subota, 26.01.2008.
Moja strana Tihog oceana
Poduzimat ćemo mjere! – kaže premijer po pitanju naglog poskupljenja života u RH. A da ih mi malo poduzmemo?! Jedan ugledni građanin naše države mi je jednom objašnjavao kako država treba funkcionirati kao tvrtka. Bome, gazda ovdje zna svom petku post. Ja političare savršeno razumijem. Ali ne razumijem narod. Nama je normalno kako u stranim zemljama ljudi štajkaju za svoja prava, ali nam nije normalno izboriti se za svoja. Ili ovaj najnoviji primjer poskupljenja života…. Nitko ni riječi. Pa ljudi moji šta vama treba napravit da progledate?! Ništa ja tu ne kužim. Bure ima na sve strane. Doduše, iza svake ne dolazi sunce. A u Dalmaciji nas je prije par dana doslovno razvalila.  (Na svjetioniku se kuhalo kao u grotlu. A da bi apsurd bio veći, bilo je hladno ko u Sibiru, barem meni dok su mi udari bure tresli aparat u rukama koje su imale blago ljubičastu boju). Nisam do sada imala prilike vidjeti kako to izgleda kad bura uđe u prolaze koji su gotovo pod 90 stupnjeva u odnosu na smjer puhanja. Iza «Mercesa» prema «Vodovodu» je otparala 40 m2 stropa koji je pao po parkiranom motoru. Dijelovi su letjeli po rivi.  (U popriječnim prolazima nevjerovatan učinak bure) Iako sam se držala za ogradu kraj «Mercesa» da bi otišla ovo fotografirat, odlučila sam ipak otići do plaže jer tamo zna najjače razvalit. I zaista, već je pogled prema plaži dao jasnu sliku nereda.  (Slomljeni bor srećom nije puno oštetio kiosk)  (Ista priča samo s druge strane) Nimalo me nisu iznenadili ni porušeni borovi na gradskom groblju. Otkad se ta šuma nasilno prorijedila zbog radova na proširenju groblja, svaka bura odnese svoj danak.  I pokaže bijes prirode zbog ljudske bahatosti. Ovo bi se moglo zvati i groblje borova. Smrt. Smrt. Smrt. Iz korijena.  (Ovaj put ograda je ostala čitava. Ali bura ju je ukrasila na svoj način) Prije odlaska kući, svratim u samoposlugu ispod kolodvora. Ubuduće kad bude bura, tu ne kupujem. Odnilo me skoro. Mene jednu snažnu i prkosnu osobu. Ma kako da ne… rekao bi jedan moj prijatelj «u odnosu na što?!». U odnosu na buru sigurno nije.  (Preko puta samoposluge jedna reklama to više nije bila) Bura je ustvari odjednom zapuhala. Da nije bilo vremenske prognoze, mogla bih ruku u vatru stavit da se zima već ispuhala. Samo dan-dva ranije iskoristili smo predivan dan za šetnju plažom i izležavanje na žalu. Baš to. Znam da ima zavidnih za ovu našu naizgled «bogomdanu» klimu. Znate kako kaže reklama «O, da, znam kako vam je!» Hahahaa….  (Edita i zubar Jerković sa suprugom Marinom) Na povratku smo uživali u pogledu na mjesec koji se pojavio još za vrlo jasnog dana. Vaaaaoooo… dan nam je produžio. Život se budi. Aj, dobro, bura je to poslije malo zbrčkala, ali ne damo se mi.  Imamo i sportskih novina u gradu. A to je golf. Jure Pandžić ima izvrstan sistem. Dok je bio u posjetu sinu Mariju u Americi (Mario, čekam da mi se javiš… i ne zaboravi slike… po dogovoru) dobio je rekvizite za golf, a nešto kasnije i mrežu. Totalno coolerski.  (Jure vježba na stadionu)  (Za lijepog vremena udari lopticom po 100-tinjak puta u mrežu) Ovu vrstu golfa na gradskom stadionu je probao i naš poznati nogometaš Alen Bokšić. I, prema Jurinim riječima, kaže kako je prilično teško. Morat ću i ja isprobat. Iako baš ne volim ništa što je u modi. Nema gore «uniformiranosti» od mode. Prije 7-8 godina u Makarskoj je bilo u modi vozit Audije. I svi su ih kupovali. Ja sam bila u šoku. Poslije toga su na red došli terenci. Čovječe, ko da svi svaki dan idu na Paris-Dakar. Ma ne mogu od smija. Ili one velike sunčane naočale. To je tako nakaradno i sve cure izgledaju ko da im fali pola glave. I sve iste. U modi je i skijanje. I svi su sada opsjednuti. Osim skijališta na top-listi je i Kuba i poznata rečenica «Treba otići na Kubu dok je Castro živ». Svi je ponavljaju ko sumanuti. Ljudi su u totalnom outu. Ko papige. Čim spomenu Kubu, već znam što slijedi. I onda posprdno s njima izgovaram taj drugi dio rečenice, ali mislim da uopće ne kuže. Ali ko ga šiša… važno da je meni zabavno. Ili recimo kad kupe nešto što je preskupo i onda kažu «ali vrijedi svaku kunu. Znaš to ti je ta i ta marka…». Ajme… liječite komplekse, ali nemojte me ni u šta uvjeravat. Lažete sebe. Ustvari me moda "na naš način" nervira. Amo na lipše teme. Jedna od njih je "ljudi i susreti". Na rivi sretnem našeg košarkaša Nenu Videku, zvanog Šterika. Kažem Vici, vidi ga, izgleda ko Borat u ovakvom nastupu. Smijemo se i zafrkavamo s njim kao i obično, jer kad je Štera u pitanju ne možeš dugo ostati ozbiljan.  (Štera je već godinama u Austriji i radi kao košarkaški trener. Zadovoljan je, kaže, trenutnim stanjem stvari. A sudeći po njegovom raspoloženju to bi se ionako dalo zaključiti). Često sam u zadnje vrijeme išla u Split. I uglavnom bi to uvijek bilo zabavno. Zadnji put je to bilo povodom prodajne izložbe fotografija moga kolege Krešimira Žanetića. Rezultat je to više od 200 dana Krešinih lutanja po Biokovu.  (Autor Krešo Žanetić te njegove kolege Tonći Ćorić i Feđa Klarić koji su izložbu i otvorili) Izložba je humanitarnog karaktera, a sav prihod je namijenjen Udruzi roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Nije to Kreši prvi put. Već je radio slične stvari.  (A onda se Krešo našao – za promjenu – s druge strane objektiva) Nešto prije toga sam bila također u Splitu. I… to možete vidjeti samo u «najluđem gradu na svitu». Ispred klinike «Salus» je kafić koji se zove – «Virus».  Kad spominjem «Salus», sjetih se jedne priče u kojoj sam saznala da u našoj sredini postoji nova vrsta ovisnosti. Naime, toliko je ljudi doslovno zakačeno na internetske igre da je nedavno u Internet-cafeu, usred bijela dana, dok su svi u prepunom prostoru predano igrali, netko ukrao Playstation. Neki od takvih objekata već rade 24 sata dnevno. Užas živi. Jednoga je napustila djevojka jer više je nije primjećivao. A jedan momak u Makarskoj je prekinio školovanje. Bio je toliko navučen da za školu jednostavno nije imao vremena. Kažu da je naknadno polagao, nakon što se već bio zaposlio. Naravno bavi se kompjuterima… jer ih rastura. Ali… bolest je bolest, ma koliko mi o tome šutjeli. Ali ima onih koji su sve samo ne «zakačeni». Oni su, bolje reći, otkačeni. Doslovno. Kao što su naši OkoSvijeta koji su mi se prije 2-3 dana javili iz Kuala Lumpura, glavnog grada Malezije. Malo kasne s blogom, ali očito im je dobro. A i kažu malo ih sunce «spržilo» jer su tamo na +30 pa ih baš nešto i ne ide kad je blogiranje u pitanju. Ali već će oni to nadoknaditi. U međuvremenu dođoh do još jednog našeg svjetskog putnika. Naime, Vlado Talaja plovi na nekom turističkom brodu pa piše svoje dojmove na blogu InstruktorTanga.  (Fotografije preuzete s bloga InstruktorTanga)  (Talaja sa svojim kolegom)  (Brod na kojem radi….) Još prošlo ljeto sam ga srela u gradu u društvu s Milanom Ožićem. Pitam jesu li braća, uvijek zajedno, vrlo fizički slični, ista spika… I kad sam postavila pitanje… Ajme, uvrede, da slični, koje li skandale… «Ma di me s njim uspoređuješ, ma vidi ga kakav je, pa jesi li ti svjesna šta si…» smijući se će njih dvojica. Jedan je danas negdje na Karibima, ako se dobro sjećam, a drugi na skroz drugom kraju svijeta, u Maleziji s još par Makarana. Ali svi su oni ptice iz istog jata  (Ptice iz istog jata su se sćućurile na vratima crkve sv. Filipa pred udarima bure) Jednom su nam uletili na plaži u stilu pravih «galebova». Mi se sunčale. Jednim okom ih pratim kako se približavaju i kažem Editi da prati razvoj situacije. Taman krenili ja dobacim – mi smo domaće… Svi smo popadali od smija. Dobra su oni ekipa. Volim tu zafrkanciju na plaži. I tako dok oni «plutaju» po svijetu, vidim ne zaboravljaju rodni kraj. Točkice na mapi svijeta pokazuju gdje se sve Blogamimoga čita. Ovo je otvaranje zabilježeno prije 2-3 dana. Pet lokacija u Americi, dvije u Australiji, Bliski Istok, Jugoistočna Azija i, naravno, nekoliko država po Europi. A možda će uskoro biti točkica i u Africi. Jer odnedavno imamo i makarsku nevjestu iz tog dijela svijeta. (prošli post). A uskoro nam stiže i jedna Indijka. Ne baš u Makarsku. Možda bi preciznije bilo reći u Drašnice. Pa to je divno. Toliko… novi izazovi se otvaraju. Trebalo bi odgovorit. O tome vrlo skoro…  |
petak, 11.01.2008.
Sve je isto ko i lani.... + 3 kg!
Za Božić sam nećacima poklonila kućicu od krokanta i marcipana. Mojoj najmlađoj nećakinji Karli već duže vremena vještica iz crtića predstavlja problem. I onda smo dogovorili kako ćemo taj problem riješiti.  Dakle u ovoj kućici stanuje ta stara glupača zbog koje pola dječjeg svijeta uvečer kad ide spavat poviri ispod kreveta. (Neću vam otkriti do koje godine su to neki radili). I onda smo iza Božićnog ručka svi stali oko stola, a djeca su dobila lazanjur. I kućica je sravnjena do temelja tako da je naš ručak zapravo trebalo platiti Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja jer smo to obavili bolje nego svi dosadašnji ministri navedenog resora u najekstremnijim slučajevima bespravne gradnje. A s čime će moja majka, tj. baka od djece razvaljat tijesto, to sam dragi Bog zna. Od onog tvrdog krokanta joj se razbio drveni lazanjur. Nem'reš belivit.  (Moji nećaci Ella, Nikola, Josipa i Karla). No, uoči blagdana, bila sam pozvana s našim folklornim ansamblom «Tempet» u Metković. I tako se zaputismo jedno popodne iz našeg malog grada…. Južnije, ali nikako tužnije. 
(Makarska prije polaska u Metković)Odmah po dolasku, novi voditelj folklora Dražen iz Splita (nekadašnji član KUD-a "Jedinstvo" s kojim je proputovao doslovno cijeli svijet), upriličio je probu na licu mjesta. Kažu da nema mrdanja s njim. Nema kašnjenja na probe, nema neopravdanog izostajanja, nema odlaska iz skupine bez da se odjavi…. Aaaaa, «Tempetovci», našli su vam pravoga, a?!?!  Sve je prošlo u najboljem redu. Ljudi moji, kako to dobro izgleda. Ne samo da je lipo čuvat našu tradiciju, nego se sasvim lako prepustiti divoti koraka i glasova uz naše stare plesove i napjeve. Večer je bila više nego svečana, a Makarani i Metkovčani su se izmjenjivali u nastupima pred prepunom kino dvoranom (hej, oni to imaju). A onda – part two!!!!  Svi smo se preselili u prostorije metkovačkog folklora. Koja fešta, draga nacijo, kako bi Gobac rekao.  Najprije su nas ugostili raznim gastro-specijalitetima, a pića, kao što se da primijetit, nije falilo. Ej, cure… slika govori tisuću riječi… ne bih ja.  