Big in Japan

Bia vani sinoc, satra se do daske, sad patim. Pati, pati, tako ti i triba kad pijes. Ispa sam iz forme, ne ide mi pice ka prije. A dobro, sta je tu je. Samo cu napisat par redaka, previse sam sjeban za nesto vise. Jos sat ipo i na vlak za Kobe. Pa onda par dana do Koree i onda nazad. Kad se vratim napisat cu nesto o suboti, ima slika, i malo o putu i tako to. A sad idem popit nesto za glavu.

Eto, dosla je u subota, radna nazalost ali sta se moze. Sutra je slobodan dan.... bar sam ja tako mislio. Idem malo poslom u Kobe, pa opet nista. Ali nema veze, malo promjene dobro dodje. Nakon Kobea par dana brodom do Koree, i onda iz Ulsana nazad na mjesto zlocina. Usput ako to nisam dosad spomenuo, nalazim se na otoku Shikoku, grad je Imabari City. Poznat po brodogradilistima i rucnicima. Valjda, ovo s rucnicima nije jos potvrdjeno. Skverovi jesu, ima ih 5-6 komada. I tako ubit cu par dana na brodu, malo s nasim ljudima, ako nista bacit na karte. Dobro je to. A ako mi se posrici dobit noc u hotelu u Ulsanu. Ovisno o letovima.

Letovi. Mrzim letove i aerodrome. Bilo mi je zanimljivo dok sam bia klinac, ali sad je to vec postalo mucenje, pogotovo kad se ide malo dalje, letovi od nekih 7-8 do 10 sati, za popizdit. Dobijes neki plasticni obrok i pice, pivo vino viski, sta vec. I jos ekonomskom klasom, nema mista ni za ruke ni za noge. Ukocis se cili. Ali na povratku doma to nije problem, imas neki pokvareni osmijeh koji ti ne bi skinula ni cila ceta bombasa samoubojica. Sve je super, sve je dobro, i dok se avion lagano spusta ne smeta ti niti pogled na ilegalne deponije oko Trogira ni raskopane ceste ni brodovi koji veselo glisiraju na 50 metara od obale. I to traje jedno tjedan dana, i onda ti to sve, zacinjeno s malo pedofilije i privatizacije na hrvatski nacin opet pocne ic na kurac i dodje ti da emigriras u Kanadu. Ali o tome drugom prilikom.

Malo o voznji u Japanu. Ulice su uglavnom uske, imaju par prostranih cesta s vise traka, ali sve izmedju toga je stvarno usko, auti se jedva mimoilaze. Cak i u centru grada. Ima nekoliko glavnih cesta, a sve to povezano je uskim ulicicama. Jedini nacin na koji mozes vozit a da se ne razbijes, je da pazljivo gledas ogledala koja su na svakom krizanju, jer je nemoguce drukcije vidit jel zrak cist ili ce te pokupit kamion od 8 tona. Osim naravno u zadnjem trenutku.




Ali te ulicice su i najzanimljivije. Tu su svi restorani, barovi i sta ja znam sta sve ne. Ono par puta sta sam bija vani, tu sam prolazia, ali kad prodjes kraj toga jedva prepoznas sta se nalazi unutra. Neki mali znakovi stupovima kraj zgrada, ili na zidu. Pokoja svjetleca reklama, ali za nekog ko ne zna japansko pismo, to nista ne znaci. A za totalno corave, ima barica na ulici. Ti su i najjeftiniji, pivo 5 dolara, i najprometniji, ali ne po posjeti nego prometu koji se odvija pored njih. Dosta ljudi, svih dobnih skupina, stilova oblacenja i ponasanja. I ako ne znas sta ces, pratis neke i vidis di oni idu. Barovi su manje vise svi isti. Sank, nekoliko stolova, eventualno separe, i naravno obavezno 2 televizije za karaoke. Jos mi ne ide u glavu sta oni vide u tome. Ja to mogu jedino kad sam totalno pijan. A i ima i nekh klubova s filipinkama, kineskinjama i sta ja znam, sat vremena boravka tamo 50 dolara. Nisam bio ali to se, kako cujem svodi samo na malo plesa, zenske se motaju oko tebe, opet karaoke, striptiz, i kad ti istekne sat vremena potiraju te.

