28.08.2006., ponedjeljak
Zašto smatram da sam dubinski razumjela Cicu i ostale prevoditeljske teme...
|
DISCLAIMER: Ovaj post nije duhovit, niti je iz života – nije ni namjeravao to biti. I mislim da je vrlo dosadan svakom kog ne zanima prevođenje. Teško mi je istisnuti iz sebe post s obzirom da završavam prijevod nekog romana, a kad završavam prijevod romana, osjećam se iscijeđeno, kao da sam ga sama i napisala. Budući da mi je sad samo posao na pameti i da se svaki put kod kolegice Translatorice (evo link, makar mislim da je svi znate: Translator Wannabe) uspuvam i zapjenim u komentarima kad je riječ o prijevodima (ne na nju, dakako, nego na sporadične tuđe komentare o tome kako su svi prijevodi "grozni" ili tomu slično), shvatila sam da bi bilo vrijeme da i sama štogod napišem o toj temi kad mi je već tolko prirasla srcu. U pet godina prevođenja shvatila sam sljedeće: Prevoditeljski je posao veoma nalik na posao izbornika nogometne reprezentacije. Mnogi misle da se u njega razumiju, mnogi misle da bi ga obavljali bolje, mnogi ga komentiraju, uvjereni da znaju točno o čemu govore. Isto tako, i izbornik i prevoditelj imaju pregršt mogućnosti, od kojih izaberu jednu – on izabere Kranjčara ili Modrića, a mi jedno rješenje od nekoliko mogućih. Ma što odlučili, većina uvijek smatra da smo mogli bolje. Pritom ne želim reći da nema loših prijevoda. I mene prožimaju trnci dok čitam tekstove iz kojih "vrišti original". Samo želim reći da ima i pregršt dobrih i ponešto izvrsnih prijevoda. Isto tako, televizijske prijevode (osobito pod tim podrazumijevam HRT i RTL – NOVA nikako da se otarasi navike povremenog puštanja video-prijevoda) ne treba brkati s prijevodima video ili kinodistributera. Prevoditelj Mućki je jedno, a Iskra Devčić-Torbica nešto sasvim drugo. Ako ikad upoznate prevoditelja, preklinjem vas, nemojte mu trljati u nos činjenicu da "prevoditelji ne znaju prevest ni najjednostavniji broj". Ja učim engleski od 2. osnovne, upisala sam ga na faksu - na prijemnom na kojem se 10 kandidata natjecalo za jedno studentsko mjesto - i završila ga s prosjekom 4,5. Mislim da sve to ne bih uspjela da nisam naučila brojit na engleskom, bar do DVAEST. Kako bilo, jedan od mojih prvih zadataka na HRT-u bio je da prevedem prilog u emisiji Glamour cafe. Radilo se o vokabularu koji bih razumjela i u stanju duboke kome. Kad sam u subotu navečer sjela pred TV da pogledam svoj uradak, oblio me hladan znoj. Dva gaya kažu: "We've been together for four years" – a ja pišem "Zajedno smo DVIJE godine". Neka cura kaže "We've been waiting here for an hour and fifteen minutes", a ja pišem sat i 45 minuta. Otad triput pregledam svaki broj koji napišem, ali ne bih stavila ruku u vatru da su svi bili točni (nema šanse). Jednom zauvijek: pogrešno prevođenje brojeva psihološka je pogreška, a ne pogreška uzrokovana neznanjem. Čula sam dva objašnjenja zašto je tako česta: 1. Koncentracija pada kad su posrijedi najjednostavnije stvari: brojevi, dani u tjednu ili boje. Filmove ne prevode strojevi, nego ljudi, koji, da bi zaradili pristojnu plaću, sjede za kompjutorom minimalno 8-9 sati na dan. Nisu plaćeni da piju kavice ili jedu gablec. Plaćeni su po učinku. I ne mogu 9 sati na dan održavati besprijekornu, stopostotnu koncentraciju. 