Hrvatska je rodbinsko-klanska zajednica

Ovaj post je proizvod frustracije koja se dogodi svaki put kad se iz Udina vratim u Rijeku. Tamo mi je dostupan internet ali ne pratim stvari koje se događaju kod nas baš radi toga da se ne naživciram bezveze i naštetim prvenstveno samom sebi.
No, jednom kad se vratim neizbježno je slušati tragediju i agoniju koja je kod nas svakodnevno na repertoaru bez naznake da će ikada završiti.
Čim sjednem u kuhinju i bacim oko na današnje novine od naslova mi okreče želudac, zločinac i zločin su vidljivi ali nitko ništa ne poduzima glede toga. Naši kriminalci obilato koriste činjenicu da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno (smatram da je to jedna od njihovih omiljenih rečenica u saboru, u sudnici, na ulici).

Sve to me podsjetilo na jedan sat iz grčke povijesti gdje smo analizirali društvo u Grčkoj u vrijeme Mikene, posvjedočeno Ilijadom i Odisejom te potvrđeno arheološkim ostacima.

Digresija

Inače današnja povijest ako želi biti dostojna mora koristiti upravo te pisane izvore (ako postoje) i pokrijepiti sa fizičkim ostacima inače bi moja nona mogla pisati o "povijesnim činjenicama" (kao što se dešava kod nas) na bazi nečega što je napisala neka bitanga prije nje (sjećate li se u pjesmi "Devedesete" od Balaševića onu:

"Onda su došle devedesete, tužne i nesretne... Fobične...
U udžbenike i u čitanke ušle su bitange... Obične" ? ).

Bitka između Grka i Trojanaca, atički kylix na crvene figure (490 pr.n.e), Louvre.

Ilijada prikazuje geste heroja koji pripadaju isključivo aristokraciji (pripadnici aristokracije u Grčkoj i Rimu zadojeni su recitiranjem Ilijade tijekom simpozija), to su kraljevi i prinčevi prikazani kao strašni i nepobjedivi ratnici, ono što ih resi jest hrabrost. Običan puk je tu prikazan kao "topovsko meso" (kakav anakronizam) koje heroji gaze i masakriraju kako bi skupljali bodove u "hrabrosti", nešto kao ono brojanje tko će više neprijatelja ubiti između Gimlija i Legolasa iz "Gospodara".

To je društvo ognjišta u kojem se pazi tko je sa kime povezan i vrijednost nekoga se osniva od podrijetla dotičnog te imovine. Sve ima veze sa krvlju, ako si sin nekog kralja tvoja je krv plemenita i automatski si vrjedniji od podređenog ma kakva hulja ti bio.
To je društvo u kojem se gleda tko ima posjede zemlje (aristokrati naravno), u kojem je sveprisutna fajda (od staronjemačkog fehida ili moderni njemački fehde), pravo na korištenje sile kako bi se dobila satisfakcija povrijeđenog prava jer ne postoji zakon koji štiti slabije od jakih.

Sve ovdje gore navedeno je pokrepljeno sa pronalaskom grobova u Mikeni kao i u ostalim mikenskim naseljima pošto mi skoro pa ništa ne znamo o običajima siromaha (povijest pišu pobjednici i u društvenom pogledu) već imamo ekskluzivan pogled običaja na one sa vrha jer samo oni imaju mogućnost da im se izgradi grob i organizira dostojan pogreb jednog heroja. U tim grobovima često su nalazi od zlata, srebra i bronce uglavnom povezani sa društvenom ulogom koju je imao pokojni za života. Ako je bio ratnik bit će zakopan sa svojim oružjem, ako je bila žena kod nje nalazimo luksuzne predmete koje si običan čovjek nije mogao ni zamišljati.

Svi ti status simboli (oružje, luksuzni i egzotični predmeti) su služili za legitimitet pred običnim ljudima i kao auto-indoktrinacija za vlastitu kastu. Kasta mora vjerovat u pravednost vlastitih postupaka kako bi se održala na vrhu.

Marie Stillman (1844-1927) - Antigona

Sljedeći korak u poimanju društva imamo u Sofoklovoj Antigoni gdje se osjeća kvalitativni skok od krvno-rodbinske zajednice u začetak vladavine prava.

Georg Hegel je bio inspiriran ovom tragedijom kako bi pokazao razliku između etike i zakona (preciznije zakona apsolutne države u ovom slučaju) dajući veću vrijednost ovoj zadnjoj ukoliko je državna institucija kompleksnija i razvijenija od obiteljske institucije koja je starija i jednostavna.