Sutra idem u Kobe tek popodne, mozda se ujutro zaletim do dvorca, Imabari Castle. Prosa sam kraj njega u autu, izgleda zanimljivo izvana, vidit cemo kako je iznutra. A i nasa sam jedan dobar restoran. Blizu mi je, hrana je dobra, i ne preskupa, kokos, plodovi mora i jos neke pizdarije, u svakom slucaju nije lose. Zadnji put sam bio tamo prije neki dan, jedemo kolega i ja, a za stolom do neka japanska obitelj. Dvoje starijih, bracni par, njihova kcer i njen sin, ima oko 14 godina. I od svih njih engleski govori samo stari, koji ima 80 godina. Bio je pomorac pa je tako naucio. I malo popricali, kcer mu i unuk zive u Tokiu, a nemaju pojma engleski. Bar sam od mulca ocekivao da ce znat nesto, ali nista.

I eto to vam je to. I jedna slika od sinoc, kad sam se vraca s posla, nisam moga odolit.

Moram uzet pauzu malo, oci me bole od kompjuter i guzica od stolice i glava od sta ja znam cega. Jucer sam mislia napisat sta ali sam dosa doma satran od posla i nisam ima volje za nista, a nece ni danas bit puno bolje. Neki presing sitni, ali proc ce to za koji dan. Snimia sam i par slika, ali sam zaboravia kabel, osta mi doma a ja u uredu, pa cu tek veceras moc pribacit slike. Zato bi moga stavit koju sliku iz arhive, ili par njih.



Ova je snimljena zapadno od Los Angelesa, par sto milja od kraja, na Pacifiku olitiga Tihom oceanu. U to doba sam jos bio pomorac, snimljeno u predvecer jednog lijepog suncanog dana.



A ova druga je snimljena negdje nasred Atlantika, jednog ne bas lijepog suncanog dana. Nije bilo bas ugodno. Ali bilo je i boljih dana.







I to sve na minus 27! Jeben zivot pomoraca.

A sad vijesti iz Japana. Ustvari nema bas vijesti nego tek tako, malo cu laprdat. Uskoro su izbori. Dok gledam vijesti, s ono malo prijevoda na engleski sta ima, njihovi politicari me dosta podsjecaju na nase, ali ne zbog rada ni ucinkovitosti, nego konstantnog napadanja protivnika, ono tipa : "Ova vlast ne vodi uopce racuna o obrazovanju, varate narod, povecava se vanjski dug, jucer ja vlak kasnio 19 sekundi a nitko u vladi nije napravio harakiri....." i slicne pizdarije. Ali boli njih kurac, drzava im nije sjebana ko nasa.

Imaju odlicnu zdravstvenu zastitu, zato i imaju veliki broj prastarih ljudi. Nema veze sta ti starci izgledaju ko rusevine i jedva se krecu, ali eto, zivi su i ko zna koliko ce jos bit. Nazalost nemam nijednu sliku ali sumnjam da bi itko to htio i gledat.

A upravo je prosao i tajfnu, ne znam kako se zove. Malo je ocesao istocne obale, poplavio par podrucja, neke ceste zatvorene, valovi od 7-8 metara i tako. I ode on dalje, zivot se vraca u normalu.

I za kraj jedna idilicna slika, necu komentirat nista, to vi napravite.

Dok malo pauziram od posla i razmisljanja o istom, lagano pisem danasnji post. Primjetio sam da ovo zna stvarno smirujuce djelovati na covjeka, bar na mene. Ono, stanes radit, pocnes pisat prvo sta ti padne na pamet, bez nekog posebnog razmisljanja i trosenja sivih stanica. Hehe, trosenja, sad mi je palo na pamet u koje se druge svrhe koristi tak izraz. U jebote, u celibatu sam vec mjesec ipo. Ajde jos malo, cura mi dolazi pocetkom desetog, pa ce bit.... necu rec sta, preprosto je. A ja jos ovako cili sramezljiv.

Odlazeci na posao jutros, palo mi je na pamet o cemu bi mogao napisati par redaka i pocastiti vas jednom slikom. Naime, ispred zgrade nalazi se parking za bicikle. Nesto sto je u nas potpuna nepoznanica, jer kao prvo, malo ljudi ima bicikle, a kao drugo kad bi ih ti koji ih imaju parkirali ispred zgrade, jos manje ljudi bi imalo bicikle.



