ponedjeljak, 28.05.2007.
Sve je ovo jedan veliki show!
Ludo jugo razvalilo. I baš je dobro da sam dugo spavala jutros. Olakšavajuća okolnost na sudu za ovo zlodjelo bila bi ta da sam legla malo prije četiri sata ujutro. Zato sam imala mirno popodne koje sam iskoristila za pisanje e-mailova frendovima i dragim ljudima u Njemačkoj, Češkoj, Slovačkoj, Nizozemskoj i Engleskoj. Nekad mi baš triba taj kontakt sa svitom. Pogotovo kad se u Makarskoj počnem osjećat ko u zatvoru otvorenog tipa. (Bar sam ja "utabala" onaj "zatvorski krug" od Osejave, preko rive, do lanterne i "Dalmacije"). Zadnjih 10-ak dana inače je bilo burno. Svaki dan neki teren. Jedan od uzbudljivijih bio je u Imotski di su base-jumperi skakali u Crveno jezero. Pogledajte koliko ljudi izgledaju mali na onoj nižoj strani.  A ovi «svemirci» su skakali sa suprotne strane koja je puno viša.  Prije avanture na Crvenom jezeru imali smo zadovoljstvo otići u Vid kraj Metkovića. Tu je napravljen prvi «in situ» muzej (što bi značilo da je podignut na arheološkom nalazištu) u Hrvatskoj. Naravno da se unutra ne smije fotografirat. Uletila sam odmah uz premijera Sanadera, koji ga je svečano otvorio, i njegove pobočnike. Nitko me ništa nije pitao. A aparat mi je jednostavno bio tu. Ako sam to napravila u Tate modern galeriji u Londonu, di je u svakoj prostoriji čuvar, mogla sam i ovde. A šta ti mogu? Pa neće me tuć.  (Ovo nalazište je specifično jer je upravo u Vidu pronađeno 16 skulptura koje čine najbrojniju skupinu rimskih carskih kipova iz 1. stoljeća u svijetu)  (Rađeno je u tri etaže, a cijelo je nalazište sačuvano, odnosno iskopine se vide kroz metalnu konstrukciju)  (Jedan mali dio nađenih predmete iz daleke prošlosti)  (I super mi je da se kod ovako skupe građevine mislilo i na one u invalidskim kolicima pa je ugrađen lift za njih) Političari su, naravno, stigli u velikom broju. Idu izbori i triba se nacrtat di god se stigne. Na mene ne utječu. Sitite se samo šta su sve obećavali (ljudi brzo zaboravljaju), a vidite šta smo dobili. Neki dan kad sam išla ispod zgrade bacit smeće, na smetlištu primijetim plakat našeg poznatog političara Mate Granića. Na njemu piše «Čovjek koji brine za ljude». Hahahahaha… Za neke je. Ali oni se zovu obitelj, odnosno - pokoljenja. Njih je sigurno dobro zbrinio.  (Predizborni plakat Mate Granića…  … na smetlištu na Dugišu. Mislim da je zadnji put bio u DC-u) Toliko o našem političaru iz Baške Vode. Koji se baš nije sjetio Dalmacije kao visokopozicionirani političar, kao ni oni pusti saborski zastupnici koji se nikad nisu digli u Saboru i tražili nešto za regiju iz koje su ih izabrali. A ne sićan se ni da smo mi tražili da ih se skine i zamijeni drugima koji će znat izborit nešto za nas ko Kajin za Istru. A kad smo već kod Baške Vode, neki dan sam naletila na jednu nezgodicu. Najprije me iznenadilo da se ovda vozaju auti hercegovačkih tabli s ovako malo konja (navikli smo na tajkune koji ovde dolaze, tako da je siroti hercegovački puk prava egzotika). Mislim da je bio Fiat uno ili nešto slično. Zapalio se.  (Ispred cafe bara «Joe») Povratak u «Skalu» znači uvik nešto neobvezujuće i opuštajuće. Jedna mala Eva užasno voli peciva. Mislim da konobari nisu baš bili presretni jer se oko nje sjatilo masu golubova kojima je ona bacala mrvice.  