A onda se ponovilo,… ovaj put za biranu publiku (čitaj: ekipe obaju folklornih društava proširene gostima). Najprije se zapjevalo iz svih grla.  I onda… sve je poludilo… ritam, ples, svi, u paru, izmjena… odjednom je previše odjeće (do tada smo se tresli od zime), svi se skidaju, osmijesi na licu, dvorana je pretijesna…. I kad se već učinilo da će stvar polako počet jenjavati, "u vatru" su gurnuti i stari članovi društava i njihovi voditelji. Počelo se pljeskati, gotovo skandirati. Korak, korak,… zašto ne znam korak... ko mi je kriv?!?!? Kako se ja u sve to mogu uživiti? (Kad je moj bivši urednik jednom davno otkrio tu moju osobinu, dobila sam poseban zadatak: «Ideš na Ugljan u umobolnicu radit reportažu. To možeš samo ti, ti i odluči!». Eto ti pa se ti uživi, mislim u sebi – za sebe, naravno. I jesam. I nije mi krivo.) E, odlutala ja. A kako i neću?! Kad je krenuo Linđo, tek je tu počela ludnica. Metkovački momci uhvatili naše djevojke za ruke i …. iiideeeemoooo… One to još nisu učile, ali kad muško zna vodit, tu nema problema (a di takvi rastu?!?!).  (Moja nevjesta Vesna, mama Elle i Karle, hvata korak. Kasnije je priznala da je hvatala i zraka… Ala, brale, ludila, rekli bi Splićani.. i stoji!) A naši folkloraši su stvarno super ekipa. Ipak neke moram posebno izdvojiti. Redom su to Ivan koji pleše i u "Brodosplitu". Onda je tu Tomo… E – TOMO! On je inače broker u Zagrebu. A u korist svog društva, odrekao se svoje kompletne ljetne zarade koju je donirao za kupnju instrumenata koji su «Tempetu» potrebni u daljnjem radu i razvoju. Svaka čast, Tomo! Jesi ljudina! I Saša. Saša je dobri duh folklora s kojim održavam relativno prijateljske odnose. Dok se ne posujemo. Ja ne znam kako nam to uspije. Nije do mene ;-)))))  (Ivan, Tomo i Saša) I tako, put pod noge, i natrag u Makarsku.  (Puteljak na Osejavi) U vrijeme blagdana svi su došli. Kad kažem svi, mislim na, prije svega, Makarane koji žive negdje drugdje. Jedan od njih je i Andrej Puharić Dumin. On je jedan iz legendarne ekipe makarskih putnika po svijetu 70-ih i 80-ih. Već godinama živi u Kaliforniji. I, koliko znam, dočekat će i našu ekipu PutOkoSvijeta koja bi se na svom Tour the World tamo trebala zateći negdje u travnju-svibnju… barem po onim ranijim planovima.  I jednu večer Edita i ja dođemo u «Bety» na piće. Tamo još jedino Andrej i Mozara. Nešto kasnije ulaze dva gospodina i sjednu u sredinu. Mi se dvije nešto valjamo od smija, a Andrej onako izdaleka pita u čemu je stvar. A ja uzvraćam pitanjem hoćemo li se uskoro svi, onako «američki spontano», početi druuuužiti i zabaaaavljaati… I opet svatko sebi… U to jedan od dvojice pita Andreja je li slučajno vidio Cicu (post Mr. TC Wolf iz 10.2007.). Andrej odvrati da pita mene jer sam ga kao ja vidila na rivi. I okrene se dotični gospodin, ja «ispovjedim» što sam imala i krene spika. Jedan je Davor Selak zvani Deda i živi u Nizozemskoj, drugi je Damir Fistonić, fizioterapeut i živi u Njemačkoj… I… šta si rekao – fizioterapeut?!? I odmah se nas dvije «prištekamo»… dok jedan nije upitao «A šta tebi dođe…?». Kažem; «Brat… i od sada sam fina, hahahahaaaaa…». Ma samo smo se smijali i zabavljali svi skupa, da ne bude zabune. Ustvari je bilo svega 2-3 dana prije Nove godine i nije nam bilo jasno, ne da se nitko ne zabavlja, nego - nikoga i nema vani. Pa u kafiću nas je bilo, bez konobara, svega šest (6)!!!! I dodala sam, kad smo se rastajali, da im slučajno ne padne na pamet proći sutra kraj mene u gradu i ne javiti se. Na kraju sam im upoznala i obitelji i baš smo se lipo družili…  (Andrej iz Amerike, Davor iz Nizozemske i Damir iz Njemačke… tj. tamo žive. Mi ostali smo se sakrili… ma šalim se… šta ste odmah počeli brojat…) Mirno je bilo tih dana u gradu. Ali tko kaže da na takve dane tako treba biti?!  