Antigona želi pokopati brata Polinika unutar tebanskih zidina iako je njezin stric i kralj Kreont (koji predstavlja slovo zakona) odredio da Polinik ne zaslužuje dostojanstveni pogreb već da se njegovo tijelo mora baciti psima (jer je Polinik vodio vojnu protiv vlastitog grada i zato je proglašen izdajicom).

Osim što svi mi smatramo da je Antigona junakinja koja je hrabro poginula radi etike i morala shvaćamo isto i da se zakoni moraju neselektivno (o osobi koja je skrivila nešto) provoditi i da je jedini način da svi poštujemo zakone taj da se odnosi na sve nas. Inače se događa ona famozna podjela na jednake i jednakije.

Nakon dovršene lekcije u glavi mi je ostala lebdjeti odvratna pomisao da je Hrvatsko društvo nalik na ono u Ilijadi (zapravo njezina kičasto neobrazovana verzija) te da su riječi poput "vladavina prava" tek lijepe zvučne parole koje naši političari koriste kako bi utvrdili vlastiti klanovski položaj.

Moji zaključak je da smo mi samo načelno država već da smo zajednica koja je po mentalitetu ostala tamo negdje na kraju doba bronce kad je rat o Troji otpjevan (cca 1300-1200 pr.n.e.).

Meni se diže kosa od jeze radi tog fakta, a vama?

Post info: 25.09.2009. (16:11); 40 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Na putu za Jug (Crna Gora)

Nažalost nisam imao fotoaparat jer je sestri trebao isto pošto je krenula na maturalac za Grčku tako da nisam imao kontrolu nad onime što se slika tako da nemam niti jednu sliku Kotora. Kao što je lijepo rekla Virtualna reporterka koja se smucala ovog ljeta po istoj ruti, Boka Kotorska je prekrasan fjord omeđen visokim planinama i meni po ljepoti drugi zaljev nakon, naravno, moga Kvarnera

Ujutro kada smo stigli nismo bili sasvim svoji pa smo imali napadaje histeričnog smijanja od kronične neispavanosti. Konobar nas nije šljivio ni 5 posto iako je pisalo da radi od 7, bit će ipak da je on prvi onaj koji mora ispiti kaficu na miru.
Ja sam imao problema sa pronalaženjem Reginonog hostela jer zasad još nema neke table koja bi to označila tako da sam nekoliko minuta potratio zvoneći na vrata Montenegro Nekretnina, ne znam zašto sam pomislio kako oni sigurno znaju gdje ja moram ići. Dobro za njih da nije bilo nikoga jer tko bi me takvog zbunjenog trpio.

Ovo je must have slika... holy spibit

Tri lijepa dana proveli smo u Crnoj Gori koristeći Kotor kao našu bazu, ja u hostelu kod Regine (a prijatelji u kampu) u kojem sam ujutro ispijao kave sa gostoljubivim Milošem i Stefanom na recepciji. Moram ih spomenuti kao sjajnu i opuštenu ekipu, odmah su mi pokazali gdje je šta u hostelu a i pomogli su da se ne bediram zadnje večeri kad sam izgubio novčanik sa svim dokumentima i novcima. Koji gadan osjećaj kad se sjetim.. no otom potom.

Na putu za Lovćen

Crna Gora ima čak 80% brdovitih površina te je pogodna za planinarenje i fotografiranje okoliša. Ceste su uske i zavojite tako da nam je do Lovćena (koji je vjerojatno tek desetak kilometara zračne linije) trebalo skoro pa sat vremena još ako uz to pribrojimo da su ceste dvosmjerne pa ako ti s druge strane naleti bus e onda se moraš snalaziti.

Pogled sa Lovćena na Cetinje

Gore nas je dočekalo masu turista, ima nizozemaca, francuza, poljaka, slovaka a rusa pogotovo ima ko .... rusa. Skoro pri vrhu ima mjesto za parkirati i treba do vrha popeti se po nekih 300 stepenica.. kako god okreneš manje nego Trsatske stepenice.. pih

Njegošev mauzolej. Sa druge strane im isto predivan pogled tako da toplo preporučujem. Upad je 3 eura.

Mi ovdje zapravo smetamo, važno je da se usredotočite na prostranstvo ispred nas.

Spuštamo se u Cetinje gdje pada kiša tako da se more vidjeti duga iznad grada.

Iz birca u Cetinju gdje smo čekali da prestane padati kiša spazio sam poznatu osobu i vidi slučajnosti to je bila cura koja je spavala ispod mene (krevet na kat) u hostelu a pošto je izgledala izgubljeno upitao sam ju dali će nam se pridružiti u povratku za Kotor.

