stigao doma ni kada.
Vratili smo se doma nakon 3 i pol sata jedrenja po oluji bilo je zajebano rezali smo valove ko u filmovima. Marko je bio pijan na kormilu a ni ja nisam znao šta radim na toj barci.
... . Ovog tjedna bio sam u Selcu na regati s Markom i Kikom, bilo je ludo, opako. Jedrili smo po suncu i pili pivu, kupali smo se, najeli, zapili, gledali strane kokice oko nas i zavijali.
Popio sam toliko tog vina da se niti ne sjećam kako sam stigao doma ni kada.
Vratili smo se doma nakon 3 i pol sata jedrenja po oluji bilo je zajebano rezali smo valove ko u filmovima. Marko je bio pijan na kormilu a ni ja nisam znao šta radim na toj barci.
I onda, jednog dana, zapadne mi pod oči tekst koji sam napisao isto u ljeto 2002. i iznenadi me na taj način jedan klinac od 17 godina u kojem pronalazim smjernice, nešto u nastanku onoga od čega se ja osjećam satkanim.
A bio sam uvjeren da je taj dečko bio bezveze i samo koncentriran na sebe te da je promjena na bolje nastupila nekoliko godina kasnije a zapravo logično je da je sve povezano i da nema nekog fatalnog trenutka u mom životu gdje sam postao bolja osoba. Već sam samo stasao onako kako to čini svatko za sebe:
Ne mogu spavati a preumoran sam ali ipak ne smijem dopustiti da se sutra ujutro probudim i da zaboravim što sam shvatio danas poslijepodne sa Kikom. Uhvatila me groznica, moram o tome napisati, neda mi mira, napisao sam to jednoj osobi ali mislim da se izbrisalo a ne smijem dopustiti da bude izgubljeno, uostalom kovati se treba dok je željezo još uvijek vruće.
Nisam siguran dali mogu iznijeti detaljno o našim spoznajama ni ako će mi to uspjeti u kronološkom redu.
Pokušat ću to sažeti u nekoliko točaka i možda dodati još nečeg moga:
1) Jedino što znam je da ne znam ništa. To je jedina sigurna činjenica na ovom svijetu. Ta činjenica je za mene kao greben za kojeg se mogu držati kako se ne bi potopio u ovom nemirnom moru.
Ja sam čovjek i u mojim je genima satkana želja za znanjem, za sve većim i boljim dostignućima. Nesavršen i smrtnik kakav jesam ipak težim savršenstvu, svatko od nas na svoj jedinstveni način. Što je to savršenstvo? To je jedan put, bez početka, bez kraja. To je nada, a ona obitava u ljudima, ljudima od krvi i mesa. Čovjek, ma koliko god bio ugnjetavan i zgažen, lišen svoje slobode, sve dok ne bude lišen života, ne gubi nadu. Nikada. Ona je besmrtna, jer ju nastavlja sljedeća generacija, slijedeći čovjek. Čovjek, taj smrtnik, ovisan o vodi, zraku, o elementima, prolazan kao voda ispod mosta koja se više ne vraća, da gaji nešto besmrtno? Da.
Nada vodi u vjeru, nada jest vjera. Vjera u pravdu, u poštenje, u ljubav. Sažeto, vjera u Boga. No tko je to Bog? U Bibliji piše da je Bog svemoguć, strašan u svom sjaju, sveprisutan. Kako sveprisutan? Kako mu to uspijeva?
Baš zato jer smo ljudi, razmišljamo limitirano. Smatramo da sve ima svoj početak i svoj kraj, zato ne možemo pojmiti beskonačnost. Mislimo da je Bog nešto tamo vani, daleko od nas, na nebu, odvojen od nas, nema nikakve veze s nama. Kada mu se obraćamo dižemo glave i gledamo prema nebu, zvijezdama, svemiru. Okupljamo se u crkvama i molimo se prilikama, ikonama, svecima, kipovima od drva i stijene. Kao magnet u kompasu koji se okreće sjeveru tako mi okrećemo našim ikonama. Zašto? Zato jer je lakše moliti se nečemu što je vidljivo i opipljivo.
Nisam siguran dali mogu iznijeti detaljno o našim spoznajama ni ako će mi to uspjeti u kronološkom redu.
Pokušat ću to sažeti u nekoliko točaka i možda dodati još nečeg moga:
1) Jedino što znam je da ne znam ništa. To je jedina sigurna činjenica na ovom svijetu. Ta činjenica je za mene kao greben za kojeg se mogu držati kako se ne bi potopio u ovom nemirnom moru.
Ja sam čovjek i u mojim je genima satkana želja za znanjem, za sve većim i boljim dostignućima. Nesavršen i smrtnik kakav jesam ipak težim savršenstvu, svatko od nas na svoj jedinstveni način. Što je to savršenstvo? To je jedan put, bez početka, bez kraja. To je nada, a ona obitava u ljudima, ljudima od krvi i mesa. Čovjek, ma koliko god bio ugnjetavan i zgažen, lišen svoje slobode, sve dok ne bude lišen života, ne gubi nadu. Nikada. Ona je besmrtna, jer ju nastavlja sljedeća generacija, slijedeći čovjek. Čovjek, taj smrtnik, ovisan o vodi, zraku, o elementima, prolazan kao voda ispod mosta koja se više ne vraća, da gaji nešto besmrtno? Da.
Nada vodi u vjeru, nada jest vjera. Vjera u pravdu, u poštenje, u ljubav. Sažeto, vjera u Boga. No tko je to Bog? U Bibliji piše da je Bog svemoguć, strašan u svom sjaju, sveprisutan. Kako sveprisutan? Kako mu to uspijeva?
Baš zato jer smo ljudi, razmišljamo limitirano. Smatramo da sve ima svoj početak i svoj kraj, zato ne možemo pojmiti beskonačnost. Mislimo da je Bog nešto tamo vani, daleko od nas, na nebu, odvojen od nas, nema nikakve veze s nama. Kada mu se obraćamo dižemo glave i gledamo prema nebu, zvijezdama, svemiru. Okupljamo se u crkvama i molimo se prilikama, ikonama, svecima, kipovima od drva i stijene. Kao magnet u kompasu koji se okreće sjeveru tako mi okrećemo našim ikonama. Zašto? Zato jer je lakše moliti se nečemu što je vidljivo i opipljivo.
Zašto nije bilo redne točke broj dva to više ne mogu znati ali ne mogu vjerovat da sam već tada tako razmišljao dok su me prali hormoni, nesigurnost i bubuljice, želja za pozornosću i prije svega za curama. Baš mi je drago da sam naišao na neobičan komadić sebe umjesto da vjerujem kako sam bio još jedan slinavi balavac (između ostalog i to sam bio).