Bloger Zagy

subota, 21.01.2017.

Tornado s Kleka

Mi Hrvati obično imamo neshavatljiv odnos i percepciju prema sportskim rezultatima. Ako ekipa pobjeđuje, sve je super nema sretnijeg naroda, ako pak izgube utakmicu bacamo sve pobjede ko prve mačiće u vodu i ništa nam ne valja. Ništa. Cijenimo samo prva, druga i treća mjesta. Čak sam sumnjičav u vezi ove dvije posljednje medalje. Jer u očima Hrvata, ako nismo prvi bolje da nismo ni drugi, kamoli treći. Zašto?

Imali smo slučaj Janice Kostelić u koju je država uplela prste(op.a.pomogla joj) tek kad je postala prvakinja. Kada je godinama spavala po kombijima i trošnim hotelima i jela škart hranu nitko tada nije htio to vidjeti. Nitko nije mario. U očima mnogih ona, Ivica i njen otac Gips su bili luđaci i divljaci kojima smo se kasnije divili kao hollywoodskim glumcima. Jer usitinu to i jest priča vrijedna blockbustera. Sve je bilo odlično kada je Janica bila prva i kada su se druge skijašice mrštile na zvukove LIJEPE NAŠE ali čim bi Janica završila utrku kao treća, svi bi uživali u tome tko će veću pogrdu izustiti. Hrvati?

Nas Hrvata ima manje negoli jedan grad Milano stanovnika, manje od jednoga grada a opet postižemo u svim sportovima super rezultate. Vrhunske što više. Mnogi se dive našim uspjesima osim, VJERUJEM DA ZNATE ODGOVOR, osim nas samih.

Porazi se reflektiraju kao tragedije veće od Ane Karenjine, ljubav prema reprezentaciji traje dok dečki pobjeđuju. To nebi smio biti bit navijanja ali ni ljubavi prema domovini. Nije nas išlo protiv Njemačke, nismo mogli prebaciti visoke njemačke nebodere niti dalekometnom artiljerijom, gorsostase kao da ih je sama Ivana Brlić Mažuranić rodila u svojoj mašti. Ali razumijevanje istoga je i to da je ta Njemačka godinama kaskala i stvarala ekipu koju imaju sada koja je prvak Europe. Njemačka koja ima osamdeset i kusur milijuna stanovnika i koja ima rukometne klubove koji su sama klasa. Pa je i normalno da budu vrh, krema, rukometna elita što su zapravo i postali. Ali i njima je trebalo dosta godina da izgrade ovo što su danas.

Naša ekipa, ovako pomlađena kroz koju godinu će biti nepobjediva u svim segmentima igre. Ali treba strpljenja, vremena. Ovo je za mnoge igrače prvo veliko natjecanje i nema vremena za žurbom. Realno, mi smo po kvaliteti tek možebitno četvrta ekipa na turniru, za sada, i treba to jednostavno prihvatiti. Hrvatska je u vrhu. Zar nam to nije dovoljno. Zar to nije dovoljan zalogaj za gladna hrvatska navijačka usta.

A uostalom kazao sam prije da ovaj orkestar nije do kraja uštiman. Nedostaje još jedan mali sitni detalj koji će od ove momčadi napraviti stroj koji će sve gaziti pred sobom. Za sada, oni koji gaze su Francuzi, Nijemci, Danci, Španjolci.

Mi moramo biti ponosni i čekati da sutra pobjedimo igrače iz domovine Keopsa i Tutankamona. Egipat nije niti lagan niti pretežak zalogaj, ali da smo bolji od njih jesmo i to će dečki pokazati na parketu. Jer treba vjerovati u KAUBOJE. Jer jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat. Nikako.

A mis se imamo samo diviti Luki, koji uz Duvnjaka gura ovu ekipu, stvara prilike, zabija. Moramo navijati za svakog igrača, jer nas Hrvata nema 40 milijuna ima nas deset puta manje. A opet smo uspješni, dobri i u vrhu.

