Bešpelj
srijeda, 26.03.2008.
Zemljo otvori se!
Gledajući ovih dana šarenilo jaja što na blogu, što u stvarnom životu, sjetila sam se jednog šarenog jajeta iz mog djetinjstva, ali ne makar kakvog…..bilo je to drveno jaje. 
Ali okolnosti uz koje je vezano to drveno jaje sasvim su drugačije od ovih blagdanskih.
Naime, mi doma ( a i rijetko tko u selu) nismo imali igračke- nikakve barbike, autiće, puzzle…i štotigajaznamšto. Mi smo se lijepo igrali u blatu 
…od blata smo znali raditi kruh i kolače 
-konzerve od paštete i narezaka bile su nam posuđe, a od daščica i kamenčića smo slagali vitrine….i onda smo, kopirajući starije, išli jedni drugima na kavu i kolače 
.
Ali…bilo je u selu par imućnijih obitelji. Kod jedne od njih voljela sam otići jer su imali raznih pravih igračaka o kakvima smo većina nas mogli samo sanjati. Između ostalog, imali su i to nesretno drveno jaje…šareno, s cvjetićima ili s neki medvjedićima ne sjećam se više, ali znam da mi se sviđalo to šarenilo i ta pravilna izrada oblika jajeta (Igračke koje su nam znali izrađivati od drveta bile su grube i nisu imale tu finoću i pravilnost).
Uglavnom, provela sam ja veći dio dana kod njih igrajući se vani ispred kuće, ne samo jajetom…bilo je tu i drugih, zanimljivijih igračaka, a jaje su nezainteresirano bacili u travu. Bilo mi je žao što su to jaje tako odbacili, možda bi ga bili i zaboravili i ostavili vani izloženog kiši i drugim vremenskim uvjetima.
Nisam mogla dozvoliti da se to desi. Uzela sam jaje i stavila ga u džep od veste, namjeravajući ga unijeti u kuću da se ne izgubi vani. Međutim, u igri sam zaboravila na jaje, pa sam ga donijela kući. Iskreno, primijetila sam ja putem da mi je jaje u džepu, ali sam se nadala da nitko neće primijetiti 
Čim me je mama ugledala, vidjela je da nešto imam u džepu. Kad je vidjela jaje…nisam ja stigla ništa reći…prvo sam dobila pljusku, a onda me je za uši dovukla do kuće u kojoj sam se igrala, naravno cijelim putem nabrajajući i vičući….kako to samo ona zna.
Morala sam im doći u kuću i reći da sam došla vratiti jaje koje sam ukrala! i da neću više nikada ništa ukrasti. Pokušala sam staviti jaje vani gdje sam ga i našla i neopaženo otići kući, ali nije bilo šanse….mama je grmila da je cijelo selo čulo, a ja sam molila Boga da se zemlja otvori pa da propadnem u nju. 
I sad me obuzme nelagoda kad se sjetim toga, ali je lekcija naučena
Nemam sliku od drvenog jajeta , ali evo par sličica Donjeg Bešpelja, blizu moje kuće, slikano prošle godine.
subota, 22.03.2008.
Uskrs u Bešpelju
Uskrs, uz Božić, predstavljao je najvažniji dan u godini.
Cijeli tjedan prije Uskrsa trajale su pripreme za taj veliki dan.
Sve se temeljito čistilo. Zidovi su se farbali jer se cijelu zimu ložilo pa su bili žuti.
Subotom, dan prije Uskrsa, mama bi ispekla uskršnji kruh, koji smo onda mi klinci nosili u crkvu posvetiti, jer su odrasli imali pune ruke posla.
Nije to bio običan kruh-ne znam točne sastojke- ali je bio žut od jaja i bio je sladak.
Na sam Uskrs smo jeli taj kruh. Mama bi nas probudila rano. Nismo smjeli ništa jesti prije toga kruha.
Svi bi se skupili, oprali ruke, pomolili se i narezali tog posvećenog kruha-malo...tek, toliko da svatko od nas pojede zalogaj, dva.
Poslije toga smo mogli pojesti doručak-obično kajganu.
Kruha smo zatim davali i svim životinjama koje smo imali -kravi, svinjama, kokošima.
Taj ritual jedenja posvećenog kruha ponavljao se i na uskršnji ponedjeljak i na Mladi Uskrs.
Jaja smo farbali korom od crvenog luka. Da bi bili šareni stavljali smo na njih gumice, pa kad su se skuhali gumice su ostavljale trag na jajima. Ponekad smo stavljali listiće djeteline ili nekih drugih biljaka na jaja te ih "obukli" u ženske čarape.
