28.08.2006., ponedjeljak
Zašto smatram da sam dubinski razumjela Cicu i ostale prevoditeljske teme...
|
DISCLAIMER: Ovaj post nije duhovit, niti je iz života – nije ni namjeravao to biti. I mislim da je vrlo dosadan svakom kog ne zanima prevođenje. Teško mi je istisnuti iz sebe post s obzirom da završavam prijevod nekog romana, a kad završavam prijevod romana, osjećam se iscijeđeno, kao da sam ga sama i napisala. Budući da mi je sad samo posao na pameti i da se svaki put kod kolegice Translatorice (evo link, makar mislim da je svi znate: Translator Wannabe) uspuvam i zapjenim u komentarima kad je riječ o prijevodima (ne na nju, dakako, nego na sporadične tuđe komentare o tome kako su svi prijevodi "grozni" ili tomu slično), shvatila sam da bi bilo vrijeme da i sama štogod napišem o toj temi kad mi je već tolko prirasla srcu. U pet godina prevođenja shvatila sam sljedeće: Prevoditeljski je posao veoma nalik na posao izbornika nogometne reprezentacije. Mnogi misle da se u njega razumiju, mnogi misle da bi ga obavljali bolje, mnogi ga komentiraju, uvjereni da znaju točno o čemu govore. Isto tako, i izbornik i prevoditelj imaju pregršt mogućnosti, od kojih izaberu jednu – on izabere Kranjčara ili Modrića, a mi jedno rješenje od nekoliko mogućih. Ma što odlučili, većina uvijek smatra da smo mogli bolje. Pritom ne želim reći da nema loših prijevoda. I mene prožimaju trnci dok čitam tekstove iz kojih "vrišti original". Samo želim reći da ima i pregršt dobrih i ponešto izvrsnih prijevoda. Isto tako, televizijske prijevode (osobito pod tim podrazumijevam HRT i RTL – NOVA nikako da se otarasi navike povremenog puštanja video-prijevoda) ne treba brkati s prijevodima video ili kinodistributera. Prevoditelj Mućki je jedno, a Iskra Devčić-Torbica nešto sasvim drugo. Ako ikad upoznate prevoditelja, preklinjem vas, nemojte mu trljati u nos činjenicu da "prevoditelji ne znaju prevest ni najjednostavniji broj". Ja učim engleski od 2. osnovne, upisala sam ga na faksu - na prijemnom na kojem se 10 kandidata natjecalo za jedno studentsko mjesto - i završila ga s prosjekom 4,5. Mislim da sve to ne bih uspjela da nisam naučila brojit na engleskom, bar do DVAEST. Kako bilo, jedan od mojih prvih zadataka na HRT-u bio je da prevedem prilog u emisiji Glamour cafe. Radilo se o vokabularu koji bih razumjela i u stanju duboke kome. Kad sam u subotu navečer sjela pred TV da pogledam svoj uradak, oblio me hladan znoj. Dva gaya kažu: "We've been together for four years" – a ja pišem "Zajedno smo DVIJE godine". Neka cura kaže "We've been waiting here for an hour and fifteen minutes", a ja pišem sat i 45 minuta. Otad triput pregledam svaki broj koji napišem, ali ne bih stavila ruku u vatru da su svi bili točni (nema šanse). Jednom zauvijek: pogrešno prevođenje brojeva psihološka je pogreška, a ne pogreška uzrokovana neznanjem. Čula sam dva objašnjenja zašto je tako česta: 1. Koncentracija pada kad su posrijedi najjednostavnije stvari: brojevi, dani u tjednu ili boje. Filmove ne prevode strojevi, nego ljudi, koji, da bi zaradili pristojnu plaću, sjede za kompjutorom minimalno 8-9 sati na dan. Nisu plaćeni da piju kavice ili jedu gablec. Plaćeni su po učinku. I ne mogu 9 sati na dan održavati besprijekornu, stopostotnu koncentraciju. 