Luka Ogulin je i sutra uz tebe. Glave gore jer ste rođeni za velike stvari, možda ne danas, ali sutra , prekosutra sigurno!

Oznake: rukomet

21.01.2017. u 10:49 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 18.01.2017.

Rukometni Messi

Kada su mnogi mislili da je pristigao KONIEC, pa i kad su dušebrižnici inih rukometnih saveza što više priželjkivali rukometnu smrt Kauboja, hrvatska rukometna konjica uzdigla se iz mrtvih poput Feniksa. Na čelu sa ogulinskim John Wayneom.

Iako, družina još ne uštimana poput taktova Verdijevih Opera, ipak ne možemo ne primjetiti milozvučan rukometni ton koji sviraju naši dečki, od krila, vanjskih, pivota, pa do vratara. Muzika koja opušta, koja nudi novi ritam, novi ples rukometnih navijača i ljubitelja kockastoga dresa, hrvatskoga Grba i himne.

Jednostavno rečeno, spojeni nekim čarobnom prahom donijetim s obronaka Kleka, mješavinom nečeg vanzemaljskog messijevskog i silovitog poput današnjih orkanskih bura. Tornado s Kleka. Poznato?

Naravno, glavni krivac je Luka, naš Luka, ne Šebetić. Ogulinac. Najbrži revolveraš moćnih Kauboja.

Jer nakon utakmice protiv Bjelorusije, pokazalo se tko je najbrži revolveraš zapada. Bez premca, najbrži ali i najprecizniji na okidaču. I da bi stvar bila bolja izgledom onako neobirijani i podsjećaju na stare western filmske junake. Kauboji i Hrvatska. Lijepa poveznica. Ali Luka, ne drži samo pištolj, on puca haubicama velikoga dometa. On je postao strah i trepet, noćna mora svih vratara. On je čovjek raketa, zemlja zrak.

I od tuda magija,jer njegovo poimanje rukometa nije tradicionalno, već nešto renesasno, nešto novo, poput Ronaldinhovih driblinga, Air Jordanovih igara ili u modernije doba Balićevih rukometnih spački (op.a.asistencija).

Luka je dobio potvrdu svoga vanserijskog talenta iz ustiju Saračevića po kome Luka da hoće može i bus voziti, i može, može i avion ako to poželi, jer talentom prelazi granice streotipnih misli, da rukometaš na njegovoj poziciji mora bit visok ko rasvjetni stup. Ali on ima nešto više, SRCE, VOLJU, i TALENT pretočen u igrača kojeg dugo sanjaju mnogi treneri. Mi nikada nismo ni sumnjali koji smo ga i malo poznavali ili poznajemo.

Cijeni ga svaki stari rukometni mag a obavijen ljubavlju Ivana Balića i Domagoja Duvnjaka koji je u njemu vidio nešto dragocijeno, Luka će, nadam se zasjati jače od repatice, naglašavajući da i mi Ogulinci imamo rukometnog MESIJU, zapravo Messija.

Uz tebe su Luka molitve svih Ogulinki i Ogulinaca da odeš do kraja, do finala, da i Francuzi zaplaču na spomen naše himne. Naprijed Luka.

SPAVAŠ LI MIRNO Thierry Omeyer?????

Oznake: rukomet, Luka Cindrić

18.01.2017. u 12:16 • 0 Komentara • Print • #

subota, 14.01.2017.

Ponos našega grada

Kada se je u gradu, podno čarobne planine Klek petog srpnja daleke 1993. godine rodio dječak i udahnuo prve čarobne molekule kisika ovog bajkovitog grada nitko nije niti slutio da će taj dječak biti ponos grada koji sa okolicom ne broji ni pišljivih petnaest tisuća stanovnika. Pa to je u Zagrebu jedan manji kvart. Kada bi svi Ogulinci došli na stadion Maksimir još bi bilo mjesta za jedan manji grad na tribinama. Možete li to zamisliti?