2. Objašnjenje koje osobno preferiram: Prevođenje, kao verbalna aktivnost, zapošljava lijevu stranu mozga, a procesuiranje brojeva uključuje desnu – pa nastane kurcšlus. Prevoditelj samo shvati da treba napisati "tamo neki broj". Ovo mi je objašnjenje simpatičnije zato što su pogreške u prevođenju boja, dana u tjednu itd. mnogo, mnogo rjeđe. Književno prevođenje: Prvi svoj važan književni prijevod radila sam za jednog veleštovanog gospona urednika, pisca i viteza kulture, koji se, ničim izazvan i uvjeren u vlastito znanje i vještinu, prihvatio i redigiranja dotičnog teksta. Tad sam shvatila da nema ništa gore od budale koja misli da je pametna. Razgovori kakve sam s njim vodila ne bi prošli ni u Beckettu ili Ionescu: ON: Zašto ste psychorigide preveli kao "rigidna"? JA: Zato što je to pojam iz psihologije i kod nas se to tako kaže, provjerila sam s prijateljicom koja je završila psihologiju. ON: Ali zašto onda niste preveli psihorigidna? JA: Zato što se kod nas to kaže "rigidna". ON: A zašto ne onda "kruta" ili "tvrdokorna"? JA: Jer to više ne bi bio termin iz psihologije. ON: A zašto onda niste ostavili psihorigidna?... Osvrtala sam se po kafiću, u iščekivanju da se odnekle pojavi onaj pajcek iz Žute minute i kaže mi da se nasmijem u skrivenu kameru. Isto tako, Vitez je htio da se u knjizi ljudi drogiraju šampinjonima. Bilo mi je neugodno što uglednom piscu s francuskom diplomom moram objašnjavati da su "champignons" na francuskom općenito gljive, a šampinjoni ono što dobije kad naruči pizzu capriciosu. Vrhunac je nastupio kad mi je Vitez Otužne Pameti krenuo objašnjavati kako je kondicional u francuskom uzrokovan "kartezijanskim duhom" i kako nije prikladan za nas, Slavene, što "žanjemo polja i gledamo u nebo". JA: Hoćete reći da rečenica "Ako dođeš k meni, skuhat ću ti večeru" ne funkcionira na hrvatskom? ON: Ne. Mi bismo rekli: "Dođi k meni i skuhat ću ti večeru!" Tu sam već posumnjala da su sirotom vitezu zbilja negdje začinili pizzu tim njegovim halucinogenim šampinjonima i pokunjeno otišla kući, dakako - ne promijenivši tekst. Poslije je ljudima iz prevoditeljskih krugova govorio da mu nije jasno kako "neka balavica može biti tako tvrdoglava". Cijelom sam pričom davila svakog tko me htio slušati, pa tako i dečka - frankofonca, kojeg su u Hrvatskoj pet godina šopali Yu pop-kulturom i koji mi je, nakon što sam mu objasnila da u hrvatskom ne postoji kondicional, jer je dotični posljedica Descartesa i racionalizma, samo poslao SMS: "Možda te odvedu cigani čergani pa ću ja poludit. A možda te ne odvedu pa neću poludit". Svima koji su mislili da je Čolić tipično balkanski pjevač valjda je sad jasno da je Zdravkec zapravo do jaja prožet "francuskim kartezijanskim duhom". Zaključci: 1. Ako vam se netko predstavi kao prevoditelj, imajte milosti i ne spominjite mu prevoditeljske omaške koje ste primijetili dok ste gledali televiziju. 2. Primjer g. Viteza potkrepljuje Čehovljevu izjavu da gotovo svaka budala može postati piscem, jer nema takve gluposti koju netko ne bi čitao (s tim da moram priznati da književni tekstovi g. Viteza nisu tako otužni kao njegovi pokušaji da redigira prijevod). 3. Krajnje je vrijeme da mi, Slaveni, prestanemo žeti polja i musti krave na tronošcima i da pročitamo malo Descartesa, pa da ja konačno mogu ko čovjek kondicionale prevoditi kondicionalima. |
19.08.2006., subota
Post koji je juha ne zaslužuje imati naslov
|