I tako se naše društvo povećalo.

Budva u kojoj sam bio prošle godine. Ako odete u arheološki muzej saznat ćete da je to područje naseljeno još od Grka.

Ako pogledate malo ulijevo vidjet ćete poznati Sveti Stefan.

U Crnoj Gori ovo su standardne scene, najljepše mi je kad prolazi stado ovaca.

Slikala nas je Regina Elena sa našom novom prijateljicom Anom, poljakinja iz Amsterdama. Razmijenili smo mejlove pa je rekla da obavezno moramo doći kod nje. Eto kako se to radi, pa ti nemoj nekoga pitati ako treba prijevoz (na crnogorskom saobraćaj)

Regina je na trgu ispred Pomorskog muzeja u Kotoru dovela trubadure (gudače) iz Engleske što je bio pun pogodak. Nakon ko zna kojeg Nikšičkog piva Tihota i Katu je uhvatila kriza (čitaj potreba za spavanjem) a Regina je otišla svojim poslom tako da smo se ja i Ana smucali sami u potrazi za nekim rock bircem gdje smo na kraju uzeli litru vina i slušali hitove od Crvene Jabuke (koji i jesu slušljivi nakon litre vina).

A onda za laku noć se zagrlismo kao da smo se godinama poznavali uz obećanje da ću doći u Amsterdam i spavati u njenom stanu. Baš volim upoznavat ljude na putu..

ps. prošao sam ispit iz numizmatike i hvala svima na lijepim željama da ga prođem. Još 4 ispita do diplome..

Post info: 21.09.2009. (14:43); 65 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

Na putu za Jug..

.. bez Gorana Milića.

Dragi putoljupci ukrao sam malo vremena da napišem zanimljive događaje iz susjedstva i kakva atmosfera vlada tamo gdje neki pametnjakovići kod nas kažu onu "što južnije to tužnije" što nije niti približno istina.

I tako, krenuo sam iz Rijeke u 10 ujutro na autobus za Zadar, panorama je bila fantastična iako me brzo umorila pa sam već kod Novog Vinodolskog zaspao snom pravednika kada se ukrcao neki francuz koji je ubrzo zaspao na mom ramenu a ja umjesto da ga budim i gnjavim iskoristio sam položaj njegove glave kako bi mi bilo što udobnije.
I tako smo ja i nepoznati francuz uz prešutni dogovor a ne gnjavljenju jedan drugoga spokojno čorili do naše destinacije.

Pošto mi je to prvi put da sam u Zadru htio sam vidjeti što je moguće više o tom gradu a i poklopilo se to da je Missillusion bez problema pristala na to da se nađemo, popijemo kavicu u Gardenu sa kojeg puca baš neki lijepi pogled i pirka ugodan povjetarac u inače sparnom sunčanom danu.
U Gardenu su nas dostigli prijatelji, Tihomir i Katarina, koji su se bili pentrat po Velebitu i zato smo se dogovorili da ja dođem do Zadra iz kojeg ćemo zajedno krenuti dalje za Jug (ah taj Jug.. lijepe li tople riječi).

Nakon što smo popili kavu, uplatili parking u prvoj zoni u Vukovaru (greškom jer sam išao na pamet tipkati broj za zonu u Zadru ali sam barem saznao da je u Vukovaru sat vremena samo 3 kune!!!) Missillusion me odvela da vidim famozne Orgulje i Pozdrav suncu, Kalelargu, Sv. Donata i šta sve ne a da je ostala vidjela bi sa nama u bircu "Tequila Sunrise" Mladena Grdovića u blaženom stanju (čitaj pripitom).

Ovdje bi se htio zahvaliti Missillusion na volji i srdačnosti, baš mi je drago da sam ju upoznao i u ovom realnom obliku..

Nakon što smo se fino okupali sjeli smo u auto i proveli se legendarnom Kalmetinom za autocestu i pogubili se u dolini Neretve (vidjeli Modestin Komin) u potrazi za magistralom. Pametni talijan ispred nas zaustavio nas je na izlazu za tunel kako bi nas pitao kuda skrenuti za Dubrovnik (pitanje koje nas je moglo koštati života da je netko dojurio sto na sat iz tunela).

