Marketing
Tornado s Kleka
Mi Hrvati obično imamo neshavatljiv odnos i percepciju prema sportskim rezultatima. Ako ekipa pobjeđuje, sve je super nema sretnijeg naroda, ako pak izgube utakmicu bacamo sve pobjede ko prve mačiće u vodu i ništa nam ne valja. Ništa. Cijenimo samo prva, druga i treća mjesta. Čak sam sumnjičav u vezi ove dvije posljednje medalje. Jer u očima Hrvata, ako nismo prvi bolje da nismo ni drugi, kamoli treći. Zašto?
Imali smo slučaj Janice Kostelić u koju je država uplela prste(op.a.pomogla joj) tek kad je postala prvakinja. Kada je godinama spavala po kombijima i trošnim hotelima i jela škart hranu nitko tada nije htio to vidjeti. Nitko nije mario. U očima mnogih ona, Ivica i njen otac Gips su bili luđaci i divljaci kojima smo se kasnije divili kao hollywoodskim glumcima. Jer usitinu to i jest priča vrijedna blockbustera. Sve je bilo odlično kada je Janica bila prva i kada su se druge skijašice mrštile na zvukove LIJEPE NAŠE ali čim bi Janica završila utrku kao treća, svi bi uživali u tome tko će veću pogrdu izustiti. Hrvati?
Nas Hrvata ima manje negoli jedan grad Milano stanovnika, manje od jednoga grada a opet postižemo u svim sportovima super rezultate. Vrhunske što više. Mnogi se dive našim uspjesima osim, VJERUJEM DA ZNATE ODGOVOR, osim nas samih.
Porazi se reflektiraju kao tragedije veće od Ane Karenjine, ljubav prema reprezentaciji traje dok dečki pobjeđuju. To nebi smio biti bit navijanja ali ni ljubavi prema domovini. Nije nas išlo protiv Njemačke, nismo mogli prebaciti visoke njemačke nebodere niti dalekometnom artiljerijom, gorsostase kao da ih je sama Ivana Brlić Mažuranić rodila u svojoj mašti. Ali razumijevanje istoga je i to da je ta Njemačka godinama kaskala i stvarala ekipu koju imaju sada koja je prvak Europe. Njemačka koja ima osamdeset i kusur milijuna stanovnika i koja ima rukometne klubove koji su sama klasa. Pa je i normalno da budu vrh, krema, rukometna elita što su zapravo i postali. Ali i njima je trebalo dosta godina da izgrade ovo što su danas.
Naša ekipa, ovako pomlađena kroz koju godinu će biti nepobjediva u svim segmentima igre. Ali treba strpljenja, vremena. Ovo je za mnoge igrače prvo veliko natjecanje i nema vremena za žurbom. Realno, mi smo po kvaliteti tek možebitno četvrta ekipa na turniru, za sada, i treba to jednostavno prihvatiti. Hrvatska je u vrhu. Zar nam to nije dovoljno. Zar to nije dovoljan zalogaj za gladna hrvatska navijačka usta.
A uostalom kazao sam prije da ovaj orkestar nije do kraja uštiman. Nedostaje još jedan mali sitni detalj koji će od ove momčadi napraviti stroj koji će sve gaziti pred sobom. Za sada, oni koji gaze su Francuzi, Nijemci, Danci, Španjolci.
Mi moramo biti ponosni i čekati da sutra pobjedimo igrače iz domovine Keopsa i Tutankamona. Egipat nije niti lagan niti pretežak zalogaj, ali da smo bolji od njih jesmo i to će dečki pokazati na parketu. Jer treba vjerovati u KAUBOJE. Jer jedna izgubljena bitka ne znači izgubljen rat. Nikako.
A mis se imamo samo diviti Luki, koji uz Duvnjaka gura ovu ekipu, stvara prilike, zabija. Moramo navijati za svakog igrača, jer nas Hrvata nema 40 milijuna ima nas deset puta manje. A opet smo uspješni, dobri i u vrhu.
Luka Ogulin je i sutra uz tebe. Glave gore jer ste rođeni za velike stvari, možda ne danas, ali sutra , prekosutra sigurno!
Post je objavljen 21.01.2017. u 10:49 sati.