Ne znam kako ni zašto, ali ne stižem ništa. Stalno sam u nekom poslu, a konkretnih rezultata nigdje. Danima čak niti ne otvorim blog, jer znam da će mi za to trebati pooodosta vremena, a ne mogu ga u komadu skupiti.
Tako sam se jutros odlučila za jedan brzinski prelet, a kad sam već tu, evo i par riječi od mene.
Još se jednom pokazalo točnim da je bolje kad ništa ne planiraš.
Puž i ja smo smo, u subotu navečer, planirali odvesti Repliku na koncert Zagrebačke filharmonije (jer je padala kiša) i vratiti se kući. Na povratku smo ipak svratili do prijatelja (iz pretprošlog posta). Moram tu samo dodati da smo prijatelji još ih školskih dana, zajedno smo ljubovali, družili se, glupirali i sve ostalo što mladi rade  . Bilo je to poprilično veliko društvo, ali nas je rat razbucao. A tko zna, možda bi to život svejedno učinio. Uglavnom usred planirane kratke posjete, pala je ideja da pozovemo još jedan par prijatelja iz istih vremena . Nas troje, tri obitelji, ostali smo jako dobri prijatelji do dan danas, ali nas je poprilično teško zajedno spojiti i planirati zajedničku večer. To nam uspije možda tri do četiri puta godišnje, a sinoć bez plana i programa, večer je ispala ……..a što da vam kažem…….kao u dobra stara vremena……kao da smo opet svi bili mladi i ludi.   
Naši muževi, sva trojica, sviraju po više instrumenata, jučer su se uhvatili gitara i nekih afričkih bubnjeva . Pjesme i zabave za pet. Nema te stvari koje se nismo sjetili, četiri sata svirke, četiri sata pjesme, …..prošlo je kao četiri minute. Repertoar je stvarno bio    …….ma sve u posljednjih trideset godina.
Bilo je tu i Azre, i Balaševića, Prljavaca, Parni valjak, stari Magazin, Fosili,…….sjetili se i Olivera Mandića, Andrej Šifrer i njegov "Brat" , Film, "Žuti kišobran"……..čak i Zdravko Čolić, a možete zamisliti tko je glumio Lokice …..bilo je tu pjesama i grupa koje neću spominjati, ali su ipak bile dio naše mladosti.
A što je najbolje, puževi su bili usklađeni instrumentalno, nisu se morali uštimavati, a tekstove smo sipali kao iz rukava. Nismo niti znali da sve te riječi znamo i pamtimo. Kao da smo otvorili i one zakutne ulice u glavi, koje je odavno obavila paučina. 
I tako su, jednom za promjenu, djeca dočekala roditelje u kasne noćne sate….ili rane jutarnje.
A što je najbolje, za tako dobru zabavu nije nam trebala ni kap alkohola, a da ne govorim o kakvim drugim stimulansima. 
A što je najgore, grrrrrrrr#%&/(=/&&&%$%$………..digitalac je opet blaženo spavao na svom mjestu u ladici  ….tako da će sve morati ostati zabilježeno u našim glavama i srcima….a eto i na blogu. 
|