U pozadini Minčeta

Šetnja i sladoled na Stradunu

Pošto je bilo već kasno odlučilo smo odspavati na parkiralištu između Dubrovnika i Cavtata i ja sam zaposjelo klupicu sa koje je pucao pogled na more, puhao je topli vjetar i zvjezdano nebo mi je pravilo društvo.
Nažalost taj spokoj je trajao samo dva sata nakon čega su me probudili kako bi nastavili dalje za Konavle (da mi je bar jednom otići jest u onim famoznim Konavoskim dvorima o kojima čujem samo dobre priče) i na granični prijelaz sa Crnog Gorom (btw jeste li znali da imamo samo 14 kilometara sa Crno Gorom?) te uzeli trajekt Kamenari - Lepetani jer smo već prošle godine vidjeli Boku a cijeli krug zaista odnosi mnogo vožnje a i meni se žurilo da se prijavim u Montenegro Hostel u Kotoru gradu u vlasništvu naše blogerice Regine Elene koja već mjesecima ne piše (strašno i prestrašno).

Nastavlja se...

Update: skoro sam zaboravio zahvaliti našoj vrloj premjerki na povećanje cijene na benzin prije pola noći tako da nas je ugodno iznenadila sa zadnjim tankanjem prije granice. Jaca, još jednom hvala!

Post info: 18.09.2009. (16:43); 39 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

O neistomišljenicima

Lako je slagati se sa onima koji se radi sličnih mentalnih sklopova se slažu sa tobom ili ti po kršćanskom nauku, lako je voljeti onog koji tebe voli. Ali u takvom ponašanju ne vidim nikakvog truda već je sve automatski. Simpatičan nam je onaj kojemu smo simpatični ali ako tako činimo onda ne možemo graditi iskrene spone među onima koji imaju drugačije mišljenje od našeg i tako sve naše priče o tome da svatko ima pravo na svoje mišljenje i slobodno izražavanje pada u vodu sa automatskim neprihvaćanjem tuđe vizije po defaultu krive iliti inferiorne a naše ispravne ili superiorne.

Nije potrebno otkrivati toplu vodu pa ustanoviti da smo svi mi različiti i posebni po nečem svojem te da se mentalno usuglašavanje nikako ne može dogoditi u potpunosti i to je zapravo dobro jer društvo u kojem svi misle jednako je društvo u kojem zapravo nitko ne razmišlja previše te su nam u tom slučaju neki pogledi iz drugo kuta na koje nam drugi ukazuju a mi ih se nismo sjetili zapravo isključeni.

Kao bloger nakon svakog posta (osim ako je putopisni jer šta se nema netko sa mnom ne slagati ako nisam napisao totalne debilane?) dobivam komentare onih koji se slažu sa mojim razmišljanjem i oni koji se ne slažu.
Ja želim svoj stoti post posvetiti neistomišljenicima na koje sam nabasao u godinu dana bloganja sa time da je dovoljno vremena prošlo da tu kategoriju mogu svrstati u tri primjera.

Počnimo od najgoreg primjera kojeg ću oslovit kao bloger X kojoj ne želim napisati nickname kako se nebi za svaki slučaj dogodio blogerski linč od strane mojih istomišljenika ili u najmanju ruku da netko od moji čitatelja ne ode vođen znatiželjom tko bi to mogao biti te da uvjeren mojim riječima pečatira tu osobu kao "budalu" a priori, neka se svatko uvjeri na vlastitoj koži bez mojeg ortaštva.

Osoba X je isključiva osoba koja smatra svoje mišljenje jedinim ispravnim i svaka ostala predodžba o svijetu koja nije kopirana i zaljepljena iz njenog mentalnog sklopa u moj je osuđena na propast sa time da je na taj način onemogućen iskreni dijalog koji je zapravo njezin monolog protiv mog monologa u maniru deranja s brda na brdo bez da se razumijemo. Takva osoba je skučenih vidika, neinteligentna jer nije u stanju prihvatiti tuđe mišljenje te je prostor za manipulaciju od onih koji su joj usadili svjetonazor.
Toj osobi ne možete napisati kritiku jer ju automatski shvaća kao izravan napad u sve ono što vjeruje te je sa takvom osobom jednom kad ju prepoznam najbolje reći "zbogom" te prekinuti svaku komunikaciju pošto se ne osjećam ništa pametnijim nakon svađe dapače imam osjećaj da sam se spustio na isti livel netolerancije.

