rememberthis

Trenutno sam strašno ljuta. Na sebe samu, naravno. Zašto?
Zato što sam cijeli dan provela izvan kuće, točnije u jednom malom mjestu imenom Tisno, a nisam sa sobom ponijela fotoaparat……grrrrrrrr…….Nikako da mi pređe u naviku da ga stalno nosim u torbi. I naravno, tek kad sam izašla iz auta, pogledala u more koje se valjalo i pjenilo od bure, prelijevalo po obali, prskalo na sve strane, kad je svaki detalj bio tako kristalno jasan, iskričav i oštar na čistoći zraka, pala mi je na pamet ta tako mala a moćna kutijica.
Ovo mi se nije dogodilo prvi put, a kažu da čovjek uči na svojim pogreškama. Kako tko, ja očito ne!!! I sada bih najradije pucala, vikala, psovala, grxyw%!?%xw$#……jer fotografije bi bile prekrasne, jer je cijeli izlet inače bio iznenađujuće dobar – još jedan dokaz da kad ne planiraš puno ispadne sve najbolje.
Još jednom …………grrrrrrrrrrrrgrrrrrrrrrrrrr…………

"Izrazi svoju bol riječima.
Bol koja ne govori
Puni dušu dok ne pukne srce."

W. Sheakspeare

Ah ti osjećaji... i problemi s njima. Ako ih ne pokazujem, znači potiskujem ih i to nije dobro - možda ne patim sad ali ću kasnije nastradati iznutra. Ako ih pokazujem - opasno je, izlažem se mogućnosti povrede odmah sad. Kad ih nema ili ih je premalo - gdje je tu ljudskost? A kad ih ima previše - gdje je tu razum? Pa što da radim? Može li se naučiti ta igra?..…..Ako može, ja sam jako loš igrač i učenik. Uglavnom ne znam pokazati svoje osjećaje, dakle mogu očekivati da mi jednog dana otkaže srce…….i zato sam danas svoju ljutnju izrazila riječima na blogu, ako ne na drugi način. Pa ne mogu valjda sama sa sobom razgovarati, još će ljudi reći da sam luda????

Sad kad mi je pri duši malo lakše, evo sličice s jednog drugog izleta……kad je o fotoaparatu brinuo Puž……..po meni bi opet mirno ostao u ladici…..

Ovih sam dana posjetila mnoge blogove, pročitala mnoge stihove i tekstove vezane za upravo prošli blagdan.
To me podsjetilo da i ja imam jednu pričicu koju bih mogla podijeliti s vama.

"Čovjek je, noseći svoj križ, hodao između ljudi koji su nosili svoje križeve. Svi ljudi išli su prema raju. Križevi su bili različiti, ali su svi bili veoma teški, nezgrapni, veliki, dugački. Čovjek je odlučio skratiti svoj križ i u tome je uspio. Otad mu je život bio lakši, manje se mučio u hodu i brže je išao.
I tako su najzad svi došli pred vrata raja. Pred samim vratima raja čekalo ih je iznenađenje: duboka provalija. Tada su ljudi polagali svoje križeve preko provalije tako da bi ih oslonili na jednu i drugu liticu provalije, i potom su, prelazeći svaki preko svoga križa, ulazili u raj.

Ali, križ onog čovjeka bio je prekratak!"



Zgodno, zar ne?
Ova mi se priča odmah svidjela jer sam vrlo brzo u njoj prepoznala sebe. Taj čovjek bih sigurno mogla biti i ja. Uvijek i u svakoj situaciji pokušala bih sebi olakšati život, manje se mučiti, pronaći lakši put, izbjegavati prepreke...........ali isto tako vjerujem da je takvo ponašanje ipak u prirodi čovjeka, da ide linijom manjeg otpora.
Vjerojatno ima vrlo mali broj ljudi, ako ih uopće ima, koji će za ostvarenje svojih ciljeva izabrati teži put, ako znaju da postoji lakši.
Pa ako ima i takvih, ja ih zaista ne razumijem!

ŽELIM VAM SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!


Lijepo provedite Uskršnje blagdane i odmorite se ovih dana!

Dugo i poprilično naporno razdoblje.
Danas dug, malo naporan dan.
Nisam mislila ni večeras napisati niti riječ,
a onda sam se predomislila, pa evo i slike i riječi.
Da znate da sam tu negdje...

Malčice sam uzburkana i umorna, poput namreškanog mora na ovoj slici.
Malo me valja i lijevo i desno i gore i dolje.
Danas i ovih dana je tako, sutra, tko zna? Pa zar ne živimo dan po dan?

Laku noć svima.

Ovih dana sam u popriličnoj stisci s vremenom pa pomalo čitam blogove koje redovno posjećujem, a malo zalutam i na neke nepoznate, rekla bih slučajne prolaznike. Pa sad imam, neplanirano, potrebu napisati par riječi na temu grižnje savjesti zbog propusta iz prošlosti i strahova od budućnosti.



Mislim ovako, prošlost je iza nas, ma kako bolna bila ona ostaje iza i na nju više ne možemo utjecati. Ništa nam ne koristi da vrtimo stalno stare filmove i zbog njih osuđujemo sami sebe ili druge.

Budućnost? Tko zna hoćemo li doživjeti sutrašnji dan? To nitko ne zna. Ali ipak smo u stanju unaprijed zakomplicirati stvari do besvijesti. Unaprijed razrađujemo razne prepreke i probleme na koje ćemo sigurno naići pri realizaciji našeg plana vezanog za neke buduće ciljeve.

