Zasigurno nije bilo jasno i očito, ali ovaj prošli post je bio o sportu i raspadanju mog kluba, ja jednostavno ne mogu prihvatiti da se to dešava. Bilo je jasno da ne ćemo opstati nakon srednje škole, ali mislila sam da bar do kraja četvrtog razreda hoćemo, no ni to se nije desilo. Dobro nije još konačno, ali povratka na ono što je bilo pred dvije godine nema. Jer, koliko sam ja sama puta htjela prestati i posvetiti se drugim stvarima, ali me uvijek nešto vuklo nazad. To ne mogu shvatiti oni koji nisu nikad trenirali, a ja hvala bogu treniram već osam godina i još uvijek se ne mogu definirati potpunim zaljubljenikom u sport. Ali ne, ne znam, valjda ću postati odrasla kad prestanem, a nadam se da se to nikada ne će dogoditi i da će se moj djetinji duh sačuvati kroz druge sfere.
Mislila sam pisati o ljepoti sporta, no na kraju se pretvorilo u razmišljanje o prolaznosti vremena. Neka iskustva jednostavno moramo pravovremeno doživjeti jer su inače zauvijek izgubljena, ne kažem da time nismo potpune osobe ako nešto što je etiketa za određenu dob ne napravimo tada i da u protivnome moramo žaliti. Ali vidim da su iskustvo i navike sve u nama i da što prije sprije moramo spoznati razliku između stvari koje su za nas dobre a koje nisu, jer što smo stariji to se više gubimo u kolotečini i ne upijamo emocije te nam je sve teže naći način da se usrećimo. Treba, i u to sam uvjerena, žrtvovati dio svoga uspjeha koji spada u profesionalne sfere te podati to vrijeme glupostima i djetinjarijama, a ako to činimo revnosno i bez žaljenja, gluposti i djetinjarije će prijeći u strasti oblikovat će se u neke naše životne potrebe i stopiti se s nama. A što je ljepse od djetinje sreće. Da li je neka druga vrsta sreće zanosnija i čistija? Vjerujte mi, nju je najlakše pronaći, ali samo ako je ne zapostavimo kao neizostavan dio naše osobnosti.. Jer inače ona se gubi, kroz frustracije, a ona rečenica "za sreću su potrebne male stvari" postaje samo fraza.
Post je objavljen 24.03.2005. u 13:33 sati.