rememberthis

Kad god pomislim -više ne ide,
pogledam u ogledalo, nasmiješim se,
namignem sam sebi i - gle - opet ide!

Kad god pomislim - više ne ide,
zapjevušim pjesmicu, onako za sebe,
zazviždim s vrapcima,
zacvrkućem s pticama i - gle- zaista opet ide!

Kad god pomislim - više ne ide;
napravim toplu kupku, pa se čvrsto istrljam,
obrišem i dobro namirišem
I - gle - već opet ide!

Kad god pomislim - više ne ide,
posegnem za dobrom knjigom,
sav joj se posvetim, onako po mome
I - gle - uskoro opet ide!

Kad god pomislim - više ne ide -
pođem na dugu šetnju, kroz šumu,
po zelenoj livadi, uzduž riječne obale,
I - gle - stvarno opet ide!

Kad god pomislim - više ne ide -
poslušam najmiliju pjesmu,
zaigram prstima po klaviru
ili tek udaram takt po stolu
I - gle - baš opet ide!

Kad pomislim - više ne ide,
popričam blisko s Bogom,
o njemu i o svijetu
i - gle -opet... ide!

Adalbert Ludwig Balling

"Cvijet treba sunce da postane cvijet, čovjek ljubav da postane čovjek."

Phil Bosmans

Već smo mnogo puta čuli, vidjeli ili pročitali kako nam trećina života otpada na noćno izležavanje u krevetu, poznatije kao spavanje. A što se točno događa u tom periodu nismo ni čuli, ni vidjeli, vjerojatno zato što se točan odgovor na to pitanje još ne može dati. Spavanje je vrlo zanimljiva pojava za istraživače, te se ono istražuje u brojnim centrima diljem svijeta i evo što su oni uspjeli doznati.
Spavanje se sastoji od dvije velike faze – nonREM i REM faze spavanja. Kada nonREM spavamo tada nam se smanjuje brzina disanja, brzina rada srca, a i manje smo osjetljivi na podražaje iz okoline. Druga faza, REM spavanje, svoje je ime dobila zbog karakterističnog brzog pomicanja očnih jabučice (Rapid Eye Movement). Popratne pojave REM spavanja su trzanje rukama i nogama, potpuno opuštanje mišića, nepravilan rad srca i nepravilno disanje. REM i nonREM faza se izmjenjuju u pravilnim devedesetominutnim intervalima tijekom noći. Mnogi ljudi često izjavljuju da ne sanjaju, no to nije točno. Svi mi sanjamo svake noći, i to po nekoliko puta, točnije, skoro svaki put kada smo u REM fazi, mi sanjamo, a snova se sjećamo jedino ako se probudimo direktno iz REM faze spavanja. Isto tako, suprotno čestom mišljenju, snovi ne traju dvije do tri sekunde, neko mogu trajati i do 45 minuta.

A zašto uopće spavamo? Postoje dva odgovora na to pitanje. Jedan kaže da je to prilagodba organizma za očuvanje energije u trenucima dana kada bi inače bili neaktivni. Druga teorija pretpostavlja da se naš organizam tijekom perioda spavanja zapravo obnavlja.