Osoba Y je bloger sa vlastitim već, rekao bih, izgrađenim stavom te smatra neistomišljenike kao osobe sa stavom u izgradnji kojima on može pomoći u pronalasku Istine. Shvaća da postoje osobe koje vide svijet u drugačijem spektru, kaže da imate pravo na vlastito mišljenje mada ga shvaća automatski kao pogrešno te bi ga preusmjerio sa svojim argumentima te se ne možete složiti a priori jer ni tu istinski dijalog nije moguć ako taj bloger ne može shvatiti mogućnost da ste oboje u pravu i istovremeno u krivu jer mi ipak filozofiramo o stvarima koje ne mogu biti stoposto sigurne pošto su nam nevidljive i neshvatljive do neke mjere. Znači osjećamo da postoje i možemo razglabati oko neke teme do mile volje no treba uvijek imati na umu kako su to naše pretpostavke a ne betonski temelji na kojima možemo graditi sigurna zdanja.

Ono što moram pohvaliti kod dotičnoga jest da mi se iskreno ispričao ako sam naišao na nerazumijevanje te sam mu shodno tome i ja isto pružio vlastitu ispriku radi nametanja vlastitih argumenata u nadi da postoji šansa da će ih prihvatiti kao "mogućnosti" a onda smo se rastali u miru sa nadom da ćemo se slagati u nekim drugim vodama kao što smo se slagali oko neki aspekata u samoj argumentaciji.

Što reći osim da je civilizirano ponašanje pobijedilo a i to je stvarno puno za nas ljude.

Zadnji ali i najvažniji je primjer kojeg neću ostaviti anonimnog iz jednostavnog razloga što pohvale moraju biti vidljive i konkretne te poticati takvo ponašanje jest bloger Defton u čijim iskrenim postovima je vidljivo da si uvijek postavlja najvažnije pitanje koje je ikad postojalo a tojest "zašto?".
On ima svoje temeljne vrijednosti u katoličkoj vjeri te u njoj pronalazi uporište i utjehu ali nikako sa njim nisam imao osjećaj da isključuje automatski moje argumente kao krive već na moju radost daje dostojanstvo jednakosti mojim idejama na istom nivou kao i svojima što je za mene jako bitno te nam daje mogućnost za iskrenim razgovorom i uvažavanjem međusobnih argumenata jer ono što ja tražim kod sugovornika nije da mora prihvatiti moje zamisli već da dopušta mogućnost da sam i ja u pravu kao i on mada imamo sasvim suprotne stavove.
Radi te činjenice ta je osoba u mojim očima vrijedna upoznavanja, razgovora i prijateljstva jer na taj način ona može naučiti od mene neke stvari na koje nema običaj razmišljati kao što i vrijedi za mene.

Znati da postoji povjerenje među dva neistomišljenika je doista utješno i dokaz je toga da nam ne treba svađa i nametanje sile kako bi se pobile teorije koje nam se ne sviđaju.

Ovo sve što sam napisao me dovodi do misli kako se do istine (koju po prirodnoj težnji traži svaki čovjek na svoj način) može doći svakakvim stranputicama te da je uvriježeno razmišljanje kako postoji samo jedan Put (ne nužno vjerski naravno) razlog zašto se mi svaki dan sukobljavamo sa političkim i vjerskim vlastima te ono još važnije, međusobno.

Imate li vi kakvog neistomišljenika za pohvaliti jer na taj način potičemo dijalog?

Post info: 14.09.2009. (14:36); 100 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

3. Učkarski sajam

6. rujna krenuli smo iz Rijeke za Učku, planinu koja kao i more, zapravo ujedinjuje ljude iz Istre i Primorja umjesto da ih razdavaja.
Na samo pola sata od moga grada zaobilaznicom do čvora za Opatiju i Pulu pa ravno za Pulu te mnogo prije tunela na skretanju za Veprinac dolazimo na 3. Učkarski sajam negdje oko 5 popodne kada su auti već parkirani 2 kilometara ispod i iznad prijevoja Poklon gdje se održava sajam.

Planinarski dom na Poklonu (922 m), prijevoj gdje se djeli Učka od Ćićarije. Vidimo da je sve krcato ljudima i sajam je u punom zamahu.

Boškarin - autohtono istarsko govedo

Ne znam ako se to može vidjeti iz slike ali boškarin je veličine jednog terenca što je dosta impresivno. Jednom smo se u Savudriji čudili kako nas dve krave na pašturi mrko gledaju pa smo se zaključali u autu. Šta je sigurno je sigurno.

Nebi moglo bez simbola Istre zar ne?

Istarski tovar. Dragaju djeca, dragaju ga stariji, jaše ga vlasnik a on kao da sam sebi ponavlja "ovo se ne događa, ovi ljudi ne postoje".

Ovaj barba mi neda da uhvatim i gljive pa ću morat u sljedećoj slici.

Jestive i nejestive tko voli nek izvoli.

