rememberthis

Ne znam kako ni zašto, ali ne stižem ništa. Stalno sam u nekom poslu, a konkretnih rezultata nigdje. Danima čak niti ne otvorim blog, jer znam da će mi za to trebati pooodosta vremena, a ne mogu ga u komadu skupiti.
Tako sam se jutros odlučila za jedan brzinski prelet, a kad sam već tu, evo i par riječi od mene.

Još se jednom pokazalo točnim da je bolje kad ništa ne planiraš.
Puž i ja smo smo, u subotu navečer, planirali odvesti Repliku na koncert Zagrebačke filharmonije (jer je padala kiša) i vratiti se kući. Na povratku smo ipak svratili do prijatelja (iz pretprošlog posta). Moram tu samo dodati da smo prijatelji još ih školskih dana, zajedno smo ljubovali, družili se, glupirali i sve ostalo što mladi rade. Bilo je to poprilično veliko društvo, ali nas je rat razbucao. A tko zna, možda bi to život svejedno učinio. Uglavnom usred planirane kratke posjete, pala je ideja da pozovemo još jedan par prijatelja iz istih vremena. Nas troje, tri obitelji, ostali smo jako dobri prijatelji do dan danas, ali nas je poprilično teško zajedno spojiti i planirati zajedničku večer. To nam uspije možda tri do četiri puta godišnje, a sinoć bez plana i programa, večer je ispala ……..a što da vam kažem…….kao u dobra stara vremena……kao da smo opet svi bili mladi i ludi.

Naši muževi, sva trojica, sviraju po više instrumenata, jučer su se uhvatili gitara i nekih afričkih bubnjeva. Pjesme i zabave za pet. Nema te stvari koje se nismo sjetili, četiri sata svirke, četiri sata pjesme, …..prošlo je kao četiri minute. Repertoar je stvarno bio …….ma sve u posljednjih trideset godina.

Bilo je tu i Azre, i Balaševića, Prljavaca, Parni valjak, stari Magazin, Fosili,…….sjetili se i Olivera Mandića, Andrej Šifrer i njegov "Brat" , Film, "Žuti kišobran"……..čak i Zdravko Čolić, a možete zamisliti tko je glumio Lokice…..bilo je tu pjesama i grupa koje neću spominjati, ali su ipak bile dio naše mladosti.

A što je najbolje, puževi su bili usklađeni instrumentalno, nisu se morali uštimavati, a tekstove smo sipali kao iz rukava. Nismo niti znali da sve te riječi znamo i pamtimo. Kao da smo otvorili i one zakutne ulice u glavi, koje je odavno obavila paučina.

I tako su, jednom za promjenu, djeca dočekala roditelje u kasne noćne sate….ili rane jutarnje.
A što je najbolje, za tako dobru zabavu nije nam trebala ni kap alkohola, a da ne govorim o kakvim drugim stimulansima.
A što je najgore, grrrrrrrr#%&/(=/&&&%$%$………..digitalac je opet blaženo spavao na svom mjestu u ladici….tako da će sve morati ostati zabilježeno u našim glavama i srcima….a eto i na blogu.