Eto mene opet (privremeno) u gradu ljubaviii ispod Sljemenaaa... Opet sam s putovanja došla puna dojmova i bogatija životnim iskustvom, koje ću - umjesto da pišem smislen post o nekoj univerzalnoj temi zbog koje se svi noću prevrćemo po krevetu - i ovaj put podijeliti s vama. Inače sam razmišljala da bi bio red i krajnji čas da se posvetim nečem općenitijem, nekom makropitanju svekolike važnosti, ali i ovaj su put prevagnule teme kao recimo: košara za prljavi veš, ili nepoznata izraslina u nosu. Pošto sam sklonija digresijama neg Tristram Shandy (kojem u autobiografiji treba pregršt poglavlja da uopće stigne do vlastitog rođenja), a znam i da kiptite od želje da se što prije nahranite novim mrvicama mudrosti kakvima inače vrvi ovaj blog, neću više mlatit oko grmova, neg prelazim na stvar: 1. Nemojte započinjat kohabitaciju s osobom kojoj je profesija filozof ako ne želite da jednog dana ozarena lica uđe u stan i veselo klikne: Kupio sam hamper! (koji, uzgred budi rečeno, ni ja ni on ne znamo imenovat na materinjim jezicima – spremnik/košara za prljavo rublje? A U francuski se ne bi' štela mešat), na što vi podižete pogled s prijevoda i kažete: A zašto onda u ruci držiš tu kantu za smeće? Mislim, ja znam da je sve relativno, da bitak fluktuira i da možda ne postojimo ni taj hamper ni ja, ali u ovoj dimenziji stvarnosti u kojoj smo se zatekli dotični je hamper mišje siv i ima poklopac s onim malim pokretnim vratašcima, pa možda taj nesretni hamper u bitku u kojem bivstvuje ipak stremi tome da bude... kanta za smeće. S druge strane, život s filozofom oplemenit će vas u mnogim drugim pogledima. Recimo, vozeći se s Filozofom u autobusu, našla sam se suočena s izjavom kako smo zatvoreni u kutijici na kotačima koja putuje i kak' je to grozno čudno. Najtragičnije u cijeloj priči jest to što ja takvo viđenje stvari potpuno razumijem. Možda sam fulala profesiju. 2. Šnajder nije opstao. Za one koji nisu čitali prethodni post: Šnajder je televizor. Proizveden u Njemačkoj – po svemu sudeći (uz dužno poštovanje i duboku, trajnu simpatiju prema socijalizmu) – istočnoj Njemačkoj. Bio je u stanu tjedan dana i svi koji su ga vidjeli ostali su trajno obilježeni tim iskustvom. Prvo, Šnajder je golem. Toliko golem da više nismo imali stan s televizorom Šnajder, nego Šnajdera sa stanom okolo. Zvuk je takav da vam se čini kako su na televiziji svi odreda Jone, koji vam se obraćaju ravno iz kitove utrobe. Kad mijenjate na Šnajderu kanal, svi u prostoriji pomisle da ste ga ugasili ili da je crko. Šnajder mijenja kanale kao da mu je ekran glava rahitičnog dede koji se svaki put saginje do poda i teškom mukom pritišće neki gumb. Posjetioci stana vrijeđali su sirotog Šnajdera, uspoređivali ga s Trabantom, smijali mu se u facu. Ali Filozof Svatopluk lavovski ga je branio – kad je već naš. Dok mi jedne večeri nije prišao smrknuta lica i obznanio da je gledao reportažicu u kojoj je stanoviti pas trčkarao dvorištem i mahao repom i da su takvi neviđeni efekti za Šnajdera bili nedostižni. I pas i rep bili su zblurana mrljica. Ta je reportažica nagnala Svatopluka da se pomiri s činjenicom da i obitelj Kremenko ima moderniji televizor od nas i napokon je osudio Šnajdera na deportaciju. Na njegovom mjestu sad ponosno stoji Philips - koji isto ima guzicu od petsto kila, ali koji nam, dok ga gledamo, izmamljuje suze radosnice. Iako ga, strogo rečeno, i ne gledamo - od silne ushićenosti njegovom tehnološkom nadmoćnošću - nego vrtimo kanale, tapšemo se po ramenu i vičemo: "Jel viš ti kako ovaj Philips vrti kanale, ko Fangio i Schumaher u jednom! -A jel ti viš kako ovaj pas maše repom, a Philips to ko od šale... " itd., itd. Pisala bih i o DVD-u marke Scott, koji smo vraćali u dućan dvaput, ali već sam dosadila i bogu i vragu, nit bi mi itko više vjerovao. 