...priča koju ne bih trebala ispričati ,,, NO svejedno, malo je stvari koje se zapravo i dogode a mogu posluziti za pricu.Pa evo->

Vraćala sam se kući poslije i više nego dobro odrađenog treninga.Bilo je kasno a ulica slabo osvjetljena.Nisam hodala ,vozila sam se na rolama.Situacija prije treninga (zbog koje bih zakasnila) od mene je trazila da obujem te cipele s kotacima i žurno odem u dvoranu....
Vidjela sam ga još na cesti ispred "svoje"ulice.Djelovao je nekako,,,,,odsutan,kao da je letio na oblaku svojih misli.Bio je obucen u tamnu odjecu,ali nije mi se cinio kao neki darker,dapace.Nisam se željela u ulicu spustit istim putem,rađe sam napravila još jedan krug i spustila se nekim drugim putem.Gledao je za mnom,skroz se krenuo....
Glazba mp3-a je svirala i zaboravila sam na decka kojeg sam vidjela prije manje od dvije minute,no on ocito nije htijeo biti zaboravljen.Naletila sam na njega pred "svojom" zgradom.Tijelom su mi prošli trnci,njegov pogled sledio je krv u mojim žilama.Cipele s kotacima naglo su postale teške,vrata zgrade udaljena samo nekoliko metara od mene cinila su se misljama udaljena....
Brzim korakom grabim stepenice,ne upalim svjetlo u haustoru.Bježim jer ne želim da mi vidi lice,no u sebi se nadam da ce me sustići i pogledati još jednom onim svojim čudljivim pogledom.Nada umire poslijednja,da tako kažu,ponekad ne umireu opce.Sutigao me,iako sam bila 2-3 koraka ispred njega zustavila sam se i pustila ga da prođe.
Taj pogled,skamenio me.Prolazio je polako i kontrolirao svaki moj udisaj.Osjetila sam njegovu ruku na svom ramenu,na licu....nešto je rekao ali nisam cula jer nisam ugasila mp3.Spustila sam glavu i cekala da se makne.Prešao je 5 stepenica i izvadio kljuc.Dok je otkljucavao ja sam se penjala,nije odmah ušao,pratio me pogledom dok me nije izgubio iz vida......Tako sam se cudno osjecala.......Što je to u njemu tako posebno????

Ispričaj mi svoje fantazije.Povjeri mi svoje najmracnije tajne.Moje ponašanje ostavit će dojam da te slušam,da ti vjerujem,da mi je stalo do tvojih trabunjanja....Pogledat cu ti u oči,one su zrcalo tvoje duše,dodirom cu ti dati znak da razumijem i ispricati ti sve sto želiš ćuti,sve svoje laži.Kao i ti meni.
Ako me ostaviš samu znaš da cu shvatiti.Svoju srecu uvijek ćuvam za sutra,ja nisam kao ti,ja ne zivim odmah i sada.Moje sutra nikada nece svanuti.
Gubim se iz svog lika i uzivam u tome.Kada jednom potupuno ispraim necu više biti prisiljena gledati lica koja se pretvaraju ,daju kisele osmjehe,jedva cekaju da me na bilo koji nacin osakate..
Moji snovi plaču zbog vasih bolesnih umova.U stanju ste slomiti krilo leptira samo iz radoznalosti;može li letjeti sa samo jednim krilom????
Srce umire polaganom smrću,jednakom brzinom lišće pada da sa grana jesenjeg drveća..Dok jednog dana otpadne i poslijednji list i drvo ostane golo.Sa zadnjim listom otpada i zadnja nada.Ništa ne ostaje,samo sjene,samo tajne koje nitko nece otkriti.Nema ljubavi,nema suosjecanja,nema uspomena....
Obrišite prašinu sa zvijezda,ja gubim svoju srecu koju cuvala sam za sutra.Zato nemoj bitikao ja ,iskoristi svoju srecu danas ,iskoriti ju dobro..........

............................................................................................