Znam da smo ponekad farbali jaja u žuto pomoću nekog drveta, ali ne znam koje je drvo bilo u pitanju.
Na Uskrs smo svi išli u crkvu. Za nas klince je misa bila ranije. Sa sobom smo nosili i jaja, pa smo se nakon mise s tim jajima tucali (kad smo bili klinci ovo je bila sasvim obična sintagma !!!)
Onaj čije jaje nije puklo, imao je pravo dobiti i ono jaje koje se razbilo. Tako se znalo desiti da odeš s jednim jajetom, a vratiš se s cijelim tucetom.
Nakon svečanog ručka, svi bi se iz sela okupili u jednoj kući i nastavljali sa slavljem do navečer.
SVIMA ŽELIM SRETAN USKRS !!!
srijeda, 19.03.2008.
Ukrasi za Uskrs
Ovih dana je čiovka bila kreativna... inspirirana jajima i uskrsnim ukrasima... pa sam odlučila i ja podijeliti s vama svoju kreativnost
Zapravo, ideja nije moja....ovo sam vidjela u nekim novinama prije par godina....učinilo mi se jednostavnim...pa od tada svake si godine dam malo truda da ukrasim uskršnji stol, kad mi već ne ide pečenje kolača
Pa idemo redom...
Uzmete kartonsku kutiju od jaja.
evo ovakvu...
i razrežete ju na dijelove
zatim te dijelove obojite u žuto (ja sam koristila vodene boje)
Onda...uzmete narančasti papir u boji i izrežete potrebne dijelove
dijelove nalijepite....evo ovako
nacrtate okice.....i malo ukrasite....
i eto ga.....kokice-držači za jaja su tu!
Uživajte ! 
nedjelja, 16.03.2008.
Krave se ne muzu povlačenjem za rep ! :-)
Krave….čuvanje krava… prilično je obilježilo moje rano djetinjstvo. Imali smo jednu kravu. Kad bi se otelila tele smo prodali, a za taj novac kupili jedno ili dvoje praščića-ovisno koliko se uspješno mama cjenkala
Praščiće smo othranili i pred zimu zaklali te se tim mesom, uz ostalu ljetinu hranili manje-više cijelu zimu. Uglavnom, tako nekako je išao taj ciklus.
A čuvanje krava podrazumijevalo je:
-prvo-napasanje krave, ujutro ili popodne, ovisno koja sam smjena bila u školi. Napasala sam ju u Dolini-našoj njivi gdje smo sijali krumpir, grah, repicu, kupus i dr.
-drugo-cjelodnevno čuvanje krave s drugim klincima iz sela u šumi-na ničijoj zemlji 
. Bilo je to vikendima i za vrijeme školskih praznika.
Napasanje krave nije bilo baš zanimljivo i izbjegavala sam to koliko sam mogla
Prednost je bila to što je krava bila u zagrađenom pa se nije mogla izgubiti, ali zato su znali stradati krumpiri i grah
Pošto sam većinom bila sama, vrijeme sam kratila čitajući, pletući ili najčešće samo pjevajući.
Čitanje je bilo najzanimljivija opcija, ali tada su najviše stradali krumpiri jer sam se znala zadubiti u čitanje i potpuno zaboraviti na kravu
Pletenje mi nije toliko odvlačilo pozornost od krave, ali previše sam igala izgubila , tako da je pjevanje, bez obzira na nedostatak sluha, bila najprihvatljivija opcija .
U šumi, sama, u sumrak….morala sam pjevati da ne čujem srce kako mi lupa, pogotovo kad bi nešto u blizini šuškalo. Nakon jedne otpjevane pjesme zaboravila bih da me strah
Osim toga, nisam imala sat i nisam znala kad se treba vratiti kući. Kad je bilo sunčano, onda sam znala…kad se sunce počne spuštati iza stabala borova da je vrijeme da idem kući. Ali kad je bilo oblačno, onda sam imala jednu bilježnicu s riječima pjesama. Kad sam ispjevala sve pjesme od početka do kraja, onda sam mogla mirne duše ići kući. Kad se desilo da dođem doma prije vremena, onda sam morala kravu još napasati u bašči kod kuće, a to je bila najgora opcija. Najmanje je bilo mjesta gdje je krava smjela pasti, a tu je bila i mama koja je mogla odmah vidjeti ako je krava pojela nešto što nije smjela. Za Dolinu sam se mogla pravdati da krava nije pojela krumpire dok sam ju ja čuvala 
.