Autohtoni istarski instrumenti. Mene boli glava od sopela.

Lončarsko kolo...

... i keramičke posude.

I Park Prirode Učka svoga konja za utrku ima

Gosti iz Slovenije, Regjski park Škocjanske jame promovira vlastite lijepote uz pregršt informacija.

Štand koji se bavi problematikom izgradnje žićare na Učki koja bi krenula od Medveje.

Proizvodi od meda i meni najdraži od njih, medica.

Red domaćih salama i ovčjih sireva (koje nisam slikao ali su na susjednom šanku)

Lidija Percan nam kanta uspješnice koje me nona naučila "da Trieste fino a Zara go impegna la mia ghitarra, amor amor amor" ili "ero in campagnaaa col primo amore o che bel fior o che bel fior viva l'amor! - sul balcon!"

Svaka zvijezda treba odmora pa nas Lidija otpremna sa "ja sam bila vavek za mlade, ćao!"

Ovdje zaslužuje biti fotka info punkta sa djevojkama koje rade za Park Prirode Učka koje su mi vratile ključ od auta koji sam lakoumno ostavio u bravi. Hvala i poštenom nalazniku ključeva koji je prijavio nestanak.

Moramo se odmoriti od slastica i pogledat kakav nam se pogled pruža. Kvarnerski zalijev, Rijeka i Krk.

Volite smokvenjake?

Na dnu ovog štanda piše "Stop, hladna borovnička 5 kn" i naravno da smo se zaustavili.

Najviši vrh Vojak (1401 m), rampa za letenje sa zmajem.

Gošćama iz Zadra i Zagorja pokazujem lijepote našeg podneblja.

Razgledni toranj - vidikovac sagrađen 1911.

Ćićarija, u daljini Triglav (2.864 m), sve je lijepo ilustrirano na mramornoj ploči.

Rijeka i dio Krka sa Krčkim mostom.

Zlatni otok Krk. Ovo je za tebe Semi, sjećaš li se pogleda do Malinske?

Ljevo Krk, desno Cres a gore u sredini Plavnik i iza i Rab te iza svega Velebit.

Pogled na Lošinj i Osoršćicu

Pogled prema Labinu i još dalje sve do Premanture da sam fotkao još desno vidjeli bi se Brijuni.

Sve u svemu lijep dan. Jedini propust događaja je loša kordinacija auti koji se spuštaju sa druge strane kako bi opet ušli u tunel. Mi smo se spuštali uru i pol a napravili smo samo 5 kilometara u koloni. Dobra stvar je što uz prigodni papirić tunelarina košta samo 10 kuna.

Post info: 08.09.2009. (17:37); 70 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

O knjigama u Hrvatskoj

Pošto ste vi ljudi uglavnom vizualna bića napravio sam sliku mojih knjiga u vertikali

Količina knjiga u horizontali

Zašto su knjige toliko skupe u Hrvatskoj? Jesu li cijene krojene nekakvim racionalnim kriterijima ili je samo netko puknuo nekakvu visoku cifru kako bi zaradio što masnije?

Osim što se često pitam kako je moguće da u nekim kafićima kava košta sramotno puno a nema objektivnih razloga da tako bude radi realne cijene kave koju ugostitelj u jednoj šalici toliko napuhne da vam se čini pretjerana razlika između kvalitete i iznosa kojeg morate platiti nakon što ispijete gorki napitak. Mislio sam da su tehnološke promjene u stvaranju knjige pojeftinile istu ali sam se prevario. U Hrvatskoj se nije desio nikakav Johannes Gutenberg pa plaćamo knjige kao i da su dalje rukom pisane (kao u srednjovjekovnim samostanima) to mi izgleda kao jedino logično objašnjenje. Način da vidite kako mene bode ova konstatacija u oči jest da učinim jednu komparaciju a sa kim drugom nego sa susjednom Italijom u kojoj studiram.

Treba napomenut jednu stvar.

Sjeverna Italija je jako skupa (to je kompenzirano sa visokim standardom koji uživaju) tako da su mi mnoge stvari tamo nedostupne poput, za mene studenta, večernji izlasci, ručkovi po restoranima, kupnja po dućanima pošto imam limitiran iznos ali knjige si mogu priuštiti ako vidim da su zadane od profesora u bibliografiji. Ima skupih knjiga i tamo ali sreća je da svaka kuća ima jedan jeftin dio knjiga koji naravno spadaju pod moje oko.