Za vrijeme velike oluje rođeno je jedno stvorenje.Ona..obasjana munjama i milovana kapima kiše došla je na ovaj svijet samo iz dva razloga;da voli i ubije voljeno.Njene oči bile su tamne i duboke poput provalije,ipak tople i neodoljive.Ruke snažne i sposobne ubiti ali meke poput svile.Nije imala ni srca ni duše,samo prazninu koju je trebala popuniti mrznjom....i strahom!
Bila je lutalica i nije znala kako iskorsti dar koji su joj dale više sile....život.Koračala je trnovitim putevima i opirala se svemu što stalo joj je na put.No put je bio dug a ona slaba i izmorena.Krvavih ruku i suznih očiju pala je na putu i ostala nepomično ležati na hladnoj zemlji.Munje su sjevale a kiša prala njene rane,snaga joj se polako vracala,a onda je došao on.Podigao ju ,spasio ju!!
U njezinim tamnim ocima vidio je svetlo ,osjetio kucanj srca kojeg nije bilo u njoj,,,ali ne i uzvračanje onoga što on je osjecao prema njoj.Iz nekog njoj nepoznatoj razloga u praznini joj se nakupljala mržnja,tijelom joj je kolala crnina.....ona nije osjecala toplinu,za nju on je bio neprijatelj.....
Za vrijeme velike oluje,dok munje obasjavale su sobe ,ušuljala se tiho i ucinila ono što sudbina joj je namjenila.Ubila ga je!!!!!!,tako hladno i brzo,izvadila mu je isrce i držala ga na dlanovima.Odjednom sve joj je bilo jasno.Smisao postojanja.Oči poprimile su zelenu boju,udahnula je dušu i srce joj je počelo kucati,žilama potekla joj je krv, a obrazima suze za izgubljenim stvorem zahvaljujuci kojem ont>je vratila svoj život.
Dok joj se sudbina smijala u lice koračala je u svoju smrt trnovitim putevima boli i tuge.
Ti putevi vodili su ju u propast,,,na početak svega.Njezin zivot jednostavno nije imao smisla,samo se vrtio u krug i ponavljao....a ona nije nista znala.Bila je igračka onoga koji bdije nad svemirom .....

pre bezveze da bi imalo naslov

Provela sam 100 godina u samoći i bila sretna u svojoj tišini.Odmarala sam se glupog svijeta u kojem ima toliko buke,toliko smeća....Bila sam sretna.A onda je netko s druge strane došao ,hladnom rukom zgrabio moje malo srce i promatrao ga...
Hajde uzmi ga ,rani ga,znam da to želiš.Dok ono leži na tvome hladnom dlanu ti ne znaš za vrijeme,sve postaje sumaglica .Moje srce miruje,čeka da osakatiš,a onda.....ti uzvraca duplom boli.Jer tako to ide u svemiru ,našem i njihovom.
Dovoljno kratko da bi si ostali stranci i dugo poput izrazito dugog dana.Srce se ne može prisiti da zaboravi svaku sitnicu koju je onaj koji je dosao je s druge strane napravio,pgriješio,propustio.Njegove namjere bile su krive a osjecaji mrtvi ...unatoč tome osjetio je neku toplinu,,,, na kraju opet samo hladnocu.Nebo se srušilo na njega i utonuo je u san.Ušuljala sam se u taj san kao noćna mora.
Nije me se mogao osloboditi,.Srce me vodilo kroz nečiste mu misli,mračne rijeke osjecaja... no njegovo me srce iz nekog čudnog razloga slijedilo.Di mene vikao mu je ;" Ostani uz mene ,pođi u svoje samoubojstvo!" dok je drugi dio koji je osjetio ono malo topline u njemu i govorio;"Bježi,bježi od mene ti budalo!!!"Kako češ se vratiti iz sna i postati čovjek ?Strah ti podmeće nogu ,ok srca ti kopniled no neki čudan metal umjesto leda dolazi.Sudbina ti se smije u lice.
Provela sam 100 godina u samoći,samo jedan dan s tobom.Moje srce je ležalo u tvom dlanu.Oslobodio si ga od primisli koje da inace muce,a onda si ga bacio.Putovalo je ,vinulo se u nebesa,visoko,visoko...a ostalo na mjestu.
Stakleno sunce je ugaslo,lažni osmjesi nestali,pamtim samo tugu u njegovim očima i bol oproštaja od nečeg što je iskreno volio.Poslijednja prilika da mu priznam da sam ga voljela dok bila sam s njegove strane svemira.Zbogom,ti koji došao si s druge srane da poslijednji put mi pokažeš da ljubav postoji.Odlazim u staklene odaje ,tamo cu te ćekati do kraja vjecnosti.

