06.08.2006., nedjelja
Vlastita soba
|
Moj je mikrosvijet u stanju kaosa – i to ne onog kreativnog. Svatopluk (glavni muški protagonist) je dokazao da je luđi nego što se mislilo kad me pozvao da živim kod njega. Ili s njim. Kako god se to reklo. Za druge je ljude to valjda normalno, ali za djetinjastu i samoživu mene riječ je o Godzilla meets King-Kong koraku, s obzirom da ja imam 28 godina samo onako kako stablo ima godove, ali ni u kojem drugom pogledu. Već znate da sam opsjednuta analnim numeriranjem vlastitih problema, pa ću tome pribjeći i ovaj put: 1. Plan je bio da Svatopluk bude hranitelj, a da ja na postdiplomskom studiju u Ženevi trkeljam o tendencijama u suvremenoj prozi. No prije odlaska u Švicarsku (iz koje upravo pišem) dobila sam pismo ženevskog sveučilišta koje veli: Hvala na zanimanju, ali rok prijave bio je 01.06., javite se dogodine – doviđenja i laku noć. Na što je mene spopao pravednički bijes s obzirom da na njihovoj web-stranici lijepo piše da je rok prijave 31.07. - za osobe koje ne trebaju vizu. Ja, dakako, NE trebam vizu. U svijetu u kojem su kuće od čokolade i prozori od marmelade. I u kojem se svak raduje. Cijeli je taj incident krunski dokaz da ja nemam blage veze o tome kako zbiljski svijet funkcionira. Slagala sam dosje veličine ovećeg odojka, ali nije mi sinulo da mi - da bih se preselila na godinu dana u neku zemlju - treba nešto tako apsurdno kao boravišna dozvola. Time je potvrđeno da je moje trajno prebivalište: Ulica Mašte 28, Snovigrad. Sad mi preostaje samo da računam na simpatičnost i fleksibilnost švicarske administracije. Drugim riječima, čekam da mi jednog jutra na vrata pozvone dva službenika i objave da sam optužena za nepoznati zločin. Ili da mi preko noći narastu četiri ekstra noge i ticala. 2. Svatopluk je kupio namještaj u Ikei i sastavljao ga proteklih tjedan dana. Ipak je čovjek završio filozofiju, a poznato je da su diplomirani filozofi vrsni Sami svoji majstori. Tako nam s unutrašnje strane ormarâ probijaju čavli, a u ladice se "stavljaju stvari koje nam ne trebaju često" (čitaj: stvari koje ne želimo više vidjeti dok smo živi) jer se dotične TEŠKO otvaraju (čitaj: vrata iz Sezame, otvori se prema ovim su ladicama vrata u saloonu) itd., itd. Ali, ajd, moram priznati da je bar kupio dobar krevet. S obzirom da mi je postdiplomski očito propao, na narečeni krevet trebam još samo nataknuti čavle i u kratkom ću se roku prometnuti u sjajnog fakira. 3. S obzirom da nismo osviješteni intelektualci koji mogu živjeti bez televizije, nego smo tradicionalne seljačine, ko kusi smo psi navrli kupiti televizor. Shvativši da nemamo para za Sony ili Phillips, kupili smo televizor marke Schneider. Marke su ionako glupost – plaćamo ime. Ako vjerujete u ovu posljednju rečenicu: Ha ha! Vjerovali smo i mi dok nismo kući donijeli Šnajdera, na kojem sve izgleda ko Robin Williams u Woodyjevom Razarajućem Harryju. Sve je mrlja. Sve je out of focus. Ozbiljno razmišljam da, prije negoli počnem gledati neki program u kojem se ljudi puno miču - tipa, utakmicu – čvaknem koju Draminu, da ne dobijem morsku bolest. Uvjerena sam da postoji veća mogućnost da na Šnajderu nešto sašijem nego da ikad ugledam kristalno jasnu sliku. 4. S obzirom da mi je možda propao postdiplomski, a time i mogućnost dobivanja zdravstvenog, boravišne dozvole itd., vrijeme je da se prekvalificiram ne bih li izbjegla deportiranje. Jedna od opcija je da, kao što rekoh, postanem fakir. Krevet na kojem spavam već 10-ak dana nije ništa neudobniji od hrpe čavala. Jedino što baš nisam nešto luda za zmijama, a i sviranje frule nije mi jača strana. Druga mi je opcija da prestanem piti hormonske tablete Yasmin, riješim se brige o ugrušcima, rasplamsam svoj hormonski poremećaj i odem u cirkus nastupati kao bradata žena. Samo da više ne moram titlati Dragonball. 5. Ako Svatopluk ne dobije posao i mene ne prime na postdiplomski, nastavit ćemo uživati u međusobnom slušanju i gledanju 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. Sve dok ne osjetimo neodoljivu (i već blago naslutivu) želju da neoprezno postupamo s fenom ili brijaćim aparatom dok ovo drugo leži u kadi... 6. Dobro, ali, pitate me vi - zašto se ovaj post zove vlastita soba? Zove se Vlastita soba jer je teta Woolf, osim što je znala pisati, pametno rekla i da za dotičnu aktivnost čovjek treba imati nešto novca, mir i vlastitu sobu. Da je u njezino doba postojao blog, apsolutno sam uvjerena da bi Virginia tome pridodala i priključak za Internet. E pa, ja trenutačno nemam skoro ništa od navedenog. Para nemam jer inače mi se televizor ne bi zvao Schneider; mira nemam jer Svatopluk stoji nada mnom kao kobac i požuruje me, a zasad nemam ni priključak za Internet. Čim se prikopčamo na net, ili čim se 15.08. vratim u domovinu, u kojoj imam a Room of My Own, vraćam se i redovitom bloganju. A dotle - bili vi meni živi, zdravi i debeli! |
