Kakav li je užitak slušati šum slapa na potoku!
Slušati ono što jedino narušava to savršenstvo tišine.
Osjećala se slobodno – kao kakva ptica u letu koja je ponosno raširila svoja krila i vinula se u visine.
Te je noći, ogrnuta velom Ljubavi, na putu do sreće, zaspala na kamenu koji joj je poslužio kao jastuk.
Sanjala je…sanjala je predivnog jednoroga koji joj je pokazao put prema njenoj sreći koja nije poznalava granice – njen Dom…
Bwah! To što ste upravo pročitali je izazov kojeg mi je predala Zeleni kaputi.
Nadam se da sam ispunila uvjete…jesam li?
Šetala je nekako bezvoljno, sa šarenim kišobranom u rukama koji je sprječavao kapljice kiše da ju smoče.
Ulica je bila prazna.
Razmišljala je o tome kako bi htjela da je baš u ovom trenutku u ugodnom društvu pa da zajedno gacaju po lokvama na cesti, kada je začula poznati glas: A što ti, Miki, radiš sama i to nasred ceste? Hoćeš li da te neki auto lupi?
Morala se nasmijati, ispunila joj se želja. A da? Ja tu ne vidim niti jedan auto. A da nas dvoje odemo na neku toplu čokoladu da ugriješ te svoje promrzle obraze? Ja častim! Može. Ionako nemam pametnijeg posla. Mogao sam to i sam zaključiti. Hodala si tom cestom kao da ti je dosta života. Mah, samo me zanimalo kakav je osjećaj hodati po sredini ceste. I još k tome na kiši. A sad je na red došla topla čokolada. Ako budeš dobra cura, kupit ću ti kolač. Da se malo udebljaš, pogledaj kako si mršava.
Zaista je uživala u Markovu društvu.
Nadala se da bi moglo biti nešto više od prijatelja između njih dvoje iako je znala da je to nemoguće.
A i nije baš vjerovala u muško-ženska prijateljstva.
I topla čokolada je napokon stigla.
Upustili su se u jedan vrlo ugodan razgovor. Tema je bila, ni manje ni više nego – ljubav.
Ispalo je kako Marko želi isto što i ona, ali joj je bilo glupo reći bilo što, već je samo klimala glavom puštajući njega da vodi neku vrstu monologa i samo je gledala u te njegove divne zelene oči. Što je? Zar mi je nešto upalo u oko?
Slatko se nasmijao. Ma ne, samo gledam kako kiša vani pada. Uff, mrzim kišu.
Aha. A ja sam James Morisson.
Oboje su ga voljeli slušati. Dobro, priznajem, luda sam za zelenim očima. Jesi li sada zadovoljan?
Nisam. Nisi rekla da si luda za mnom.
Podrugljivo se nasmijao.
Vani je cijeli svijet za osvojiti, ali neka mi ga netko, molim vas, donese u krevet
Bila sam prelijena da se ustanem iz kreveta.
Bila sam prelijena da sama sebi kažem – Ah, počeo je još jedan prekrasan dan koji samo čeka na mene da se osmjehnem.
Ne, nije mi bilo do smijanja. Dobro, možda je, ali ne rano jutro.
Gubim dodir sa stvarnošću i malo-malo se na satu uhvatim kako maštam.
A čini mi se da mi više nije stalo do toga kojim tokom i brzinom ide moj Život.
Da, onaj kojeg ja živim i kojeg sam, izgleda, odlučila polako upropaštavati.
Dajem sve od sebe, ali ne ide mi. Nema vremena, a ja želim cijeli svoj život prespavati.
Jesam li blizu uspjeha? Hah, da bar! A razmišljam o tako visokim ciljevima.
Ako imaš Cilj, pronaći ćeš i Put.
Ja se samo nadam da je tako jer sam ga ja očito izgubila.
U razbijenom ogledalu, čiji komadići leže rasuti po podu, možemo vidjeti svoju dušu. Pa zar je i ona razbijena u tisuću komadića?!
Bwah!
Zašto jednostavno ne podnosim ljude koji previše pametuju o stvarima o kojima nemaju pojma saznajte OVDJE.
Pas mater, vidi se tko nema pametnijeg posla.
Dođe mi da se izrigam, onako pošteno, kada čujem takva sranja.
Ležala sam na livadi. Gledala u Nebo.
U tom sam trenutku pokušala shvatiti koliko smo mi ljudi maleni tj. koja je naša svrha postojanja. Uvijek sam mislila da mogu biti dobar filozof.
To gledanje u Nebo…taj osjećaj je bio tako dobar.