Ljubavna pjesma

Volim te ali Mrzim te
Želim pobijeći od tebe
Ali,,,bez tebe mi srce bi mi uvelo
Želim slomiti lance kojim si povezao moje zaljubljeno srce
Ali,,,ne pokušavam dovoljno
Ne želim biti oslobođena tog osjećaja koji nas veže

Jer nije moguće živjeti bez Tebe
Bez obzira što učinio
Kako me povrijedio
Ja ne želim biti bez tebe

Ti me nosiš visoko u nebo i
Ostvaruješ sve moje snove
Činiš me sretnom
Ti me vračaš na zemlju u
Stvranost i donosiš mi bol
Činiš me tužnom

Voliš me ali Mrziš me
No kao ni ja bez Tebe ni ti
Ne možeš živjeti ovaj život bez mene

Možda ljubav to je?
Što ti misliš?

i'm just bored

Osmijeh

Pronašla sam Anđela,barem tako mislim.
Hodam po tužnim ulicama poput izgubljenog putnika bez cilja.Izlazim tiho u glavnu ulicu i tiho ulazim u grad,,i nastavljam lutati.Stavljam masku na umorno lice i glumim ,skrivam osjecaje koji me ubijaju.Glumim smijeh tamo gdje sve je tumorno i gdje ga nitko ne zaslužuje.Maska me pretvara u princezu,djevojku sa osmjehom i veselim ocima,dvorsku ludu.Dvorskoj ludi treba pojesti srce jer daruje osmijeh ,pa makar bio lažan,onima koji ga nisu vrijedni.
Promatram te ljude koko prolaze tuznim ulicama .Za mene su oni odavno postali samo iskrivljani pojam necega u što sam nekada vjerovala,necega sto bilo je dobro i prijateljsko.Ti leševi hodaju ulicom misleci da su sami na svijetu ,toliko umišljeni da uopce i ne razmišljaju kao će iscuriti to nijhovo dragocjeno vrijeme.Nema vremeplova koji ce im vratiti dobrotu,radost,prijateljstvo,..ljudskost.No oni i dalje hodaju ,bezbrižno sve ulažu u sebe,svoju prepotentnost,egocentricnost,,,,,zaljubljenost u sebe same.Gade mi se.Misle da povijet ceka samo na njihove pohlepne duše koje ce uništiti i poslijednje dobro i lijepo na ovome svijetu.Naravno ,a na koga bi drugog iz njihove perspektive jedino su oni vrijedni spomena.
Povijest samo ceka tren kada ce si uništiti živote i biti konacno zaboravljeni od svih.
Misli mi je prekinuo jedan Anđeo koji je slucajno prolazio istim tim tuznim ulicama i pokusao ljudima pokazati nesto,nesto sto oni nisu mogli razumjeti.Izgledao je normalno,no bio je nekako .....drugaciji.Skinula sam masku i nasmijala mu se ogoljelim licem punim suza.
Vratila sam masku ,okrenula mu leđa i pošla lutati natrag u mrak.....

nesto sto mi se svidjelo

....Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju perima njenim,
moze povrijediti...
A kad vam progovori, vjerujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
ko sto sjeverac opustosi vrt...
Jer bas kao sto vas krunise, ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
isto tako ce vas i okresati...
Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje
vam grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korjenja i protresti ga
u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog, sakupice vas u narucje svoje...
Omlatice vas, da bi vas ogolila...
Prosijace vas da bi vas otrijebila od kukolja...
Samljece vas do bjeline.
Umjesice vas dok nepostanete gipki;
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hljeb za svetu Bozju svetkovinu.

