< | ožujak, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Namjerno nisam napisala ime kantautora ove druge pjesme sa strane, tko ga zna nek uživa samnom, a tko ne zna ne bi mu sigurno ništa značilo čija je pjesma. ON je jedan od onih ljudi kojima reklama nije potrebna i koji su besmrtni i samo jednom rječju pobijaju svu zlobu i komplikacije na kojima moderan čovjek počiva. Svatko ima neku pjesmu koja mu znači nešto posebno u životu, za mene je to ova.. Ne znam ni sama zašto. Prvi put sam je čula na jednom njegovom koncertu, i samo počela plakati.. i to ne onako kao kad si tužan i izbacuješ frustracije iz sebe,nego smirujuće uz osjećaj potpunosti. ne stvarno, teško mi je opisati to stanje..Reklo bi se da se desilo bez razloga, no očito neki razlog postoji u meni, ali ja ga još uvijek nisam otkrila.. No bit svega je sreća koju čovjek osjeti kada se pretvori u kristalnu kapljicu emocije, bez obzira nalazila se ona u jezeru ostalih ili na dlanu voljene osobe. |
Zasigurno nije bilo jasno i očito, ali ovaj prošli post je bio o sportu i raspadanju mog kluba, ja jednostavno ne mogu prihvatiti da se to dešava. Bilo je jasno da ne ćemo opstati nakon srednje škole, ali mislila sam da bar do kraja četvrtog razreda hoćemo, no ni to se nije desilo. Dobro nije još konačno, ali povratka na ono što je bilo pred dvije godine nema. Jer, koliko sam ja sama puta htjela prestati i posvetiti se drugim stvarima, ali me uvijek nešto vuklo nazad. To ne mogu shvatiti oni koji nisu nikad trenirali, a ja hvala bogu treniram već osam godina i još uvijek se ne mogu definirati potpunim zaljubljenikom u sport. Ali ne, ne znam, valjda ću postati odrasla kad prestanem, a nadam se da se to nikada ne će dogoditi i da će se moj djetinji duh sačuvati kroz druge sfere. Mislila sam pisati o ljepoti sporta, no na kraju se pretvorilo u razmišljanje o prolaznosti vremena. Neka iskustva jednostavno moramo pravovremeno doživjeti jer su inače zauvijek izgubljena, ne kažem da time nismo potpune osobe ako nešto što je etiketa za određenu dob ne napravimo tada i da u protivnome moramo žaliti. Ali vidim da su iskustvo i navike sve u nama i da što prije sprije moramo spoznati razliku između stvari koje su za nas dobre a koje nisu, jer što smo stariji to se više gubimo u kolotečini i ne upijamo emocije te nam je sve teže naći način da se usrećimo. Treba, i u to sam uvjerena, žrtvovati dio svoga uspjeha koji spada u profesionalne sfere te podati to vrijeme glupostima i djetinjarijama, a ako to činimo revnosno i bez žaljenja, gluposti i djetinjarije će prijeći u strasti oblikovat će se u neke naše životne potrebe i stopiti se s nama. A što je ljepse od djetinje sreće. Da li je neka druga vrsta sreće zanosnija i čistija? Vjerujte mi, nju je najlakše pronaći, ali samo ako je ne zapostavimo kao neizostavan dio naše osobnosti.. Jer inače ona se gubi, kroz frustracije, a ona rečenica "za sreću su potrebne male stvari" postaje samo fraza. |
Žašto one ne znaju stati iznad zemaljskog licemjerja?? One su zbog mišljenja i osude javnosti spremne odbaciti sve, one nisu kao ja koja bacam svoj dignitet u vodu, koja se skidam do gola i stojim nezaštićena i mala i ne zamjećujem ogledalo ljudi i stapam se s njima u naš jedinstveni i neovozemaljski svijet mladosti, pobijede, zanosa, zajedništva. Mislila sam da su drukčije i da poput mene žive radi postignuća nirvane, bez obzira na žrtve koje to stanje iziskuje. One žele dokazati da su karakteri i da imaju svoje ja, one nisu anarhisti, iako misle da jesu jer se ne pokoravaju tobožnjim autoritetima. Autoritetima koji ne bi smjeli postojati u našoj svijesti, već samo izvana. Ali one nisu poput mene, ne hodaju po zvijezdama svaki put kad zastruji ona sila među nama, one stoje čvrsto na zemlji i zato se suprostavljaju nepravdi, jer da ona postoji.. za njih, ali za mene ne, jer snovi i novi vidici koje smo skupa dodirivale vrijedni su svaki žrtve i gubljenja, rasplinjivanja nas samih radi zajedničkog osjećaja uzleta koji svaka sama za sebe ne može postići- ne osjećanje svojeg vlastitog individualnog bića, već jedne velike sile koja zajednički djeluje i jača je od svega.. Mi smo si uzajamno pružile taj osjećaj, kojeg je jako teško dostići, govorim iz iskustva.. Ali ne.. Ipak su samo smrtnice i vjeruju u ovozemaljske norme te se bore za njihovo uzdržavanje. Mogle smo lakšim putem, preko zvijezda.. Ali ja sam samo glupi idealist i nekonformist za kojega je materija uma suvišna, a osjećaji i poleti su bitni. Žao mi je što ste nas napustile i volim vas |
Zašto nas ne probude u onim trenutcima kada doista živimo?? Meni se čini kao da iz dana u dan odgađam svoju sreću za sutra, do kada ću tako? Žrtvujemo se radi drugih, radi materije koja nas okružuje, a naše želje i djetinji pustolovni duh nestaju i gube se u nepovrat.. Je li to odrastanje, ako je tako ja ne želim odrasti, no bojim se da je to neminovno. Govore mi da nalazim sreću u malim stvarima, jer velike ne postoje i ne osjećamo ih u cjelosti. Ali ja sreću doživljavam kao drogu, pomoću koje živimo i konzumiramo je svaki dan. A što ako je doza premala i tijelo traži jos (jer potreba konstantno varira), a našeg dilera nema..? |