3. Ovo sad stvarno ne zvuči lijepo i ženstveno, ali ako Ribafish može o svojim hemićima, onda se ni ja ne budem ustručavala, nego ću lijepo napisat kako stvari stoje: nešt mi je naraslo u nosu. Ove mi godine fakat ne ide: već mi je sisa pravila sjenu na rendgenu, imala sam izvitoperenu trticu, ukliještila prste vrteći roletu, iskretala noge, popila čašu vode s punoglavcima i sad ovo. A da ne bi neka sitna duša rekla da je ovaj blog samo beskorisno laprdanje - za slučaj da se nađete u Francuskoj i da vam nešto naraste u nosu, na francuskom se to veli: une excroissance dans le nez /čitaj: ekskroasans dan l ne/. Ili to možda znači Dajte mi kroasane? Vrag bi ga više znao. Kako bilo, moram specijalistu otorinolaringologu, a takvi mi uvijek žele kirurškim putem operirati nosnice, s obzirom da imam – krajnje je vrijeme da vam povjerim i to – najmanje nosnice na svijetu. Kad smo već kod inventure mog lica – zubar mi nedavno reče da imam i zagriz – pazi sad - KO FRANJO TUĐMAN (!?!%&#$) Možda mi sve to skupa dobro dođe za onu moju cirkusku točku. "Bradata žena s najmanjim nosnicama na svijetu i zagrizom ko Franjo Tuđman". Ko ne bi platio ulaznicu da to vidi? Jebeš onog što čuči u staklenci vode pet dana - ovo moje je stoput interesantnije. 4. Ukratko, doletjela sam u domovinu onako kako letim uvijek: oblivena hladnim znojem, osluškujući svaku promjenu zvuka motora kao da zapravo ja svojom brigom sprječavam katastrofu, očiju panično prikovanih za drndava krila, nadasve se čudeći nad spoznajom da sam u kutijici s krilima koja putuje i utješena činjenicom da se bar ne vozim kompanijom Air Schneider. A sad odoh čitat blogove da nadoknadim propušteno. |
06.08.2006., nedjelja
Vlastita soba
|
Moj je mikrosvijet u stanju kaosa – i to ne onog kreativnog. Svatopluk (glavni muški protagonist) je dokazao da je luđi nego što se mislilo kad me pozvao da živim kod njega. Ili s njim. Kako god se to reklo. Za druge je ljude to valjda normalno, ali za djetinjastu i samoživu mene riječ je o Godzilla meets King-Kong koraku, s obzirom da ja imam 28 godina samo onako kako stablo ima godove, ali ni u kojem drugom pogledu. Već znate da sam opsjednuta analnim numeriranjem vlastitih problema, pa ću tome pribjeći i ovaj put: 1. Plan je bio da Svatopluk bude hranitelj, a da ja na postdiplomskom studiju u Ženevi trkeljam o tendencijama u suvremenoj prozi. No prije odlaska u Švicarsku (iz koje upravo pišem) dobila sam pismo ženevskog sveučilišta koje veli: Hvala na zanimanju, ali rok prijave bio je 01.06., javite se dogodine – doviđenja i laku noć. Na što je mene spopao pravednički bijes s obzirom da na njihovoj web-stranici lijepo piše da je rok prijave 31.07. - za osobe koje ne trebaju vizu. Ja, dakako, NE trebam vizu. U svijetu u kojem su kuće od čokolade i prozori od marmelade. I u kojem se svak raduje. Cijeli je taj incident krunski dokaz da ja nemam blage veze o tome kako zbiljski svijet funkcionira. Slagala sam dosje veličine ovećeg odojka, ali nije mi sinulo da mi - da bih se preselila na godinu dana u neku zemlju - treba nešto tako apsurdno kao boravišna dozvola. Time je potvrđeno da je moje trajno prebivalište: Ulica Mašte 28, Snovigrad. Sad mi preostaje samo da računam na simpatičnost i fleksibilnost švicarske administracije. Drugim riječima, čekam da mi jednog jutra na vrata pozvone dva službenika i objave da sam optužena za nepoznati zločin. Ili da mi preko noći narastu četiri ekstra noge i ticala. 