Marketing
Osmijeh
Pronašla sam Anđela,barem tako mislim.
Hodam po tužnim ulicama poput izgubljenog putnika bez cilja.Izlazim tiho u glavnu ulicu i tiho ulazim u grad,,i nastavljam lutati.Stavljam masku na umorno lice i glumim ,skrivam osjecaje koji me ubijaju.Glumim smijeh tamo gdje sve je tumorno i gdje ga nitko ne zaslužuje.Maska me pretvara u princezu,djevojku sa osmjehom i veselim ocima,dvorsku ludu.Dvorskoj ludi treba pojesti srce jer daruje osmijeh ,pa makar bio lažan,onima koji ga nisu vrijedni.
Promatram te ljude koko prolaze tuznim ulicama .Za mene su oni odavno postali samo iskrivljani pojam necega u što sam nekada vjerovala,necega sto bilo je dobro i prijateljsko.Ti leševi hodaju ulicom misleci da su sami na svijetu ,toliko umišljeni da uopce i ne razmišljaju kao će iscuriti to nijhovo dragocjeno vrijeme.Nema vremeplova koji ce im vratiti dobrotu,radost,prijateljstvo,..ljudskost.No oni i dalje hodaju ,bezbrižno sve ulažu u sebe,svoju prepotentnost,egocentricnost,,,,,zaljubljenost u sebe same.Gade mi se.Misle da povijet ceka samo na njihove pohlepne duše koje ce uništiti i poslijednje dobro i lijepo na ovome svijetu.Naravno ,a na koga bi drugog iz njihove perspektive jedino su oni vrijedni spomena.
Povijest samo ceka tren kada ce si uništiti živote i biti konacno zaboravljeni od svih.
Misli mi je prekinuo jedan Anđeo koji je slucajno prolazio istim tim tuznim ulicama i pokusao ljudima pokazati nesto,nesto sto oni nisu mogli razumjeti.Izgledao je normalno,no bio je nekako .....drugaciji.Skinula sam masku i nasmijala mu se ogoljelim licem punim suza.
Vratila sam masku ,okrenula mu leđa i pošla lutati natrag u mrak.....
Post je objavljen 15.03.2006. u 15:25 sati.