= b e a t r i c e =

< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
trepavica


Prva ljubav

Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.
Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom...
Ima muža inžinjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane bogu.
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim.
Još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.




Treblebass

kreni sa mnom
zadnji put
vjeruj mi
daleko od mraka
bolje ćemo znati
ništa nije teško

naša lica još su lijepa
zatvori mi oči
neka kraj nas jure
nek se lome prsti
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i samo šuti
gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas
samo dugi dani nestali u tami
jer ništa nije važno

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i naša lica još su uvijek lijepa...

raširi ruke,ruke su ti snažne...

udahni zrak
koji dolazi
sve je gotovo
i mi smo spašeni

i naša lica još su lijepa.




23.03.2005., srijeda

in memoriam

Žašto one ne znaju stati iznad zemaljskog licemjerja?? One su zbog mišljenja i osude javnosti spremne odbaciti sve, one nisu kao ja koja bacam svoj dignitet u vodu, koja se skidam do gola i stojim nezaštićena i mala i ne zamjećujem ogledalo ljudi i stapam se s njima u naš jedinstveni i neovozemaljski svijet mladosti, pobijede, zanosa, zajedništva. Mislila sam da su drukčije i da poput mene žive radi postignuća nirvane, bez obzira na žrtve koje to stanje iziskuje. One žele dokazati da su karakteri i da imaju svoje ja, one nisu anarhisti, iako misle da jesu jer se ne pokoravaju tobožnjim autoritetima. Autoritetima koji ne bi smjeli postojati u našoj svijesti, već samo izvana. Ali one nisu poput mene, ne hodaju po zvijezdama svaki put kad zastruji ona sila među nama, one stoje čvrsto na zemlji i zato se suprostavljaju nepravdi, jer da ona postoji.. za njih, ali za mene ne, jer snovi i novi vidici koje smo skupa dodirivale vrijedni su svaki žrtve i gubljenja, rasplinjivanja nas samih radi zajedničkog osjećaja uzleta koji svaka sama za sebe ne može postići- ne osjećanje svojeg vlastitog individualnog bića, već jedne velike sile koja zajednički djeluje i jača je od svega..
Mi smo si uzajamno pružile taj osjećaj, kojeg je jako teško dostići, govorim iz iskustva.. Ali ne.. Ipak su samo smrtnice i vjeruju u ovozemaljske norme te se bore za njihovo uzdržavanje. Mogle smo lakšim putem, preko zvijezda..
Ali ja sam samo glupi idealist i nekonformist za kojega je materija uma suvišna, a osjećaji i poleti su bitni.

Žao mi je što ste nas napustile i volim vas


- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>