Nije baš bilo vrimena za kave u «Skali» prošli tjedan. I «Pozdrav ljetu» je za to kriv. U sklopu toga se održala modna revija Cro-A-Porter na terasi hotela «Dalmacija». Ljudi ko u priči. Muški su došli, kao nije njihov posal. Tipa prate žene i djevojke. Ali svaki centimetar na pisti se izmirio. Kako i treba. A za one drukčijih sklonosti prošetala su i dva muška modela. Žene su opet bile happy jer su vidile nove krpice, a i iskoristile su priliku reć kako su manekenke premršave, anoreksične, krivih nogu, «ova je falila misto»… Bilo je toga još. Sve u svemu, to je bilo za umrit od smija.  Ali bilo je tu i nekih drugih manekenki. Baš smo se dobro zabavljale u VIP loži. Kako smo tamo stigle? E, pa da vam otkrijemo sve trikove dugogodišnjeg praćenja ovakvih događaja, ne bi to više bilo to.  (Vesna, Aleksandra, Edita, Tea i Tina) A odmah ispred nas sjedile su neke face zbog kojih su aparati i kamere stalno zujali.  (Marina Marinović, Denis Latin i Renata Sopek.) Sve je to lipo. Do jedne mire. Uvik se pitaš šta je u pozadini ili šta je ispod površine. Moj kolega Krešo tvrdi da je u pozadini svega na ovom svitu "Coca-Cola". I ovih dana se njegova teorija pokazala u svom punom sjaju. Za vrime revije u «Dalmaciji» iznad bazena je letio ogromni «Coca-cola» balun. Po cilom gradu ovih dana sve je izlipljeno njihovim plakatima. Duž cile rive su razvijene njihove zastave. Na Oliverovom koncertu sa svih strana grada se mogao vidit veliki «Coca-cola» cepelin. Nije mi ga aparat uopće moga usnimit (tako rade Ameri, da se ne može usnimit!). A i općina nam se prodala. Reći ćete – odavno. Ma sve je to vezano za globalni kapital. Nema tu više sitnih interesa, tipa novi auto ili stan u Zagrebu. Nije zanimljivo više ono što se može kupit na kredit.  A narod i dalje po onoj staroj - kruha i igara. Oliver je..., a šta ja znam…. Ne mogu to odavno slušat. Ko da se vraćam u prošlo stoljeće. Ali dobro, zašto bih ja bila mjerilo. Ali definitivno nisam ni dio ove mase. Neka hvala. Olivera je pregazilo vrime. Ma koliko mi šutjeli o tome.  (Krkljanac na Oliverovom koncertu) I nije baš sve «Coca-cola». "Žuja" je ipak zakon.  (Pogotovo kad gledate kroz ovakve naočale) Vratit ću se još malo na večer prije. Poslije revije otišle na piće u «Bety». Slavile Tein rođendan (ona je, btw, mama male Eve). Zubar Jerković "da ga slučajno nisam slikala ni stavljala na onaj svoj blog". A šta da vam kažem…. Osim da svoj posao, kako čujem, radi izvrsno.  (Jadranko Jerković i Neno Videka zvani Šterika, naš izvrsni košarkaš koji se totalno ludo smije) Nedija je, ako zanemarimo ludo jugo, bila gotovo mirna (po događajima). Na kraju dana sam već bila u fazi – ja moram otić odavde (čitaj: iz HR) jer mi je dosadno. Onda srila Martina koji je slavio jučerašnji rođendan. To može samo on. Na sam rođendan je iša na koču lovit ribu. Naravno da ništa nije ulovio. Ali mi je zato popravio dan. Počela zafrkancija da mu pomorski fakultet nije bio uzaludan jer je konačno našao posao na brodu, u struci. Kleme je još dodao da je on pravi primjer projekta «s faksa na posao». I onda smo sve to slavili.  (Slavljenik Martino. Njemu je sve – show! I napravi ga u sekundi. I kad ima razloga i kad nema. E, to se traži) I baš sam se pitala kako su mi ove slike ovako ispale. «Proslavi» su se priključili i konobari Tea i Marko. Stvarno svaki dan može bit show. Kad hoćemo. I dozvolimo….  Kako bi stari ljudi rekli «što prođe u lipu, neće u ružnu». Ali ostarili su dok su do toga došli. Onda je bolje ništa ne pitat ni analizirat nego prihvatit to što su rekli. Da ne bi u pustim razmišljanjima i mi zašli u neke godine kad nam više neće bit do zabave. SHOW! |