Knjige i cijena u eurima

Giovanni Brizzi - Scipione e Annibale - la guerra per salvare Roma (GLF) 12

Francisco Villar - Gli Indoeuropei e le origini dell'Europa (Il Mulino) 14

Frederick Mario Fales (moj profesor iz arheologije bliskog istoka)
Saccheggio in Mesopotamia (Forum) 32

Robin Lane Fox - Pagani e Cristiani (GLF) 29*

Otto von Simson - La cattedrale gotica (Il Mulino) 13

Edward Gibbon - Declino e caduta dell' imparo romano (Mondadori) 11,40

Edward N.Luttwak - la grande strategia dell'impero romano (BUR) 8,50

Venceslas Kruta - La grande storia dei Celti (Universale storica Newton) 11

Warren Treatgold - Storia di Bisanzio (il Mulino) 12

Claude Mossé - Alessandro Magno, la realtá e il mito (GLF) 9

=151.9

Popust od 10 % za studente 15.19
Cijena sa popustom 136.71 eu

*
Najskuplje dvije knjige za koje ne žalim spiskanih novaca ne pripadaju nakladničkoj kući "il Mulino", "GLF", " koja ima dio knjiga dostupnih radi svoje niske cijene studentima pod radnim nazivom "Tascabili economici" iznose zajedno 61 eura što je (uz popust 6,1% tojest 54.9 eu) što ulazi 2.49 puta u sveukupnu cifru od 136.71 što znači da me je 8 knjiga došlo koštati (136.71 - 54.9) 81.81 eura u protuvrijednosti od 589 kn (ako uzmemo tečaj od 7.2 kn za 1 eur).

Sam Bog zna da sam fotokopirao masu knjiga (jer je naprosto jeftinije) i da imam punu kutiju fotokopija ali evo jednog lijepog objašnjenja zašto to nije ispravno a i koje slijedim kada procijenim da je pošteno:

É vietata la riproduzione , anche parziale, con qualsiasi mezzo effetuata, compresa la fotocopia, anche ad uso interno o didattico. Per la legge italiana la fotocopia é lecita solo per uso personale purché non danneggi l'autore. Quindi ogni fotocopia che eviti l'acquisto di un libro `e illecita e minaccia la sopravivenza di un modo di trasmettere la conoscenza. Chi fotocopia un libro, chi mette a disposizione i mezzi per fotocopiare, chi comunque favorisce questa pratica commette un furto e opera ai danni della cultura.

Zabranjena je reprodukcija, čak i djelomična, sa bilo kojim sredstvom, uključujući fokopiju, u internoj ili didaktičkoj uporabi. Za talijanski zakon fotokopija je dopuštena samo za osobnu uporabu i to samo ako ne oštećuje autora. Znači svaka fotokopija radi koje se eskivira kupnja knjige nije dopuštena i prijeti preživljavanju jednom načinu prenašanja znanja. Tko fotokopira knjigu, tko daje na raspolaganje sredstva za fotokopiranje, tko favorizira tu praksu čini krađu i djeluje na štetu kulture.

Moje pitanje je sljedeće: može li se u Hrvatskoj kupiti 8 stručnih knjiga za 590 kuna a da nisu to ona izdanja od Jutarnjeg (one iritantne cijene od 39.99 kn), Večernjeg ili šta ti ja znam kojeg lista? Na to pitanje postavljenoj blogerici Semiramidi dobio sam sljedeći link kao odgovor na to što se može dobiti za 500 i kusur kuna.

Prije nešto vremena jedna mi je blogerica, sa kojom se nisam složio oko nekih stvari, savjetovala da si nabavim neku knjigu od Ive Goldsteina (Hrvatska 1918-2008) pa sam htio vidjeti koja je razlika u cijenama u Superknjižari i na Amazonu i ispada porazni podatak da tamo ta ista knjiga košta (20.65 $ x 5.12) 105.72 kn dok je u nas 344 kn sa tobožnjim popustom od 10% (tojest 314,14 kn).

Nisam vičan teorijama zavjere gdje bi nekakvi masoni u svojim podrumima trebali sanjati o tome da preuzmu kontrolu nad čovječanstvom i bahato se smiju dok kuju taj plan. Ono što me brine jest da se ne mogu oteti dojmu kako ova vlast ( a tako je i u Crnoj Gori gdje je sve jeftino sem knjiga), ova kasta kako već ju želite nazvati i što li već jest, daje sve od sebe da nam kultura bude što nedostupnija ne u smislu kazališnih izvedba već u samom jednostavnom činu da osoba kupi knjigu koju treba ili koju ju zanima a ne može radi iracionalne cijene. I što nam je onda činiti? Pribjeći fotokopiranju tako da onaj koji prodaje ostaje na suhom i gdje mu je tu zarada?