2. Svatopluk je kupio namještaj u Ikei i sastavljao ga proteklih tjedan dana. Ipak je čovjek završio filozofiju, a poznato je da su diplomirani filozofi vrsni Sami svoji majstori. Tako nam s unutrašnje strane ormarâ probijaju čavli, a u ladice se "stavljaju stvari koje nam ne trebaju često" (čitaj: stvari koje ne želimo više vidjeti dok smo živi) jer se dotične TEŠKO otvaraju (čitaj: vrata iz Sezame, otvori se prema ovim su ladicama vrata u saloonu) itd., itd. Ali, ajd, moram priznati da je bar kupio dobar krevet. S obzirom da mi je postdiplomski očito propao, na narečeni krevet trebam još samo nataknuti čavle i u kratkom ću se roku prometnuti u sjajnog fakira. 3. S obzirom da nismo osviješteni intelektualci koji mogu živjeti bez televizije, nego smo tradicionalne seljačine, ko kusi smo psi navrli kupiti televizor. Shvativši da nemamo para za Sony ili Phillips, kupili smo televizor marke Schneider. Marke su ionako glupost – plaćamo ime. Ako vjerujete u ovu posljednju rečenicu: Ha ha! Vjerovali smo i mi dok nismo kući donijeli Šnajdera, na kojem sve izgleda ko Robin Williams u Woodyjevom Razarajućem Harryju. Sve je mrlja. Sve je out of focus. Ozbiljno razmišljam da, prije negoli počnem gledati neki program u kojem se ljudi puno miču - tipa, utakmicu – čvaknem koju Draminu, da ne dobijem morsku bolest. Uvjerena sam da postoji veća mogućnost da na Šnajderu nešto sašijem nego da ikad ugledam kristalno jasnu sliku. 4. S obzirom da mi je možda propao postdiplomski, a time i mogućnost dobivanja zdravstvenog, boravišne dozvole itd., vrijeme je da se prekvalificiram ne bih li izbjegla deportiranje. Jedna od opcija je da, kao što rekoh, postanem fakir. Krevet na kojem spavam već 10-ak dana nije ništa neudobniji od hrpe čavala. Jedino što baš nisam nešto luda za zmijama, a i sviranje frule nije mi jača strana. Druga mi je opcija da prestanem piti hormonske tablete Yasmin, riješim se brige o ugrušcima, rasplamsam svoj hormonski poremećaj i odem u cirkus nastupati kao bradata žena. Samo da više ne moram titlati Dragonball. 5. Ako Svatopluk ne dobije posao i mene ne prime na postdiplomski, nastavit ćemo uživati u međusobnom slušanju i gledanju 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. Sve dok ne osjetimo neodoljivu (i već blago naslutivu) želju da neoprezno postupamo s fenom ili brijaćim aparatom dok ovo drugo leži u kadi... 6. Dobro, ali, pitate me vi - zašto se ovaj post zove vlastita soba? Zove se Vlastita soba jer je teta Woolf, osim što je znala pisati, pametno rekla i da za dotičnu aktivnost čovjek treba imati nešto novca, mir i vlastitu sobu. Da je u njezino doba postojao blog, apsolutno sam uvjerena da bi Virginia tome pridodala i priključak za Internet. E pa, ja trenutačno nemam skoro ništa od navedenog. Para nemam jer inače mi se televizor ne bi zvao Schneider; mira nemam jer Svatopluk stoji nada mnom kao kobac i požuruje me, a zasad nemam ni priključak za Internet. Čim se prikopčamo na net, ili čim se 15.08. vratim u domovinu, u kojoj imam a Room of My Own, vraćam se i redovitom bloganju. A dotle - bili vi meni živi, zdravi i debeli! |
