Pregled posta

Hrvatska je rodbinsko-klanska zajednica

Ovaj post je proizvod frustracije koja se dogodi svaki put kad se iz Udina vratim u Rijeku. Tamo mi je dostupan internet ali ne pratim stvari koje se događaju kod nas baš radi toga da se ne naživciram bezveze i naštetim prvenstveno samom sebi.
No, jednom kad se vratim neizbježno je slušati tragediju i agoniju koja je kod nas svakodnevno na repertoaru bez naznake da će ikada završiti.
Čim sjednem u kuhinju i bacim oko na današnje novine od naslova mi okreče želudac, zločinac i zločin su vidljivi ali nitko ništa ne poduzima glede toga. Naši kriminalci obilato koriste činjenicu da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno (smatram da je to jedna od njihovih omiljenih rečenica u saboru, u sudnici, na ulici).

Sve to me podsjetilo na jedan sat iz grčke povijesti gdje smo analizirali društvo u Grčkoj u vrijeme Mikene, posvjedočeno Ilijadom i Odisejom te potvrđeno arheološkim ostacima.

Bitka između Grka i Trojanaca, atički kylix na crvene figure (490 pr.n.e), Louvre.


Ilijada prikazuje geste heroja koji pripadaju isključivo aristokraciji (pripadnici aristokracije u Grčkoj i Rimu zadojeni su recitiranjem Ilijade tijekom simpozija), to su kraljevi i prinčevi prikazani kao strašni i nepobjedivi ratnici, ono što ih resi jest hrabrost. Običan puk je tu prikazan kao "topovsko meso" (kakav anakronizam) koje heroji gaze i masakriraju kako bi skupljali bodove u "hrabrosti", nešto kao ono brojanje tko će više neprijatelja ubiti između Gimlija i Legolasa iz "Gospodara".

To je društvo ognjišta u kojem se pazi tko je sa kime povezan i vrijednost nekoga se osniva od podrijetla dotičnog te imovine. Sve ima veze sa krvlju, ako si sin nekog kralja tvoja je krv plemenita i automatski si vrjedniji od podređenog ma kakva hulja ti bio.
To je društvo u kojem se gleda tko ima posjede zemlje (aristokrati naravno), u kojem je sveprisutna fajda (od staronjemačkog fehida ili moderni njemački fehde), pravo na korištenje sile kako bi se dobila satisfakcija povrijeđenog prava jer ne postoji zakon koji štiti slabije od jakih.

Sve ovdje gore navedeno je pokrepljeno sa pronalaskom grobova u Mikeni kao i u ostalim mikenskim naseljima pošto mi skoro pa ništa ne znamo o običajima siromaha (povijest pišu pobjednici i u društvenom pogledu) već imamo ekskluzivan pogled običaja na one sa vrha jer samo oni imaju mogućnost da im se izgradi grob i organizira dostojan pogreb jednog heroja. U tim grobovima često su nalazi od zlata, srebra i bronce uglavnom povezani sa društvenom ulogom koju je imao pokojni za života. Ako je bio ratnik bit će zakopan sa svojim oružjem, ako je bila žena kod nje nalazimo luksuzne predmete koje si običan čovjek nije mogao ni zamišljati.

Svi ti status simboli (oružje, luksuzni i egzotični predmeti) su služili za legitimitet pred običnim ljudima i kao auto-indoktrinacija za vlastitu kastu. Kasta mora vjerovat u pravednost vlastitih postupaka kako bi se održala na vrhu.





Marie Stillman (1844-1927) - Antigona


Sljedeći korak u poimanju društva imamo u Sofoklovoj Antigoni gdje se osjeća kvalitativni skok od krvno-rodbinske zajednice u začetak vladavine prava.


Georg Hegel je bio inspiriran ovom tragedijom kako bi pokazao razliku između etike i zakona (preciznije zakona apsolutne države u ovom slučaju) dajući veću vrijednost ovoj zadnjoj ukoliko je državna institucija kompleksnija i razvijenija od obiteljske institucije koja je starija i jednostavna.

Antigona želi pokopati brata Polinika unutar tebanskih zidina iako je njezin stric i kralj Kreont (koji predstavlja slovo zakona) odredio da Polinik ne zaslužuje dostojanstveni pogreb već da se njegovo tijelo mora baciti psima (jer je Polinik vodio vojnu protiv vlastitog grada i zato je proglašen izdajicom).

Osim što svi mi smatramo da je Antigona junakinja koja je hrabro poginula radi etike i morala shvaćamo isto i da se zakoni moraju neselektivno (o osobi koja je skrivila nešto) provoditi i da je jedini način da svi poštujemo zakone taj da se odnosi na sve nas. Inače se događa ona famozna podjela na jednake i jednakije.


Nakon dovršene lekcije u glavi mi je ostala lebdjeti odvratna pomisao da je Hrvatsko društvo nalik na ono u Ilijadi (zapravo njezina kičasto neobrazovana verzija) te da su riječi poput "vladavina prava" tek lijepe zvučne parole koje naši političari koriste kako bi utvrdili vlastiti klanovski položaj.


Moji zaključak je da smo mi samo načelno država već da smo zajednica koja je po mentalitetu ostala tamo negdje na kraju doba bronce kad je rat o Troji otpjevan (cca 1300-1200 pr.n.e.).



Meni se diže kosa od jeze radi tog fakta, a vama?







Post je objavljen 25.09.2009. u 16:11 sati.