Vrlo mala stopa kriminala. Ako ga i ima uopce. Na slici se cakvidi i moj prekrasni bajk, tj. ne moj nego onaj koji sam dobio na koristenje. Onaj pri kraju s bijelim gumama. Za krepat, bijele gume. Sad se na njega navatalo paucine jer ko zna jel ga itko i vozio. Mozda ja pocnem. Mozda. A mozda i ne. U stvari sigurno ne. Ma necu ga vozit i gotovo. Bar ne dok ima goriva u autu.

I tako doso rodjendan, da, da, 26 komada. Jebote ostario sam. No dobro, nije to tako strasno, jos uvijek sam sexi i prezgodan. I imam prekrasno oblikovanu skembu na koju sam ponosan. Jedino se nisam ima s kim zapit posteno. Big problem. To cu morat nadoknadit nekako, ne znam jos kako. Eto vam na pa citajte i gledajte, ja idem radit nesto.

Danasnji post posvecen je cudnovato velikom broju kockastih vozila u Japanu. Uglavnom su manjih dimenzija, ima i poneki malo veci, ali fascinira njihov broj. Neki su stvarno minijaturni, izgledaju vise ko djecje igracke nego auti. Jebote, moja bicikla koju sam vozio ko klinac je imala veca kola od nekih auta ovdje. Hmmm, kad malo bolje razmislim, logicno je. I ljudi su mali, pa onda su i mala auta.



Ali ovih kockica ima na sve strane. Ne treba si ni trudit za pronac koju kocku, bilo parkiranu bilo u voznji. Kocke su svuda. Kocka do kocke.



Neke i nisu lose, ko ovaj Nissan Cube, ali vecina ne lici niti na auto. No dobro, stvarno mi se cini da nije potrebno kritizirati, radi se ipak o naciji kojoj je glavna i najskuplja poslastica sirovi morski jez zamotan u komad presovane alge, i namazan s malo wasabia. Za one koji ne znaju wasabi je nesto slicno hrenu, ali ljuro za poludit. Ako ste gledali Jackass The Movie, ondavam je jasno koliko zestoko. Ima jedna scena di onaj lik, Steve O, cini mi se,(ima sebe istetoviranog na ledjima), smrce wasabi na slamku. I nakon toga se izriga od muke. Vrlo umjetnicki.



A i vozacke navike Japanaca nisu bas za pohvalu, nema govora da ce te netko pustit na krizanju ili slicno, svjetla se pale tek kad je totalni mrak, i opcenito treba bit vrlo oprezan u voznji da ne bi netko izletia ili nesto sl. U kakvoj kocki.



Sta se policije tice u ovih skoro mjesec i ipo vidio sam ih tek 2 puta. Jednom na parkingu, jeli su neki dzank fud, u autu, a drugi put u voznji gradom, kad sam prosao kraj policijske stanice. Nema ih ni za vidit niza cut. Valjda su im place dovoljno velike pa ne moraju stajat cijeli dan na cesti i primat mito. Nije da sad tvrdim da su nasi zbiri korumpirani, ni slucajo, jednostavno su potplaceni i moraju to nadoknadit nekako.

I za kraj, sad mi je palo na pamet da mi je sutra rodjendan. Pas mater di bas sad, kad sam u Japanu i sam ko cuk. A nema veze, proslavit cu ga kad se vratim doma, a zasad cu se pocastit pivicom. Malom. Ko sto se i vidi na slici.



Ali ipak sam se sabrao, sjetivsi se pjesme Big in Japan i brzo ispravio previd.

Nu me nu me i nu moje glave kraj mosta koji spaja Shikoku i Honshu.

Snimljeno prije nekoliko dana, dok jos nije padala kisa.

Pauza za rucak. Sat vremena mira i slobode. Mozak na pasu i trpanje sendvica i ostalog junk fooda u sebe, zaliveno s kokakolom. Inace, u Japanu svi imaju pauzu za rucak od 12 do 13. Pocetak i kraj pauze popraceni su zvucnim signalom koji varira ovisno o firmi. U skveru pauzu oznacava sirena, u uredu u kojem sam ja imamo sat koji svira neku usranu melodiju u 12 i jos usraniju u 13. U zgradi do imaju malo vece zvono, ko u ono u skoli za veliki odmor, pa se po tome ravnaju. I onda svi navale u ducane i kupuju gotove obroke koji izgledaju ko onaj sa slike iz mog prvog posta. Ja kupim sendvic i kolac, nije nesto ali izdrzim dok ne dodjem doma.