Zato je cjelodnevno čuvanje krave s ostalim klincima iz sela bilo jako zanimljivo i uzbudljivo. Krave su išle slobodno po šumi…zajedno, a glavna među njima imala je zvono, pa smo se mi mogli opustiti i po cijeli dan igrati i samo povremeno provjeriti gdje su krave.
Kad je bilo hladnije ili kad je padala kiša onda smo znali naložiti vatru. Ne znam zašto, ali to sjedenje uz vatru bilo mi je stvarno nešto posebno. Čak smo si znali ispeći šljive ili krumpire i onda to jesti .
Jedini problem je bio što su nekad krave, kad im je bilo dosta, odlučile se vratiti same kući.
Onda je trebalo objasniti kako mi to čuvamo krave, a one dođu kući prije nas. Pogotovo je bio problem ako su došle, a nikog nije bilo kod kuće pa su napravile štetu po bašči.
Kod mene je bio drugi problem.
Naša krava nikad nije sama dolazila kući. Kako smo je kupili od strine, uvijek kad bi se sama vraćala, nije išla pred našu štalu nego pred strininu. Kako ju nitko nije zatvorio, ona bi produžila putem i otišla u šumu.
Sjećam se puno puta kad sam ju išla tražiti, kako sam umirala od straha….od straha što je nema i od straha što idem sama kroz šumu, a već je padao mrak.
Nekad sam ju znala brzo naći, ali desilo se par puta da je nije bilo niti nakon dugotrajne potrage, kad je mrak već potpuno pao. Vraćala sam se doma sa strahom, noge su mi bile teške kao olovo. Kad sam prolazila pored štale, onda sam vidjela da je krava u štali, vezana! Tada sam se od silnog olakšanja znala rasplakati, ili bi me uhvatio bijes pa bi ju i koji put udarila.
Zimi nije bilo čuvanja krava, ali za vrijeme zimskih praznika smo morali goniti krave na studenac-na izvor da se napiju vode, a usput smo i donijeli vode za piće. S obzirom da je to bila jedna od rijetkih aktivnosti koje smo radili zimi, osim igranja to i nije bio problem već pravo zadovoljstvo.
I tako nakon godina i godina provedenih uz krave i nakon raznoraznih dogodovština vezanih uz njih …dođem tu gdje sam sad i moram objašnjavati da se krava ne muze povlačenjem za rep 
, da mlijeko ne nastaje u tetrapaku i da nema ljubičastih krava na kojima piše Milka
Ove su dame slikane prošle godine kad sam bila u Bešpelju
.....ne nisam ih ja čuvala
srijeda, 12.03.2008.
Bršljan
Kad sam nedavno tražila neku pjesmu o proljeću da stavim u post, sjetila sam se svoje prve pjesmice koju sam naučila napamet.
(Naravno poslije one:
Ja i drug Tito se poznajemo lično
i šta vam u tome ima neobično
družimo se lijepo kao stari znanci
u mome je srcu i mojoj čitanci.
Ova je pjesmica stajala na prvoj stranici čitanke za prvi razred,
odmah ispod Titove slike )
Pjesma koje sam se sjetila zove se Bršljan.
Bila je u čitanci za 5. razred, a naučila sam ju zato jer sam pratila brata dok ju je ponavljao učeći. Prije sam ju naučila od njega (sorry brate, ali moram se malo pohvaliti )
Pjesmica ide nekako ovako:
Kad se prve košare
zanjišu put pekare
kad zabijeli _______
zamiriše ulica
Bršljan sjedne kraj kuće
s dvije igle pleteće
Plete mrežu zelenu
za ogradu kamenu
I mekani tvid
za visoki zid
Iglicama bez kuke
Plete šal za oluke
i šator od pliša
za slijepog miša
Duge su mu vitice
đerdani za litice
Svaki mu je ogranak
kamenčić i opanak
Kad god prođem kraj kuće
pletivo mu odmiče.
U pjesmi su ostale neke praznine....i ne znam da li je sve točno što sam napisala, da li je pravi redoslijed stihova....i što je najgore ne znam tko ju je napisao, pa da mogu potražiti.
Ako netko slučajno zna dopuniti pjesmu ili tko ju je napisao-bilo bi mi jako drago.
Sjećate li se vi prve pjesme koju ste naučili?
Ovo je već pravo odijelo od bršljana
subota, 08.03.2008.
Dan žena-nekad i sad
Evo vratila sam se, ali s gripom.
Baš sam htjela biti poletna i raspoložena za ovaj naš dan, ali na žalost, ne ide.