2. Objašnjenje koje osobno preferiram: Prevođenje, kao verbalna aktivnost, zapošljava lijevu stranu mozga, a procesuiranje brojeva uključuje desnu – pa nastane kurcšlus. Prevoditelj samo shvati da treba napisati "tamo neki broj". Ovo mi je objašnjenje simpatičnije zato što su pogreške u prevođenju boja, dana u tjednu itd. mnogo, mnogo rjeđe. Književno prevođenje: Prvi svoj važan književni prijevod radila sam za jednog veleštovanog gospona urednika, pisca i viteza kulture, koji se, ničim izazvan i uvjeren u vlastito znanje i vještinu, prihvatio i redigiranja dotičnog teksta. Tad sam shvatila da nema ništa gore od budale koja misli da je pametna. Razgovori kakve sam s njim vodila ne bi prošli ni u Beckettu ili Ionescu: ON: Zašto ste psychorigide preveli kao "rigidna"? JA: Zato što je to pojam iz psihologije i kod nas se to tako kaže, provjerila sam s prijateljicom koja je završila psihologiju. ON: Ali zašto onda niste preveli psihorigidna? JA: Zato što se kod nas to kaže "rigidna". ON: A zašto ne onda "kruta" ili "tvrdokorna"? JA: Jer to više ne bi bio termin iz psihologije. ON: A zašto onda niste ostavili psihorigidna?... Osvrtala sam se po kafiću, u iščekivanju da se odnekle pojavi onaj pajcek iz Žute minute i kaže mi da se nasmijem u skrivenu kameru. Isto tako, Vitez je htio da se u knjizi ljudi drogiraju šampinjonima. Bilo mi je neugodno što uglednom piscu s francuskom diplomom moram objašnjavati da su "champignons" na francuskom općenito gljive, a šampinjoni ono što dobije kad naruči pizzu capriciosu. Vrhunac je nastupio kad mi je Vitez Otužne Pameti krenuo objašnjavati kako je kondicional u francuskom uzrokovan "kartezijanskim duhom" i kako nije prikladan za nas, Slavene, što "žanjemo polja i gledamo u nebo". JA: Hoćete reći da rečenica "Ako dođeš k meni, skuhat ću ti večeru" ne funkcionira na hrvatskom? ON: Ne. Mi bismo rekli: "Dođi k meni i skuhat ću ti večeru!" Tu sam već posumnjala da su sirotom vitezu zbilja negdje začinili pizzu tim njegovim halucinogenim šampinjonima i pokunjeno otišla kući, dakako - ne promijenivši tekst. Poslije je ljudima iz prevoditeljskih krugova govorio da mu nije jasno kako "neka balavica može biti tako tvrdoglava". Cijelom sam pričom davila svakog tko me htio slušati, pa tako i dečka - frankofonca, kojeg su u Hrvatskoj pet godina šopali Yu pop-kulturom i koji mi je, nakon što sam mu objasnila da u hrvatskom ne postoji kondicional, jer je dotični posljedica Descartesa i racionalizma, samo poslao SMS: "Možda te odvedu cigani čergani pa ću ja poludit. A možda te ne odvedu pa neću poludit". Svima koji su mislili da je Čolić tipično balkanski pjevač valjda je sad jasno da je Zdravkec zapravo do jaja prožet "francuskim kartezijanskim duhom". Zaključci: 1. Ako vam se netko predstavi kao prevoditelj, imajte milosti i ne spominjite mu prevoditeljske omaške koje ste primijetili dok ste gledali televiziju. 2. Primjer g. Viteza potkrepljuje Čehovljevu izjavu da gotovo svaka budala može postati piscem, jer nema takve gluposti koju netko ne bi čitao (s tim da moram priznati da književni tekstovi g. Viteza nisu tako otužni kao njegovi pokušaji da redigira prijevod). 3. Krajnje je vrijeme da mi, Slaveni, prestanemo žeti polja i musti krave na tronošcima i da pročitamo malo Descartesa, pa da ja konačno mogu ko čovjek kondicionale prevoditi kondicionalima. |