Nemamo mi ni prošlost a ni budućnost!
Ne kažem da nam iskustva iz prošlosti neće pomoći u planiranju budućnosti, ali jedino što upravo sad imamo je sadašnjost. Danas. Sad. Ovaj trenutak. To je jedino sigurno vrijeme koje imamo. Živimo SADA, a ne jučer, ne sutra. Sada možemo nekome pomoći, sada možemo ostvariti svoje snove, sada možemo plakati, sada se možemo smijati, SADA moramo živjeti………Važno je samo SADA. A mi ga stalno trujemo prošlošću i budućnošću.
Ipak smo mi samo ljudi, ograničeni lošim iskustvima iz prošlosti i strahovima za budućnost.

Nadam se da sam bar donekle bila razumljiva, nisam mislila reći da prošlost i budućnost ne postoje, samo jedna je već daleko izvan naše kontrole (iako je ona ta koja nas je oblikovala i odredila i zbog koje smo danas ovakvi kakvi jesmo), a drugu ne možemo predvidjeti, samo se truditi oko nje.

Za sve što je u svijetu posebno, pokazujemo veliko zanimanje, a ono što je unikatno, od iznimnog značenja, o tome malo znamo, to niti ne primjećujemo!
I dok svi jurimo za životom, za obavezama, ne primjećujemo vrijedne ruke naših barkarijola, taj jedinstveni pomorski taxi.



Venecija ima svoje gondolijere koji voze na romantična putovanja venecijanskim kanalima, Zadar ima barkarijole. Oni prevoze ljude koji žive u zapadnom dijelu grada s jednog kraja obale na poluotok i obratno, dok oni koji imaju malo više vremena mogu nastaviti pješice još desetak minuta do gradskog mosta kojim se ulazi u staru gradsku jezgru. Romantika zadarskih barkarijola je u tome što su se održali stoljećima do današnjih dana radeći za simboličnu naknadu prijevoza u svojim malim barkama na vesla.

Zadarski barkarijoli su jedan od zaštitnih znakova grada Zadra. Oni već 800 godina s malim barkama na vesla povezuju dva kraja gradske luke po svim vremenskim uvjetima štedeći na taj način vrijeme svojim vjernim putnicima. Ova tradicija se već stoljećima prenosi s koljena na koljeno u nekoliko obitelji, a uspjela se održati usprkos svim izazovima modernog vremena.



Danas radi 6 barkarijola i registrirani su kao obrtnici. Posao počinje ujutro u 6 sati i traje do 20 sati zimi, a ljeti od 6 sati ujutro do ponoći. Mijenjaju se svaka 3 sata. Prevoze do deset osoba odjednom na relativno uskom ulazu u luku, pri tom pazeći na ostala plovila poput jedrilica, ribarskih brodica, putničkih brodova za obližnje otoke i trajekte.



Barke su obojane u narančasto, što upućuje na pogon na vesla, a što znači da imaju prednost prolaza ispred drugih brodova. Kad bi koristili motorni pogon izgubili bi prednost prolaza, a ovako se jedino moraju sklanjati većim brodovima.
Barkarijoli su oslobođeni gradskog poreza na prihod, a otpisan im je i porez na ¨tvrtku¨. Sa Tankerkomercovom Marinom imaju dogovor oko dizanja i spuštanja barki koje tamo sami, a često i o svom trošku, popravljaju i održavaju dva do tri puta godišnje.

¨Turistička zajednica grada Zadra nedavno nam je platila tri tisuće kuna za lakove i piture za premaz brodova. Oni nam daju i majice s natpisom i znakom Turističke zajednice, jer mi i jesmo turistički djelatnici. Svi govorimo tri do četiri strana jezika i uvijek smo na usluzi strankinjama, i strancima¨ kaže Karlo Sindičić najstariji među barkarijolima.



Osim majica, zadnje dvije godine Turistička zajednica i Gradsko poglavarstvo dalo im je i kabanice za vremenske nepogode. I to bi otprilike bilo sve oko skrbi grada za svoje ¨gondolijere¨, jedinstvene po tradiciji i djelatnosti na čitavom Jadranu.
Moglo bi se kad bi se htjelo i puno više - od izrade pravih uniformi za njih, pa do one stare ideje da ih se zaposli ili dobrim dijelom sufinancira kao gradske djelatnike, čime bi nastavak te zanimljive zadarske tradicije bio osiguran. Za tri ili četiri kune koliko košta đir barkom, zbilja se ne može puno učiniti, osim u srpnju i kolovozu kada je ¨promet¨ gušći. Kada dođe zima, valja zasukati rukave i voziti često samo po jednog putnika tamo-amo. Mnoge se, kaže Sindičić, prebaci i mukte, čak i radne ljude, jer plaće nema ili kasne ...

E da je takvu posebnost i jedinstvenost dati drugima, napravili bi oni pravu turističku atrakciju, a mi..........malo tko zna što su to barkarijoli. Oni se tek u novije vrijeme spominju u turističkim brošurama, a vlastiti se grad slabo o njima brine i sjeti ih se samo povremeno, u posebnim trenucima.

A barkarijoli veslaju i veslaju........

napomena: fotografije iz ovog posta su posuđene s Googla, a u Exploreru su ogromne, ne prihvaćaju resize, zato molim koristite Mozilu.