Iscrpila me visoka temperatura, grlo me peče, sve me boli na dodir…i naravno ništa mi se ne da.
Ipak, s obzirom da me nije bilo neko vrijeme i da je danas ipak poseban dan, odlučila sam vam se javiti...a osim toga, prije nego me ulovila gripa uspjela sam djelomično pripremiti post o današnjem danu.
Osmi ožujak ili da budem precizna osmi mart je u Bešpelju bio prilično poseban dan.
Nije tu bilo specijalnih poklona i nisu žene taj dan bile oslobođene svojih svakodnevnih poslova, zapravo se ne sjećam da su muškarci svojim suprugama uopće kupovali poklone, barem nisam vidjela da je tata kupovao mami ikakav poklon na taj dan. Niti mi djeca nismo kupovali poklone (s obzirom da novac gotovo nismo ni viđali, to se nije niti očekivalo od nas), ali smo u školi crtali cvijeće i donosili svojim majkama.
Ono što je u Bešpelju bio običaj je da "kume koje su zajedno kavendisale" poklanjaju jedna drugoj: vazicu, nekakvu zdjelicu, čaše, đezvu za kavu ili ono što mi se čini da je bio hit među poklonima posudicu za šećer=šećernicu.
( To je bila ustvari obična zdjelica za sladoled, ali mi smo znali samo za sladoled u kornetu i to u vrlo vrlo rijetkim prilikama 
)
Bili smo stvarno siromašni i lakše bi bilo nabrojati što smo imali nego što nismo, ali uvijek smo imali lijepe šećernice i čaše. Bilo je važno pokazati se kad netko dođe na kavu.
Ovo kuma ne znam da li je zbog toga što nas ima jako puno pa smo imali/imamo jako puno kumova (krštenje, krizma, vjenčanje) ili zato što je bio takav običaj, ali znam da je svatko tko je dolazio kod nas na kavu bio kum/ kuma.
Taj je dan znalo biti i kolača, mame su bile dobre volje pa su manje vikale nego inače , a i proljeće je dalo svoj doprinos tako da se stvarno osjećalo nešto posebno u zraku….i osmi mart u meni budi lijepa sjećanja.
Znam da više dan žena nije tako popularan, ali ja ipak svim ženama i djevojkama želim SRETAN DAN ŽENA
Ja se vraćam u krevet-ispijanju čaja, lijekova i izvoljevanju…donesi mi ovo, daj mi ono, napravi mi to i to…hm hm…nije tako ni loše biti bolestan kad se ovako lijepo brinu o tebi
subota, 01.03.2008.
Partenza
Evo i mene je ulovio virus proljetnog fjakitisa, glupitisa i bezidejnosti. Ma zapravo mi se dosta ideja vrti po glavi, ali niti jednu ne uspijevam pretočiti u smislenu rečenicu, a kamoli u smisleni tekst. 
Kao što je Old bat savjetovala...obrisala sam prašinu i počistila sve , ali i spakirala kofer!....Put putujem 
i vraćam se za 8 dana. Nadam se da će do tada ovaj virus proći
Lijepo vas pozdravljam uz stihove Zrinke Kundić
Proljetna igra boja
Dogodilo se u proljeće
- što manje, što veće, po zraku,
po travi i mojoj glavi -
- boja se šeće.
" Što radiš ti ovdje?" upitah je ja,
a ona od srama pocrvenila.
"Oprosti, zar ne vidiš da šetam"- reče
"Osim toga, čekam prijateljicu žutu
da se igramo po putu. A
ne mogu mirno stajati jer nisam
drvena - ja sam CRVENA.
Uto je doletjela žuta na krilima vjetra.
Došla je sva vesela i kraj crvene je sjela.
Začas je zelena doskočila,
a plava ih preskočila.
S naranče preko puta dopuzala je
narančasta brže nego ljubičasta.
Njoj se kroz noge provlačila
žuta, a plava joj se čas amo,
čas tamo sklanjala sa puta.
Ovu je ludu igru promatrala bijela
i veselo doskakutala, pa se
malo sklonila i uz žutu priklonila.
Zagrlila je zelena i kapnula na crvenu.
Začas je uhvatila plavu i narančastoj
dopuzala na glavu.
Sad sve su boje pomalo bile
svjetle, al' bijela se još uvijek
željela igrati i nije ih prestala
loviti.
Crvena, crvenija, najcrvenija
- bila je svuda ta boja
jedna luda.
Zelena je od sreće zaplesala
i svoje svijetle tonove posvuda
istresala.
A žuta je sada zasjala
k'o prije i silno se
umorila od ove ludorije!