Sve ce vam to ljubav uciniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali dio srca zivota.
Budete li, pak, u strahu svome trazili samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi,
U svijet koji nepoznaje godisnja doba, gdje cete se smijati,
al ne punocom smijeha svog i plakati, al ne do poslijednje suze svoje.

Ljubav ne daje nista osim sebe i nista ne uzima, osim sebe...
Ljubav ne posjeduje, niti dopusta da je posjeduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite ne treba da kazete: Bog mi je u srcu, vec
ja sam u srcu Bozijem.
I nemojte misliti da mozete usmjeriti puteve ljubavi, jer ljubav,
ako joj se ucinite vrijednima, usmjerice vase puteve.

Ljubav nema drugih zelja nego da se ispuni. Ali ako volite, a morate jos i da zelite,
neka vam ovo budu zelje; da se istopite i budete kao potok razigrani sto
pjeva svoj milozvuk noci. Da spoznate bol prevelike njeznosti.
Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje srcem krilatim i uputite zahvalnicu za jos jedan dan
ljubavi; Da otpocnete u poslepodnevnom casu i razmisljate o ljubavnom zanosu;
Da se s veceri vratite kuci sa zahvalnoscu, A potom da usnite s molitvom
za voljenog u srcu i pjesmom slavljenickom na usnama...

Halil Gibran (1883-1931)

........................................................................................

Lijepa misao

Jedna misao iskrala se kradom
iz plavog sna sa dna tišine
Poput duge u kišnom danu
Razveselila je zelene travke
Lagan dodir boja na obrazu
Ostavio je trag nečega što se pamti


no ipak.....
Prebrzo su sjene prekrile sve
Ostale su samo neizrečene riječi
Zamagljene misli
Mnolog za neke druge pozornice

Ništa više
Sva ljepota koju nosi duga
Nestala je u tami i sve
Se prekrilo velom šutnje

Moja lijepa misao i dalje
Se skriva u snu tišine
Zaštćena plavim krilom anđela

..............

Na zidu zelene sobe otkucavaju sitni sati
Nije još svanulo
Mjesec je otišao ,ali sunca još nema
I zvijezde rekle su zbogom
U ovoj tišini vodim miran dijalog sa svojom dušom
: " Spavaš li?
Ometa li disanje savršenstvo
u tvojim odajama snova
Jesi li u snovima konačno slobodna?
.............slodobna od svega...........



* * *

Ima li mjesta u prividnom svijetu realnosti
za vilenjake,feniksa,leptire.......bajke.....
za lutalicu između jave i sna
poput mene
Jednog svjedoka uzaludnih nadanja
koji se smije vlastitoj tragediji.................?

KAO ŠTO VIDITE,A I ZNATE PO SVOJIM BLOGOVIMA,FALI MI POSTOVA,NE ZNAM HOCU LI IH VRAĆAT NATRAG..........
-ako vas zanima kaj fali pogledajte na http://ponovljeno.arhiva.blog.hr


POZDRAV
:)

where the bloody (wild) roses grow

Ne volim svjetlost vašeg sunca
Biježim od nje
Koraci ostavljaju tragove
Skrivam se

Zrnca starnosti ušla su donesena vjetrom
U moje mračne odaje
Uništavaju moj svijet
I biti će uništen
Znam to i znam da tu ništa ne mogu učiniti

I zato odlazim na najljepše mjesto koje sam ikada vidjela
Mjesto gdje rastu moje divlje ruže
Moj vtr
Tako prostran i savršen
Moje utočište

Kako su prekrasne
Bijele ruže....
Zalivene krvlju
Tužne ali opet prekrasne
Liu krvave suze
Kao i moje srce
Koje tuguje za iluzijom
Za koju zna da će biti uništena



Iste slike vrte mi se po glavi
Uspomene ,sjećanja
Više ih ni ne pratim
Ruže venu
Venem i ja polako
Srce laganije kuca
A mojim venama kola strah
Odaje su mi razrušene
Ta svjetlost je svugdje


Ne
Ne želim otići
Ne želim se probuditi
Ne želim živjeti u tvom svijetu