A zašto sanjamo i što su to uopće snovi? Kako objasniti taj tajanstveni svijet snova iza sklopljenih očiju spavača, strašnu zbrku ljudi, stvari i događaja? Malo pomalo nastajao je čitav sistem simbola pomoću kojih su se objašnjavali snovi. Objašnjenje snova mijenjalo se s vremenom i isti snovi u različitom periodu drugačije su se i tumačili.
Znanstveno pojašnjenje simbola u snovima nemoguće je i uzaludno, jer ako neki san za nekog čovjeka ima određeno značenje to još uvijek ne znači da se na znanstvenoj osnovi može izraditi neka sistematika koja bi vrijedila za sve ljude.
To je pitanje koje jako zanima i stručnjake i laike, a pravog i jednostavnog odgovora, još uvijek nema. Freud smatra da su snovi zapravo potisnute želje (iz ove pretpostavke proizišle su zapravo mnoge teorije o tome što znači sanjati određenu stvar), a druge teorije govore da su snovi rad mozga na organiziranju svih informacija koje primamo tijekom dana.
Općenito se smatra da je REM faza odmaranje mozga i da ima velike veze sa učenjem i pamćenjem, a nonREM faza odmaranjem tijela. Tu pretpostavku potvrđuju i istraživanja o tome koliko pojedine faze sna sadrži san određenih skupina ljudi – tako male bebe, kao i studenti imaju mnogo veći udio REM spavanja tijekom noći. Ove dvije skupine karakterizira učenje – male bebe uče i upijaju ogromnu količinu informacija i zapravo u prvim godinama života usvoje ogroman broj informacija, dok su studenti skupina koju karakterizira stalno učenje novih informacija.
Ovo su samo neke od informacija vezanih uz spavanje. Kao što rekoh, prave i jednostavne istine o svrsi spavanja nema, jer je to fenomen (kao i mnogo drugih fenomena u psihologiji) koji se ne može jasno definirati i istražiti.



Poetska slika koju je zabilježio kineski filozof Čuang Cu (399-295. pr.n.e.):
Ja, Čuang Cu, sanjao sam da sam leptir, leptir koji leprša ovamo i onamo, sa svim željama i mislima što ih ima leptir. Znao sam samo to da slijedim običaje koje slijedi leptir i bio sam posve nesvjestan svoje ljudske prirode. Odjednom sam se probudio i ležao u krevetu JA SAM. I sada više ne znam jesam li bio čovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam sada leptir koji sanja da je čovjek.

Moji su snovi uvijek čudni, sličniji morama nego snovima. A samo spavanje? I tu imam problem, nikada ne odspavam dulje od 2 sata u komadu. Da mi je samo znati kako izgleda cijelonoćno spavanje? Čini mi se kad bih odspavala 8 sati bez buđenja, ne bi morala uopće spavati iduća dva dana.

Spavate li vi dobro? Kakvi su vaši snovi, da li vjerujete da imaju neko posebno značenje za vas, opterećuju li vas ili vesele?

Teška srca odvojili smo se od roditelja i odlijepili svoje nosiće s prozora autobusa, već smo nadomak Obrovcu i Zrmanji a pogled je većini još sjetno okrenut prozoru. Već su tada svi zapitkivali kada ćemo stići, a imali smo još dobra 3 do 4 sata vožnje pred sobom. Orkanska bura nas je ispratila......



I evo nas konačno, dvorac Stara Sušica. Tu su nas čekali topli krevetići, druženje, upoznavanje novih prijatelja, zabava do daske i tko zna što još.

Dvorac se nalazi između mjesta Vrbovsko i Ravna Gora, na 800 m nadmorske visine. U vlasništvu je grada Rijeke i ima namjenu boravka i odmora djece.

Frankopani su u srednjem vijeku, prema nekim izvorima, u Staroj Sušici imali grad, koji Turci ni prilikom žestokih provala godine 1698. nisu zauzeli, iako su opustošili čitav okolni kraj.
Zgrada dvorca, nekadašnjeg Frankopanskog grada, smještena je na gorskoj kosi, danas na rubu crnogorične šume.



Pošto snijega nije bilo ni u tragovima, preostalo nam je upoznati se s bližom okolinom dvorca, šumom. Dakle, put pod noge u punoj opremi, skafanderi, buce, kape, šalovi, rukavice, jer temperature su oko -10°C. Zanimljivo, uskoro smo otkrili da nam čak ni na tako niskoj temperaturi nije hladno, moglo bi se reči da nam je bilo i vruće.
Ovo je izvor rijeke Sušice, koja je sada zagađena otpacima iz obližnje izgradnje ili nadogradnje auto-ceste.





Lisičja jazbina. Ovo je tek jedan od ulaza u jazbinu, lisica sebi uvijek osigura nekoliko ulaza ili izlaza kako bi lakše mogla pobjeći lovcima, a lov je ovdje jako aktivan. Ne kaže se uzalud da su lisice lukavice, zar ne?