Blizu stana nalazi se neki hram ili tako nesto, vidi sliku. To sam malo jucer slikao, ali bilo je zatvoreno pa nista iznutra. Ima ih jos par vecih u okolici, ali nisam jos sve istrazio. Moram to obic, i isto tako ima neki dvorac tu blizu, pa cu malo glumit turista cim uhvatim koji slobodan dan, jer posto mi je radno vrijeme od 8.30 do 18.30 nemam bas neku volju za razgledavanje nakon posla.

A i zaboravio sam napomenuti, ako nekog zanima, nalazim se na otoku Shikoku, a grad je Imabari. Nista posebno, po mojoj slobodnoj procjeni, nesto manji od Splita. Moj stan je u predgradju, treba mi oko 10 min autom do centra. A ima i vlak, koji bi mozda bilo bolje koristiti jer je zajebano nac parking. 200 jena u jednom smjeru, nesto manje od 2 dolara.

Jedna stvar koja mi se kod Japana stvarno svidja je internet veza. Ova koju imamo na poslu je malo sporija, moze skidat samo 150kb/s, ona doma mi je malo brza, 600-700 kb/s. Tako brzo skida da imam osjecaj da mi je sve na komp, a ne da sam spojen na internet. A kad se samo sjetim 5kb/s preko dial-upa doma....

Toliko. CUL8R

Dosadna kisa, pada cijeli dan. Mozda je opet pocelo kisno razdoblje. Unatoc tome malo sam izasao vani, napravio par slikica i tako. Srecom imam auto na koristenje pa ne moram kupovat kabanicu. A ako niste znali u Japanu se vozi lijevom stranom ceste. Ko u Engleskoj. Malo zajebano prvih nekoliko dana, posto je mjenjac na lijevoj strani, pa mi je desna ruka stalno letila za mijenjat brzine. A imam i bike. Koja zvijer, pogon na dva kotaca, jedna ljudska snaga (jos mi nitko nije rekao da sam konj, bar ne u facu, pa ne mogu rec konjska snaga), jedna brzina i jedna kosara. Inace, bajkvi u dosta popularni, i svaka zgrada ima svoj parking za bajkove. Samo sta su svi ti bajkovi isti, tj. naprijed kosara, starinski volan, jedna brzina, sve u svemu da se netko u nas provoza na tome culi bi se komentari tipa:

"Nu seljaka na cemu se voza.", "Kr'ti is'sove, jes moga sta ruznije kup't." i sl.

Jedina brzinka koju sam vidio bila je stara desetobrzinka za biciklisticke trke. Mountain bajk nijedan, kao ni BMX ili nesto sl. Bas su retro ti japanci. :))))))))

A veceras sam bio i na veceru, i za ne falit, bilo je dobro. Bili kolega s posla(nase gore list, nazalost ide za dan-dva-tri doma, pa cu bit sam ko cuk iducih nekoliko mjeseci) i ja u neki restorancic i stvarno sam se najeo. Prvo malo sirove konjetine(cini mi se), sto i nije tako strasno, malo se umoci u soja sos i progutas bez puno zvakanja i ides dalje. A dalje je bila pohana piletina s rizom i povrcem i pomfriem, tofu(kolac od fazola ilitiga graha, skroz bezukusno i not on my list of favourites), te sladoled za desert. Sve u svemu, dobro i obilno, cijena prava sitnica. Oko 60 dolara. S obzirom na neke druge restorane, povoljno. Samo dosad sam imao srecu da sef placa. Kako dalje vidjet cemo.

I jos jedna stvar, kad Japanci govore engleski, bar oni koji ga znaju, vecina rijeci zavrsava na o, npr. testo, entero, shuto, rico(rajso-riza), chickeno itd.

A sada na spavanje, sutra je novi radni dan.

P.S. Na slici, japanska kuca kraj polja rize.

Nedjelja. Slobodan daan, dan za nerad, spavanje, i izlezavanje. Najradje bi proveo cijeli dan na kaucu i mijenjao programe, ali posto imam samo japansku tv, gdje se najcesce vrti bejzbol, onda nista od toga. Za promjenu mogao bih malo prosetati okolo i snimiti koju zanimljivost. Biti turist. Ali ni od toga nista, pada kisa, i to od jucer. Ali prije ili kasnije moram van, nemam osnovnih stvari, kruha i piva, a bez toga se stvarno ne moze. Samo da stane kisa....

