Od toliko kafana na svijetu,
ti si morala da udješ baš u moju,
da otpjevaš odu životu,
da odsviraš na violini,
rapsodiju u G-e molu.
U kafani nikog nije bilo,
ispod šešira jedno lice se krilo,
na šanku jedna čaša,
do pola ispijena,
i dva oka boema,
Prošle noći ta crna žena,
otplesala je svoj najdraži tango,
ostavila njemu čežnju ta Eldorado,
i otišla u Kordobu sa svojom čergom,
tamo da pleše svoj ciganski Mambo.
Ne očajavaj više za Eldorado,
taj ples njen što govori iz srca,
svi drugi njega vole,
naspi čašu do vrha,
ciganke znaju i druge da bole.,
Živio je cijeli život,
u kafani od danas do sutra,
bez para i bez briga,
sjećao se neobjašnjive ljubavi,
od tuge ni da se umre niti da živi.
Bilo je to u jednom vremenu,
u Parizu na Montmartreu,
nosio je cilindar na glavi,
pisao malo stihova,
koje mu za života nitko ne objavi.
Imao je svoju kafanu i podrum,,
snove o bogatoj dami,
držao do svog mišljenja,
koje za drugačijim ne mari.
Ljubav mu je bila loša muzika,
i beskonačne kišne ceste,
šetao je praznim korzoom,
skoro svako veče,
da osjeti tragove,
kojim je prošla,
Eldorado koja mu srce peče.
|