Hranilište za srne i srndaće, kojih u ovim šumama ima mnogo. Imali smo i priliku vidjeti ih u daljini, ali naravno da su brzo pobjegle. U blizini je i solište (gdje se ostavlja sol) ali ga nisam fotografirala, ni sama ne znam zašto.



Najvišlje stablo u šumi, pa je zato nazvano Kraljica Šume. Toliko je visoko da mi nije stalo u jednu fotografiju, pa evo na jednoj je početak a na drugoj sredina, kraj se i ne vidi.





Cijela je šuma prekrasna čak i u ovom zimskom razdoblju. Stabla visoka, tanka, ponosno uspravna.









Prvi tragovi snijega odnosno leda, u njemu se vide čak i tragovi neke životinje.





Iako zimi nije kraj, iako Gorski Kotar asocira na hladnoću, snijeg, brda i šume, evo prvog vijesnika proljeća, svuda oko nas izviruje nježna biljčica - kukurijek.
Koliko puta sam recitirala s djecom proljetnu pjesmicu o vjesnicima proljeća, pa između ostalog i o kukurijeku, a nikad se nisam potrudila saznati kako on zapravo izgleda. I evo ga, najbolje se uči u prirodi i zorno.





Sreći i veselju nikad kraja, konačno se nešto bijelo pokazalo pred nama. Snijeg - led, nije važno, glavno da se moglo malo povaljati, dodirunuti ga, osjetiti njegovu hladnoću, tvrdoću. Iako umorni od dugog hodanja kroz šumu, a sve uzbrdo, djeca su neumorna, gdje li samo pronalaze toliku energiju?



Evo nas i na kraju šetnje. Stigli smo do lovačke kućice. Sada je prazna, ali nama je poslužila za odmor i još uživanja na snijegu, jer pored nje je velika livada prekrivena snijegom-ledom koji je pao još oko Božića.



To je uglavnom bila naša svakidašnja ruta. S djecom pješke nismo mogli daleko, a u okolini dvorca nema baš ništa drugo osim šume i brda. Ako se nismo nauživali snijega, uživali smo u svježem i zdravom zraku na niskim temperaturama, u šetnjama i igrama, a djeca su živjela za večernje tematske zabave koje su svakodnevno bile organnizirane.

A zato što smo bili dobri, lijepi i pametni........na oproštajnoj zabavi dobili smo ovu veeeeeliku TORTU!.............JUPIIIIII..............



DODATAK - Ona druga fotografija Kraljice šume mi pravi probleme. U Photobucketu je zarotiram ispravno, ali kad kopiram html code opet dobijem ovakvu fotografiju.

Gledam ove moje fotografije iz Gorskog kotara, moram ih srediti, ali sam umorna, nemam volje, a to je za mene puno posla i koncentracije, napravit ću to neki drugi dan.
Zato sam uzela neki stari Večernji list da ga dokono prolistam, ne znam kako sam se našla usred Crne kronike jer inače nikad ne čitam te užase, i pročitala jedan članak koji me naprosto doveo do ludila.



Čitam, čitam, i opet čitam, nisam ni znala da sam takav mazohista, obuzima me mučnina, jad, bijes......To je članak od petka, a pronašla sam ga i na Net.hr

Zar je to moguće?
Zar jedna majka to može dopustiti?
Gdje joj je majčinski instinkt, zar nije normalno da majka brani i štiti svoju djecu. Pa i životinje se tako ponašaju, brane mladunčad po cijenu vlastitog života.

Ova je "majka" dovodila rođenu kćer mužu u krevet da je siluje, a ona je pri tom ležala pored njih.
S takvom lakoćom prepričava što se sve događalo u njihovoj kući, u njihovom bračnom krevetu, iznosi sve detalje tih užasnih događaja kao da priča o nekom trećem.

Ja to zaista ne mogu shvatiti - kako nije nagonski stala u obranu svoje djece, jeli moguće da je strah od muža bio jači, strah za sebe i vlastiti život???
Vrijedi li uopće taj život išta kad znaš što si dozvolio da se dogodi???
Može li se ta žena danas pogledati u ogledalo????

