Na putu za Jug..
.. bez Gorana Milića.
Dragi putoljupci ukrao sam malo vremena da napišem zanimljive događaje iz susjedstva i kakva atmosfera vlada tamo gdje neki pametnjakovići kod nas kažu onu "što južnije to tužnije" što nije niti približno istina.
I tako, krenuo sam iz Rijeke u 10 ujutro na autobus za Zadar, panorama je bila fantastična iako me brzo umorila pa sam već kod Novog Vinodolskog zaspao snom pravednika kada se ukrcao neki francuz koji je ubrzo zaspao na mom ramenu a ja umjesto da ga budim i gnjavim iskoristio sam položaj njegove glave kako bi mi bilo što udobnije.
I tako smo ja i nepoznati francuz uz prešutni dogovor a ne gnjavljenju jedan drugoga spokojno čorili do naše destinacije.
Pošto mi je to prvi put da sam u Zadru htio sam vidjeti što je moguće više o tom gradu a i poklopilo se to da je Missillusion bez problema pristala na to da se nađemo, popijemo kavicu u Gardenu sa kojeg puca baš neki lijepi pogled i pirka ugodan povjetarac u inače sparnom sunčanom danu.
U Gardenu su nas dostigli prijatelji, Tihomir i Katarina, koji su se bili pentrat po Velebitu i zato smo se dogovorili da ja dođem do Zadra iz kojeg ćemo zajedno krenuti dalje za Jug (ah taj Jug.. lijepe li tople riječi).
Nakon što smo popili kavu, uplatili parking u prvoj zoni u Vukovaru (greškom jer sam išao na pamet tipkati broj za zonu u Zadru ali sam barem saznao da je u Vukovaru sat vremena samo 3 kune!!!) Missillusion me odvela da vidim famozne Orgulje i Pozdrav suncu, Kalelargu, Sv. Donata i šta sve ne a da je ostala vidjela bi sa nama u bircu "Tequila Sunrise" Mladena Grdovića u blaženom stanju (čitaj pripitom).
Ovdje bi se htio zahvaliti Missillusion na volji i srdačnosti, baš mi je drago da sam ju upoznao i u ovom realnom obliku..
Nakon što smo se fino okupali sjeli smo u auto i proveli se legendarnom Kalmetinom za autocestu i pogubili se u dolini Neretve (vidjeli Modestin Komin) u potrazi za magistralom. Pametni talijan ispred nas zaustavio nas je na izlazu za tunel kako bi nas pitao kuda skrenuti za Dubrovnik (pitanje koje nas je moglo koštati života da je netko dojurio sto na sat iz tunela).
U pozadini Minčeta
Šetnja i sladoled na Stradunu
Pošto je bilo već kasno odlučilo smo odspavati na parkiralištu između Dubrovnika i Cavtata i ja sam zaposjelo klupicu sa koje je pucao pogled na more, puhao je topli vjetar i zvjezdano nebo mi je pravilo društvo.
Nažalost taj spokoj je trajao samo dva sata nakon čega su me probudili kako bi nastavili dalje za Konavle (da mi je bar jednom otići jest u onim famoznim Konavoskim dvorima o kojima čujem samo dobre priče) i na granični prijelaz sa Crnog Gorom (btw jeste li znali da imamo samo 14 kilometara sa Crno Gorom?) te uzeli trajekt Kamenari - Lepetani jer smo već prošle godine vidjeli Boku a cijeli krug zaista odnosi mnogo vožnje a i meni se žurilo da se prijavim u Montenegro Hostel u Kotoru gradu u vlasništvu naše blogerice Regine Elene koja već mjesecima ne piše (strašno i prestrašno).
Nastavlja se...
Update: skoro sam zaboravio zahvaliti našoj vrloj premjerki na povećanje cijene na benzin prije pola noći tako da nas je ugodno iznenadila sa zadnjim tankanjem prije granice. Jaca, još jednom hvala!