Nisam se dugo osjećala tako dobro.
Opet gledam kroz prozor.
Pusto…
Ali opet, osjećaj je dobar.
Rekla sam da za svaki komadić svojih osjećaja mogu pronaći jednu pjesmu koja će to jako dobro opisati.
Ako je osjećaj dobar, zašto tražim tužne pjesme?
Stvarno ponekad poželim jednostavno nestati.
Želim otići na neko mjesto gdje Vrijeme nema apsolutno nikakvo značenje.
Dosta mi je slušanja jedno te istih rečenica. Kvragu, i da mogu vratiti vrijeme sve bih opet napravila isto zato što sam glupa – a možda i nisam – jer na neki način znam da sam jedino ja napravila baš te greške na baš takav način i ponosna sam na to.
Pitanje glasi – Koliko vremena će proći dok ljudi shvate da samo kompliciraju?!
Dugo sam tražila osobu kojoj ću moći sve reći, koja će me slušati i obećati da će šutjeti.
Koja će me prihvatiti bez obzira na to što jedan dan ne mogu promijeniti sebe, a već drugi želim promijeniti svijet.
Koja će mi samo pogledom dati do znanja da sam krivo postupila i da život ima svojih uspona i padova tako da se ne brinem previše ako pogriješim.
A cijelo vrijeme mi je bila pred nosom, samo sam tek danas tim nosom lupila o nju.
Moj jedan i jedini plišani Medo!
Ah, dnevnik nije ni upola zanimljiv kao On :)
Koliko smo puta zajedno buljili u najobičnije postere polijepljene po mojim ormarima i pokušali shvatiti što je tako posebno u gledanju tih komada papira. I čini mi se da je On došao do odgovora :) I čeka da ga ja dokučim.
I jutros sam, nakon vrlo ugodnog sna, gledala u to lice koje se nalazilo na tom papiru – Ne, još uvijek ne znam zašto ja to radim. Ali mi se sviđa!
Gledam neki dan bratića. Ponaša se kao da je već zrela osoba. Ne, dušo. Ti si još običan dječarac i nema potrebe da se žuriš u odrasli svijet.
Pogledam sebe. Ista stvar. Hej, budalo, pa još si Dijete!
Ne možeš shvatiti važnost djetinjstva ako bježiš od njega.
Rekla bih sada – Ma, znam ja to, ja ne bježim – barem ne od djetinjstva.
Ali sam odlučila ne tako mudro šutjeti.
Pogledaj se u ogledalo i potraži to Dijete u sebi. Ako ga vidiš – nasmiješi mu se jer te nije ostavilo iako si se ponašao kao Čika Veliki bježeći od njega ne priznavajući to.
Ako ga ne vidiš – čestitam, budalo, zauvijek si izgubio Zlato!
Sa rečenicom – Evo i ja sada tipkam na ovo bezimeno čudo – počeo je još jedan u nizu blogova. Da, i ja imam blog!
Heh, sjećam se s kolikim sam veseljem to govorila.
Danas ne želim ni pričati o njemu poznanicima, jer on je postao upravo ono što sam htjela od samog početka – moje male odaje osjećaja.
I htjela bih se zahvaliti svima vama jer su mi vaši komentari uvijek ostavljali veliki osmijeh na licu. Hvala Vam!
Koliko god mi se u zadnje vrijeme snovi polako ruše kao kula od karata, ja sam i dalje zahvalna što imam vas za Prijatelje makar samo virtualno.
Ovaj dio posta posvećen je samo Vama, jer ove Djevojčice u zemlji snova... ne bi bilo bez vas.
Još jednom – Hvala Vam!
Posebno se želim zahvaliti mojoj jednoj i jedinoj Judith_apc na komentaru koji još uvijek nisam zaboravila.
Savršen život? Ah, nije to tako zanimljivo.
Zanimljivo je postati zrela i iskustvom bogata osoba.
U životu ćeš patiti još mnogo, bit ćeš još puno sretna, sretnija nego što si ikad mislila da možeš biti, voljet ćeš, mrzit ćeš, upoznavat ćeš nove ljude... bit ćeš sretna i bit ćeš tužna, i sve to će ti pomoći da postaneš osoba kakva jesi i kakva možeš biti.
Bila si u pravu. Uvijek jesi :)
Također želim čestitati rođendan mojoj jednoj i jedinoj seki kojoj je danas okruglih deset godina :)
Pusa Danici!
Koliko mi god to malo čudovište dizalo tlak ponekad, ipak mi je seka i volim ju :)
Kad bi naše prijateljstvo ovisilo o vremenu i prostoru onda bismo, svladavši vrijeme i prostor, upropastili naše bratstvo! Svladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između SADA i OVDJE, ipak povremeno sretati?
