Zašto nas ne probude u onim trenutcima kada doista živimo?? Meni se čini kao da iz dana u dan odgađam svoju sreću za sutra, do kada ću tako? Žrtvujemo se radi drugih, radi materije koja nas okružuje, a naše želje i djetinji pustolovni duh nestaju i gube se u nepovrat.. Je li to odrastanje, ako je tako ja ne želim odrasti, no bojim se da je to neminovno.
Govore mi da nalazim sreću u malim stvarima, jer velike ne postoje i ne osjećamo ih u cjelosti. Ali ja sreću doživljavam kao drogu, pomoću koje živimo i konzumiramo je svaki dan. A što ako je doza premala i tijelo traži jos (jer potreba konstantno varira), a našeg dilera nema..?
Post je objavljen 02.03.2005. u 17:47 sati.