Grad koji je prije svega poznat po Ivaninim djelima a iz njena čarobna pera stigla su najljepša djela koja djeca čitaju i uživaju u njima i sanjaju da će barem jednom doći i vidjeti prelijepi ogulinski krajolik. I čaroban je, pogotovo zimi kada ga prekrije bijeli plašt, i kada taj već spomenuti Klek strši ponosno iznad grada, grada koji je danas izuzetno ponoson. A razni likovi iz Ivanine mašte kao da iskaču iz svakog kutka grada. Čas domaći, čas Stribor.

Sada je iskočio i naš Luka, i to nije više bajka, jer sada svaki zaljubljenik u kockasto poznaje našeg Luku! Do duše, bio je već u nacionalnoj vrsti, ali sada u ovom trenutku on je možda i drugi najbitniji igrač u kockastom dresu. Uz kapetana Domagoja. Ponosni smo na njega, užasno ponosni.

Mada, kao što kažem, jedan manji kvart Ogulin izbacio je čovjeka, mladića, toliko jednostavnog i skromnog u privatnom životu a na parketima virtuoznog kao što je bio naš jedan i jedini Ivano Balić.Luka Cindrić mladić, golobradi za koga su čuli samo najveći pratitelji rukometa koji je na utakmici Lige prvaka prije koju godinu protiv velikog Karabatića izgledao kao da je Luka Nikola, a Nikola Luka. Koji je potezima rekao "jebe mi se tko je nasuprot mene" Jednostavno rečeno, bezobrazluk, sportska drskost koju naš Luka posjeduje je jedinstvena, a talent koji posjeduje samo je bljesnuo napokon na najvećoj sceni.

Iako je sada, zapravo jučer 13. 01 2017 na petak trinaesti s druge strane bila slabašna Saudijska Arabija, Luka je pokazao da može dostojno stati uz Duvnjaka, čak ga i zamjeniti i sam pobjediti protivnika. Golovima, asistencijama, prodorima poput francuskog brzog vlaka tžv a, Luka će mnogim ekipama i izbornicima postati noćna mora poput onih strašnih likova (Fredy Kruger) kojima su nas kao djecu strašili na petak trinaesti.

A jučer, Luka je bio sjajan. Svakom Ogulincu ali i Ogulinki srce je kucalo brže, dlanovi su se više znojili, ponos nam je postajao sve veći i veći jer onaj mali s brojem 33 pokazao je rukometnom svijetu da i iz nekog tamo Ogulina, dečko koji je uz talent posjedovao strpljenje i volju za radom, može postati rukometaš a već i jest igrač za najveće klubove i domete. Istina, pomalo zaobilaznim putem i strpljivo, ali ipak je dočekao svojih pet minuta. Rekao bih doslovno preko trnja do zvijezda, mada sad to trnje više nema veze sa našom metropolom. Preko Ogulina, Senja, Karlovca do Makedonije, i nadamo se da to svakako nije zadnja stanica, ima i onih puno ljepših. Nadam se da će Luka biti stanovnik lijepših rukometnih metropola, recimo Barcelone, zašto ne Kiela, ili recimo nekog drugog rukometnog velegrada. Zaslužio je.

Luka Cindrić, ponos grada Ogulina i budući nositelj igre rukometne reprezentacije. Od malena kada je krenuo nije bilo sumnje, imao je jači šut od seniora, imao je srce veliko kao Klek a rukometni gen vidio se i sa Mjeseca.

Luka samo naprijed vole te tvoji Ogulinci i ponose se tobom!

P.S. Ti si mnoge utakmice dobio, i to ne samo na terenu, žuljevima i upornošću, zato sada uživaj u onome što najviše voliš, u igri zvanoj rukomet!

OGULINCI SU UZ TEBE. PALI PILUUUUU!!!!!!

Oznake: rukomet

14.01.2017. u 13:10 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>