Galeb Jonathan Livingston
Trenutno sam ljuta jer ovo SADA prolazi prebrzo, a OVDJE je preveliki pojam. Ljuta sam zato što ljudi misle da mogu savladati i SADA i OVDJE pa sami sebi rade zadaće da vide koliko OVDJE može nadvladati SADA i obrnuto.
Ma kvragu, ljuta sam jer JA ne mogu savladati ovo SADA, za OVDJE me nije briga!
Oblaci se brzo kotrljaju, Vjetar glasno zavija, a Zvijezde blistaju čineći proklete SADA i OVDJE još većim pojmovima koje ni ja, ni ti nećemo moći savladati u potpunosti.
Svakoga tko mi pošalje one podle lance sreće i ostale spamove prijavljujem!
Jednako tako brišem svaki komentar tipa - super blog, navrati do mene.
Jebemu, pa zar do sada još niste naučili da se lijepo pročita post i ostavi komentar NA TEMU POSTA?!
...Marionette?...
*Ima tu neko logično objašnjenje i ja ga znam. Želim da me gledate kao marionetu - naivni maleni komadić nečega vrijednog koji se pokorava svakoj riječi. Zvuči kao savršen opis mene, zar ne?
Ali ova Marionette je još nešto više. Ona je živa...*
Mjesto iz snova...
Muškarac iz snova... :)
°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°
Kažu da za sve postoji razlog.
Dajte mi sekundu…
…ne. I dalje ne znam zašto pišem BAŠ TU, ali pišem i sviđa mi se.
Na komplicirani način dolazim do odgovora. A zapravo sam tako jednostavna. Bi li bolje zvučalo jednostavno komplicirana ili komplicirano jednostavna? Ima li ovo uopće smisla?
Postojim…ali si sama ponekad djelujem neistinito i izmišljeno – ljudi me krivo protumače. Nisam onakva kakvom me vidite. Ja sam nešto mnogo više (ili manje). *istini za volju, čak se i ja znam krivo protumačiti*
Emotivka sam, blago rečeno. *jedna velika* Getting angry doesn't solve anything. *jesam, agresivna sam*
Svojeglava sam. To je valjda zato što sam ovan u horoskopu. Sve radim na svoj način i kada uprskam nešto uvijek ću naći krivca za to. Caught between who I am and who I wanna be.
Definicije onoga što sam Ja, trenutno nema . Nedefinirana je. Ali postoji.
Neodoljivo ju volim :) Say what you want to satisfy yourself
But you only want what everybody else says you should want, you want
Sami protumačite ovu rečenicu. Pronalazite se u njoj? *razmislite jako dobro*
Ne volim čekati nikoga (dakle, nestrpljiva sam). Ali čekam. Ne znam zašto.
Ubitačno sam živčana. I mrzim se ponekad zbog toga. A nekad to volim. Opet, ne znam zašto.
Nisam pisac u duši, ali pišem i volim to. Sjećam se rečenice iz jednog filma (Redovnice nastupaju): Ne trebaš nekoga da ti kaže jesi li pisac ili ne. Ako je prvo na što pomisliš, kada se ujutro probudiš, pisanje, onda si pisac.
Volim čitati knjige. Da imam slobodnog vremena koliko mi srce poželi, ne bih izlazila iz sobe. Samo bih čitala. Volim knjige koje sadrže misteriju. Volim E.A. Poea. Obožavam.
Volim pogledati dobar film. Ali su mi draže knjige.
Smatram se unikatom. Rekoše mi: Da te nema trebalo bi te izmisliti.
Također vjerujem da ime koje nosim pristaje samo meni i da samo mene najbolje opisuje.
Živim za glazbu. Čak sam počela govoriti onu uber poznatu rečenicu: Glazba je moj život.
Hmm…
Na mom jukeboxu se nalazi...:
Aerosmith
Bon Jovi
Depeche Mode
HIM
Hladno Pivo
James Morison
Kiss
Nickelback
Norah Jones
RHCP
Sophie Ellis Bextor
The Killers
U2
Živim za HIM. Moja ljubav još od malih nogu (točnije, od devete godine).
Postoji niz idealnih zbivanja koja teku paralelno sa stvarnim zbivanjima. Ona se rijetko podudaraju jedna s drugima. Ljudi i okolnosti često modificiraju idealno zbivanje tako da se ono doimlje nesavršeno, a njegove posljedice isto tako nesavršene.
Novalis: Morale Ansichten