Marketing
Tražim...I jesam li našla?!
Dugo sam tražila osobu kojoj ću moći sve reći, koja će me slušati i obećati da će šutjeti.
Koja će me prihvatiti bez obzira na to što jedan dan ne mogu promijeniti sebe, a već drugi želim promijeniti svijet.
Koja će mi samo pogledom dati do znanja da sam krivo postupila i da život ima svojih uspona i padova tako da se ne brinem previše ako pogriješim.
A cijelo vrijeme mi je bila pred nosom, samo sam tek danas tim nosom lupila o nju.
Moj jedan i jedini plišani Medo!
Ah, dnevnik nije ni upola zanimljiv kao On :)
Koliko smo puta zajedno buljili u najobičnije postere polijepljene po mojim ormarima i pokušali shvatiti što je tako posebno u gledanju tih komada papira. I čini mi se da je On došao do odgovora :) I čeka da ga ja dokučim.
I jutros sam, nakon vrlo ugodnog sna, gledala u to lice koje se nalazilo na tom papiru – Ne, još uvijek ne znam zašto ja to radim. Ali mi se sviđa!
Gledam neki dan bratića. Ponaša se kao da je već zrela osoba.
Ne, dušo. Ti si još običan dječarac i nema potrebe da se žuriš u odrasli svijet.
Pogledam sebe. Ista stvar.
Hej, budalo, pa još si Dijete!
Ne možeš shvatiti važnost djetinjstva ako bježiš od njega.
Rekla bih sada – Ma, znam ja to, ja ne bježim – barem ne od djetinjstva.
Ali sam odlučila ne tako mudro šutjeti.
Pogledaj se u ogledalo i potraži to Dijete u sebi. Ako ga vidiš – nasmiješi mu se jer te nije ostavilo iako si se ponašao kao Čika Veliki bježeći od njega ne priznavajući to.
Ako ga ne vidiš – čestitam, budalo, zauvijek si izgubio Zlato!
Post je objavljen 10.03.2007. u 12:09 sati.