Zašto se ti prodavači ponašaju prodavači japanka na štandovima u Dalmaciji pa ne skidaju cijene pa makar im nitko ne kupio ništa? Gdje je tu logika ako im se isplati da dvoje slijepca kupe knjigu od 600 kn a ostale im leže u skladištima baš radi te iste cijene? Zar nije bolje prodati sve po cijeni? I svi sretni, mušterija i prodavač.

Ako je razlog u tome što nas ima samo 4 miljuna naspram talijanskih 40 miljuna onda nam je solucija da svi budemo na dobitku očita. Pronaći rješenje sa ostalim državama na balkanu koje pričaju ako ne isti (onda sličan i razumljiv jezik) kako bi bilo isplativije onom što piše knjige, onom što ih tiska, onom što ih prodaje te i onom što ih kupuje.

Ali onda bi se morali zapitati koga smo vraga vodili rat a sad dijelimo knjige na ekavici i ijekavici pa smatram da za takvo nešto još nije došlo vrijeme. Možda kad svi zajedno uđemo u Europu pa uvidimo i nonsense građenja Pelješkog mosta u paketu.

Eto to su razmišljanja jednog studenta iz Italije kojem se čini da su knjige jeftinije ( a i time obrazovanje) u susjedstvu nego u domovini i koji se pita kojom logikom se vode domaće kuće.

Ako ih ne vodi samo logika zarade može li mi netko tko se razumije u problematiku objasniti?

Post info: 01.09.2009. (21:45); 110 komentara; komentiraj; ispis; permalink

Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Hrvatska je rodbinsko-klanska zajednica

Na putu za Jug (Crna Gora)

Na putu za Jug..

O neistomišljenicima

3. Učkarski sajam

O knjigama u Hrvatskoj

Reći ću vam nešto

Tri nonice: Drago Gervais

Anonim

Konfucije

Erazmo Roterdamski

Slobodan Budak

Umberto Eco

Benjamin Franklin

Slavica

Leonardo da Vinci

Anonim iz Udina

Immanuel Kant

Mark Twain

Petronius , Satyricon XLII

Abu Al-Marri

John Nash, matematičar: govor tijekom predaje Nobelove nagrade 1994.

Anđelo Božac

Virgilije, Eneida, VI 376

Marko Aurelije: Ta eis heauton (Samome sebi)

Umberto Eco: incipit de Il nome della rosa

Dan Millman: Sveto putovanje mirnog ratnika

Vlado Gotovac: Govor o ljudskim pravima, Rovinj 1991

Götz Werner

Mika Antić

Soval: Vulkanski ambasador o ljudima

Gustafi: Jesen

Giuseppe Ungaretti

Galileo Galilei: Il Saggiatore, Cap. VI

Umberto Eco

Dan Millman: Put mirnog ratnika

Kahlil Gibran

Nuccio Ordine

Vito Mancuso

Stefano Pirandello: Versi di Stefano Pirandello inseriti dal padre in Quando si è qualcuno

Modena City Ramblers

Traditional English Rhyme - 17th Century

Bertrand Russel

Swami Vivekananda

Radhakrishan

Goethe

Jorge Bucay

Enea (in Didone abbandonata di Pietro Metastasio)

Marco Vitale, Invocazione del cammello

Joker to Batman Batman: Dark knight

Desanka MaksimovićNaša Tajna

Charles DickensAbout Ebenezer Scrooge

poglavica Seattle, 1854

Firdusi -Šahnama

Albert Camus - Stranac

Thomas Müntzer - Confutazione ben fondata, 1524

Duško Trifunović

Antun Gustav Šenoa- Ovo zvono

Ranuccio Bianchi Bandinelli

Marco Aurelio - Ta eis heauton ili Samome sebi

Giuseppe Baretti - da La Frusta Letteraria, 1830

Marcus Aurelius - "Meditations" ca. 167 A.D.

Vladimir Milutinović - Neoliberalizam objašnjen deci

Vaclav Havel u intervju Karela Hviždala

Giorgio Bocca

Gustavo Zagrebelsky

Herman Hesse

Dario Džamonja-Ako ti jave da sam pao

Palade, Antologia Palatina, IX,400

Achille Campanile

Toma Bebić

Enrico Malatesta

Auguste Blanqui -L'Eternité par les astres

Anna Comnena - Proemio all'Alessiade

Simone Weil - Attesa di Dio

Ummar Khayyam

Arhiva postova