Očito može jer nakon što joj je muž osuđen na 27 godina zatvora za ova zlodjela, njoj djeca oduzeta i udomljena (o ćemu također priča hladnokrvno), ona ima novu vezu - novi život.

Zaboravila sam još spomenuti da su i svekrva i susjedi znali (bar tako piše u članku) što se u toj kući događa, ali su svi šutjeli. Nisu se htjeli miješati, nisu to bila njihova posla, bilo im je to normalno.

Dakle, još se jednom dokazala statistika koja kaže da najviše pedofilije, silovanja - ima upravo u obiteljima i da oni najčešće dolaze iz kruga poznatih ljudi.

Sve sam ovo napisala na brzinu i nepromišljeno, čini mi se da nisam ni uspjela objasniti koliko me ovo bacilo u očaj, koliko sam bijesna što smo tako jadni i nemoćni, što ima toliko djece koja pate i koja nemaju zasluženi život, ljubav, obitelj............ali ipak ni jednu jedinu riječ neću izbrisati

Radni odmor? Mogu li ove dvije riječi uopće ići zajedno? Tko uopće odmor može spojiti s radom ili rad s odmorom? Netko bi rekao da je to nemoguće, ali u mom slučaju biti će upravo tako.

Što to znači?
Znači da odlazim od kuće i ostavljam Puža i Sinka da se sami snalaze, a Repliku (kćer) vodim sobom, znači da ne moram svaki dan ići na uobičajeni posao, znači da ne moram kuhati, prati, peglati…….i zbog svega nabrojenog moglo bi se reći da idem na odmor.

Što to još znači?
Još znači da ću 24 sata biti angažirana drugačijom vrstom posla (od onog uobičajenog), znači da ću svake sekunde biti okružena grupom od desetero djece, (a pored moje grupe biti će tu još bar pedesetak djece), znači da ću im tjedan dana biti i mama i tata i baka i djed, brat, sestra…..sve, znači da se neću odmarati nego i te kako raditi!

A to još znači i da ću, pored sveg "posla" i odgovornosti, ipak uživati, jer s djecom je uvijek veselo, znači da dalmatinci kreću na "snjegovanje" (čitaj zimovanje), znači da ćemo se svi zajedno dobro zabaviti i izludirati, znači da ćemo napuniti baterije i veseliji i snažniji krenuti u nove događaje, znači da ćemo složiti još po koju kockicu u svoju kutijicu sjećanja, znači da ćemo se ipak odmarati ali i raditi, znači………još puno toga……….

I ZATO........



BUDITE DOBRO.............VRATIT ĆU SE...........

Prema legendi, Valentin je bio svećenik koji je živio u 3. stoljeću u Rimskom carstvu. Tada je na vlasti bio car Klaudije I, koji je zaključio da su neoženjeni muškarci puno bolji vojnici od onih koji imaju supruge i djecu. Stoga je car zabranio da se mladi muškarci žene.
Ovu su odluku poštivali svi svećenici ali Valentin se nije s time slagao te je potajno nastavio vršiti tajne obrede vjenčanja za mlade ljude. Kada je car otkrio što je Valentin učinio, naredio je da ga se pogubi. Valentin je pogubljen na dan 14. veljače. Nedugo nakon njegove smrti proglašen je svecem, a papa Gelasius je godine 496. proglasio 14. veljače danom Sv. Valentina, zaštitnika zaljubljenih.

Druga legenda kaže da jeValentin bio taj koji je poslao prvu Valentinsku poruku. Naime, ona kaže da se Valentin u vrijeme kada je bio u zatvoru zaljubio u mladu djevojku koja ga je posjećivala a koja je možda bila kćer jednog od tamničara. Valentin je navodno prije svoje smrti ovoj djevojci napisao pismo koje je potpisao "od tvoga Valentina" što je izraz koji se danas često upisuje na Valentinske čestitke.