Bejzbol. Stvarno ga vole tu u Japanu. Toliko ga vole da imaju i prijenose srednjskolskih utakmica. Totalno ludi za bejzbolom. Jos mi je najjace kad prekinu program kako bi pokazali kako je neki Japanac osvojio prvu bazu u americkoj ligi. Za krepat. Kad smo vec kod sporta, upravo sam procitao na netu da je Hajduk nastavio sa svojom neprikosnovenoscu u STRASNOJ Hrvantskoj nogometnoj ligi. Nakon sto su bili jednostavno pregazili favorite prvenstva, Medjimurje, ipak su ocekivano zapeli na gostovanju kod Pule. Ali nisu oni krivi, sigurno su im podvalili koje Staro Cesko u svlacionicu, a bili kakvi vec jesu, malo potegli i eto ga na. Dokaz na slici, hajduci su jednostavno padali s nogu.

Usput jedan citat:

"Momčad Igora Pamića nikog nije pobijedila do 5. kola i dolaska Splićana, koji su i u Istri demonstrirali kako je duboka njihova kriza.

skinuto s iskon portala

Za one koji ne znaju, Pula - hajduci 2 - 0

Inace, od hajduka sam odavno odustao, ali i dalje me redovito iznenadjuju svojom nesposobnoscu. Ovih 8-0 protiv Debreccena su stvarno povijesni uspjeh. A jos su doveli i cirkusanta Ciru. CIRO MAJSTORE, CIRO MAJSTORE. Da stave jos koju zivotinju na teren, bilo bi ko u cirkusu. Stimac bi mogao proc, ali on mora bit u vip lozi, da se slika s posjetiteljima ko oni majmuncici koje raznose po cirkusu da se slikaju s djecom.

Hmm, zeludac daje signale. Vrijeme je za odlazak u ducan po hranu i pivo.

Nakon skoro mjesec ipo dana u Japanu, nadjoh malo vremena da i ja napisem nesto na blogu. Mislio sam i prije ali no time. Inace, doso u Japan malo radit i isto tako malo zaradit(imat cu za kavu valjda kad se vratim doma), i dok cekam da mi prodje ugovor malo cu i piskarat, dozivljaji, dojmovi koja slika iz japanske svakodnevice i tako. Kad smo vec kod slika evo jedne. Japanski rucak. Slika govori sama za sebe.
Inace, hrana u Japanu se jede uglavnom sirova. Riba i skoljke obavezno, a ponekad i meso i sl. Pokusao sam doznati zasto, dobio sam odgovor da je riba kad se jede sirova najboljeg okusa. Probao sam vise vrsta japanskih jela i opcenito imam vrlo los dojam, stovise od nekih stvari mi se rigalo. Ali njima se svidja. Mozda im u djetinjstvu amputiraju centar za okus u mozgu pa mogu jest sve te pizdarije. No dobro to mi nije bitno, ionako sam sebi kuham.

Cijene su u Japanu stvarno paprene, pogotovo u kaficima i restoranima, trebala bi mi mjesecna placa za dobro se najest i napit u restoranu i/ili baru. Po ducanima nije tako strasno, ali i tu ima neugodnih iznenadjenja, tipa 4 mala krumpira 2 dolara, jedna jabuka 2 ipo i malo blitve(stvarno malo) 3 dolara.
Ostalo je manje vise prihvatljivo.

Ljudi su uglavnom niski i sitni (to je i jedan o razloga zbog kojih sam blog nazvao big in japan, unatoc svojoj skromnoj visini od 1,80 metara, jedan sam od najvisih ovdje), i pomalo cudni, komplicirani, i pomalo zatucani. Vjerovali ili ne, diskriminacija zena u Japanu jos je gora nego kod nas. Poslovi koji rade zene sastoje se od tipkanja, javljanja na telefon, kuvana kave, ciscenja i slicno. I jos jedna stvar, vrlo malo ljudi govori engleski. Mozda je to tako u manjim mjestima, gdje sam i ja, a u vecim gradovima ima nesto pismenog stanovnistva ali to jos treba istraziti.

Pivo. Piva u Japanu ima dosta, i nije lose. Najpopularnije je Kirin, Sapporo, Asahi i jos neka koja sam zaboravio kako se zovu. Sve u svemu nisu losa dok se piju, ali ne valja pretjerivat, jer neka daju jeben mamurluk. A probao sam i sake. Rizino vino, oko 18-20 % alkohola, nema neki okus poseban,pitko je ali dobro puca.

Hmm, toliko za sad, jer je krajnje vrijeme da ocistim stan, nisam to radio vec duze vrijeme. Ajte bok.