Naime, sjedimo na kavi u popodnevnim satima ispred «Skale». Zapravo Stara godina. Veće društvo za par stolova. Svi se znamo. Držim monolog, jer se čini da jedina imam nešto energije. A Vice, Edita i Suri komentiraju kako «me je uhvatilo». Odnos snaga 3:1. Nimalo zavidno. I onda Tonći, koji sjedi za stolom iza, pokaže poveću petardu. Milica se buni da je slučajno ne baca. Aha, tu smo. Dobacujem da je nije ni trebao kupovat kad je neće baciti. Svi se zgražaju i sad sam već «na tapetu»… Ah, što volim tu borbu… Sama protiv svih, hahahaha… I uspijem. Tonći nakon nekog vremena i pustih natezanja popušta pritisku (čitaj: mojoj moći uvjeravanja) i šibne petardu. Sve odzvoni. Ovi odskaču, psuju, viču…. Hahhahaaaaa. PA STARA JE GODINA KREPALINE, PROBUDITE SE, MAS PATER,…. Preusmjeravaju bijes na mene. Ja naivno pogledam i upitam: «Pa dobro tko je bacio petardu - ja ili Tonći?». Ajme judi skandala… hahahaaa. Ali više nije bilo dosadno. Milica me gleda u čudu i zaključuje po tko zna koji put … (a neću dalje).  (Milica je teta u vrtiću. Moja Karla je inače s njom oduševljena. Teta Milice, molim te da na račun ovog marketinga paziš kako se odnosiš prema članu moje obitelji! Najmlađem. Ovo je fotografija s predstave u vrtiću par dana prije «velike eksplozije») Produžim s Vicom i Surim na plažu. Vidimo tragove nekog auta preko žala. A Bože sveti, da su Marsovci sletili na plažu ne bi njih dvojica to više izanalizirala. Suri je tu ekspert bez premca. Čak se i tip vozila uspio dešifrirati, širina guma, samo što sat nije utvrdio…..  (Ekipa za očevid na licu mjesta. Vice Sickofitall i Suri) Malo prije Božića smo Edita i ja išle u kupovinu poklona. Bile smo brze i ekspeditivne. Ali jedan poklon smo kupile skroz neplanirano. Kad smo ga vidjele, samo smo se pogledale…  To! To je poklon za Krešu. Disco kugla. Nije bila ona klasična, ali mora se priznati da je dobra i ova, prigodna. A da je tome tako, pokazuje i osmijeh našeg kolege kad ju je ugledao.  (Krešo je odmah namontirao disco kuglu u svom radnom prostoru) Inače, forograf Krešo i grafičar i umjetnik Buco imaju svoj studio «Duplo više». Par dana poslije zvoni mobitel. Krešo zove da nas dvije dođemo u «Duplo više». Napravio je tortu za nas. Dragi kolega, poslije tvoje, za mene više ne postoji čokoladna torta. Povrh sve hrane koju smo tih dana pojeli, ova torta je bila vrhunac. Izvrsno. Ocjena, po Michelinovim kriterijima, čista petica. Samo da znate da se uz nju serviralo i malo ugrijane, mislim 90-postotne, čokolade i marmelade.  Buco je bio u elementu. Valjali smo se od smija. Ja mislim da bi on trebao raditi na onim telefonima za psihološku pomoć. S njim čovik ne može ostati ozbiljan. Jednom smo na javnom mjestu skoro imali probleme.  (Edita u studiju «Duplo više». Ovo je zapravo slika koju sam obećala Dejmonu. Edita, sorry, nisam tražila dozvolu. Ali Dejmonu se za sada može vjerovati, hahahaaaaa... lud tip, a zato bi ga i primili u ekipu, jedan više-manje!) A ovo su Igor i njegovo najmlađe dijete Eva. Ako primjećujete kakvu sličnost s prethodnom fotografijom, dobro zapažate. Igor je Editin brat, strašni kapetan na "strancu". Znam i strašnu priču dok je stažirao i posvađao se usred nevremena usred oceana s kapetanom. E, luda glavo! Ali svaka čast. To mu je na kraju, koliko se sjećam, i kapetan rekao.  (Igi i njegova Eva na piću u «Bety») A kad smo kod brodova…. Pitaju da šta fotografiram. Kažem da još ne znam. Oni pametniji su shvatili. Zapravo čekam… Ali kamion je ipak izdržao. ;-))))  Kao što se da primijetiti, cijeli post mi je u znaku ljudi i susreta (i nešto malo prirode, da razbije «monotoniju»). U «Skali» u bašti se ni inače baš nešto ne čuje muzika. A jedna mala Sara je baš nešto isprobavala gitaru koju tek uči svirati. Meni je i to zvučalo dobro. Što sam joj i rekla.  Dan kasnije Sara je formirala bend i održala koncert. Za fotografiju sam ubacila novčani prilog u šešir. Pa vi recite da nisam uvjerljiva, ha!!!!  (Mladi poduzetni muzičari… nikad nisu patili od treme..) Sretnem i Marka Šapita, novinara HRT-a, na rivi. Malo smo lutali gradom. Zapravo sam srela Juru (je li Jure, auh! Tako je to kad se netko šali kod upoznavanja i uvijek ostane dilema), a Marko i ostatak ekipe su bili s njim. I tako smo se nađiravali i na kraju – svi na klupu. Toliko o blagdanskoj zabavi u gradu.  Dok ekipa sjedi na klupi, ja koristim priliku slikati jednog našeg sugrađanina s njegovom suprugom. Oni žive u Južnoafričkoj republici. Još su u Makarskoj.  A šta sve nećeš čut i vidit u našem gradu? Evo još jednoga primjera. Vlasnik je svoj motor privezao za prometni znak. Kažu da nije ni čudo jer su mu prethodnog, koji je bio još stariji, ukrali.  Bilo je, međutim, i svijetlih trenutaka tih dana. Jedan od tih je i ova djevojka, mislim da se zove Iva, koja je u "Rockya" došla s ovom perikom. Izvrsno. U poplavi sivila i modrila, ona je definitivno odskakala. Pa kad ćeš biti lud ako ne na najluđu noć… ili koji dan prije?!  I moj kolega Matko Bušelić je bio u svom gradu. On, Lea i Miće su pozirali za Blogamimoga. Za naslovnicu ipak treba više, dragi moji. Kako kaže kolega Krešo (koliko K za redom) – onima koji se skinu goli i trče za dečkićima, naslovnica je sigurna! Nažalost. Jer surov je ovo svijet. A i vi to znate.  (Mate i Miće, pazite vi da ne počnu za vama trčati…) Što ono rekoh? Surov svijet. Antea mi kaže kako ima čudnu jabuku. Počela je nekako neobično truliti. I zaista. Kao da je netko po njoj crtao.  (Polumrtva priroda) Ali zato su neke zrele voćke odlučile za vječnost zabilježiti svoju ljepotu. Naime, ovo su dame iz makarskog laboratorija. One svake godine izdaju svoj kalendar pod nazivom Kućanice. Ove godine fotoshop nije bio baš uspješan. Malo im se ten lica ne poklapa s ostatkom. Političarima se poklanjalo previše pažnje s fotoshopom pa se u grafičkim studijima ostalima nisu dovoljno posvetili.  (Kućanice 2008) A izdavale su one i ranijih godina kalendare. Jedan od njih je i ovaj ispod. Možda se netko i sjeti ovog tijela iz «Klika». Naime, to je tijelo naše sugrađanke Brankice Čonde.  (Mirna, Olga, majka i kćer Milinković, da dobro ste pročitali, i Mendi) Nekako mi je tih dana bio najsimpatičniji trenutak kad su se djeca igrala na rivi. S jedne strane more, s druge cesta. I igra traje dok balun ne nestane na jednoj od tih dviju strana.  Ovih dana dobila sam jako puno svojih fotografija. Na nekima od njih sam s nekim poznatim glumcima. A među tim slikama se našla i ova… meni najdraža. Edita i ja na Kačićevom trgu u lipnju 2006. Očito neki koncert. I očito smo se dobro zabavljale. I očito je Krešo s fotoaparatom bio blizu!  (Zovni za na kavu!) |