VALENTINOVO se dakle slavi 14.veljače u znak sjećanja na Sv. Valentina - zaštitnika zaljubljenih, no pažnju i ljubav za svoje voljene treba pokazivati svakodnevno. Ponekad je dovoljan tek pogled, stisak ruke ili prava riječ da prenesemo svoje osjećaje.
Na žalost, zbog užurbane svakodnevnice i brojnih obaveza često zaboravljamo pokloniti pažnju voljenoj osobi bez koje život ne bi bio tako lijep. Valentinovo nas podsjeća na to… Stoga taj dan mnogi obilježavaju nježnim porukama, cvijećem, poklonima i romantičnim izlascima u dvoje……...

Međutim, važna je poruka koju želimo izreći poklonom. Stoga, kada je ljubav u pitanju svatko neka posluša sebe i svoje srce, ono će najbolje znati kako doprijeti do srca osobe koju voli…..i što god odlučili razveselite ljude koje volite a tako ćete razveseliti i sebe.

Poznat vam je osjećaj zaljubljenosti? Leptirići u trbuhu… zaljubljeni pogledi… smješak na usnama… hodanje po ružičastim oblacima? Znanstvenici kažu da je to kemija, a legenda kaže drukčije…

Prema legendi, u početku su ženska i muška duša bile razdvojene i poslane u svijet sa zadatkom da svaka pronađe svoju drugu polovicu, a kada se napokon pronađu nagrađeni su osjećajem zaljubljenosti.

Beskrajno opisivana, nadugačko i naširoko u pjesmama opjevana, okrunjena svim mogućim i nemogućim epitetima, LJUBAV jest i ostaje, neponovljivo ugodan osjećaj.
"Ljubav je jedina bolest koju priželjkujemo, a za koju nam nije potreban lijek... "
Kažu da je ljubav dugotrajni proces koji zauvijek ostaje u vječnoj izgradnji, sinteza davanja i uzimanja s osobom do koje ti je stalo, s kojom imamo neku kemiju…….



Ljubav je dakle, vječna tema. Ljubav koja se danas izgovara u toliko konteksta.
Ljubav je epizoda na tulumu ili večernjem izlasku.
Ljubav je epizoda koja traje 1-2 tjedna ili čak nekoliko mjeseci.
Ljubav je ono što traje godinama i završi izricanjem riječi: "Uzimam" pred oltarom.

Što ljubav je, a što nije? Koliki je rok trajanja ljubavi? Može li taj fenomen trajati duže, da ne kažem vječno? Ili je to halucinacija nepopravljivih romantika?

U današnjim okolnostima to se doista ne zna. Vrlo je teško pronaći osobu koja je zrela za vezu. Sve je više mladića i djevojaka koji danas odbijaju biti odgovorni BILO KOME.
Na početku se svi zaklinju u vječno i na vječnost, da će biti jedno uz drugo u dobru i u zlu, da će se paziti i maziti. A onda se dogode problemi i sve pada u vodu. Danas je stvarno rijetkost da žena pomaže mužu savladati neku krizu u koju je upao, poslovnu ili privatnu. Još je teže sresti muža koji dobro podnosi neke želje ili ambicije svoje ljepše polovine koje do tad nisu bile aktualne.
Činjenica je da se svi ljudi mijenjaju s godinama. Problem je samo što bi se dvoje ljudi koji su u braku, žive zajedno ili imaju djecu, trebali i mijenjati zajedno ili bar otprilike u istom pravcu. Ako s nekim provodiš vrijeme onda je to i logičan slijed događaja. Ako se družite s istim ljudima, brinete o istim problemima, onda se i ne može dogoditi ništa drugo. Tad se razlike mogu samo javiti u nijansama. Međutim, sve češće se događa da se nakon par godina braka (a i manje) dvoje ljudi koji su se zaklinjali na vječnost ne mogu prepoznati. Iznenade se kad se vide, kao da to nije osoba s kojom su bili spremni provesti vječnost.

Nije isto biti s nekim ili biti pored nekoga. Ako si s nekim onda ga znaš dobro, toleriraš njegove mane, jer naravno da ih i ti imaš, znaš što voli a što ga nervira, znaš što ga veseli a što rastužuje.......
A ako si samo pored nekoga, onda imaš garanciju da ti u zimskim danima baš i neće biti hladno kad odeš na spavanje i više ništa. Kad ti je teško tražiš vojsku prijatelja ili prijateljica da im se požališ i svi su ti nekako važniji od osobe kojoj si se zaklinjao/la na vjernost i sve ono ostalo što ide uz to u paketu.

Izgleda da je ljubav stvarno nepredvidiva, brzo plane, ali ako ju ne hraniš, ne gradiš i ne ulažeš u nju, brzo se i ugasi. Ima li uopće one "prave" ljubavi, vječne?

A ona stvarno može biti svašta



Grupa istrazivača zadala je djeci od 4-8 godina jedno pitanje: "Što je to ljubav?"
Odgovore koje su dobili bili su opširni i duboki.
Nitko se nije nadao takvim objašnjenjima.

– Kad je moja baka dobila artritis više se nije mogla naginjati i lakirati nokte na nogama,
pa je moj djed preuzeo taj dio posla na sebe. Čak i kad je sam dobio artritis nije prestao. To je ljubav! –
Rebecca, 6 godina

– Kad te netko voli on na poseban način izgovara tvoje ime. I ti znaš da je tvoje ime sigurno
kada se nalazi u njegovim ustima – Bill, 4 godine

– Ljubav – to je kad ideš nekamo jesti i daješ nekome veći dio svojih prženih krumpirića
ne tražeći ništa zauzvrat. – Daisy, 6 godina.

– Ljubav – to je kad se smiješ čak i kad si umoran. – Terry, 4 godine

– Ljubav – to je kad moja mama radi kavu mom tati te otpije gutljaj, prije nego mu da šalicu,
da se uvjeri da je kava finog okusa. – Danny, 7 godina

– Ljubav – to je kad kažeš dečku da ti se sviđa njegova košulja i onda je on nosi svaki dan. – Nancy, 7 godina

– Ljubav – to je kad ti tvoj mali psić liže lice, čak i onda kad si ga ostavio samog cijeli dan. – Mary-Ann, 4 godine

– Kada voliš nekoga, tvoje trepavice se cijelo vrijeme spuštaju i podižu, gore-dolje,
a ispod njih vidiš samo svijetle zvijezde. – Caren, 7 godina.

– Ljubav – to je kad mama vidi tatu u kupaoni i ne misli da je to ružan prizor. – Mark, 6 godina

– Ako ne voliš, ni u kojem slučaju ne smiješ govoriti "Volim te".
Ali ako voliš onda to moraš stalno ponavljati. Ljudi zaboravljaju. – Jessica, 8 godina.

I, na kraju – autor Leo B., jednom je objasnio smisao ovakvog istraživanja.
Njegov cilj je bio pronaći najpažljivije dijete.

Pobjednik je bio četverogodišnji dječak, čiji je stari susjed nedavno ostao udovac...

Vidjevši da starac plače, dječak je ušao u dvorište, popeo mu se u krilo i jednostavno je tamo sjedio.
Kada ga je majka upitala što je rekao susjedu, dječak je odgovorio:
"Ništa. Samo sam mu pomogao plakati."

Konačno malo bure, zrak se rasčistio,
kristalna jasnoća........
Jednostavno sam morala malo izaći van,
udahnuti zraka, raširiti pluća,
izbaciti svu trulež, vlagu, memlu koja se napunila
ovih dana.



Bura je rastjerala oblake.....
.......hajde, hajde, još malo, puhni jače.......
(ma kud mi se ova antena ovdje našla grrr....)



Ne bi čovjek vjerovao.....rano nedjeljno poslijepodne.....
......nigdje nikoga.....prava pustoš.....





Samo on, usamljeni putnik, traži društvo
ili možda koji ostatak hrane.....



A sad ona rapsodija u plavom iz naslova,
......koje raskošno ime.....
ali ovo valjanje, mreškanje, razbijanje,
ples gore pa dolje, prelijevanje boja iz svjetlije u tamniju
to i zaslužuje.....
....."princip je isti, sve su ostalo nijanse".....















I na kraju netko će reči da sam luda, ali ovaj sam post osim u kategoriju fotografije, upisala i u kategoriju poezije, jer poeziju ne znam pisati i ne razumijem je najbolje, ali ovo more je za mene ono što je nekom drugom poezija.