Unutar cijele strke u gradu pod Marjanom vezane za razne kipove koje gradonačelnik planira postaviti diljem grada velik medijski prostor dobilo je postavljanje Plavog Stabla Vaska Lipovca na Vukovarsku ulicu u Splitu. S obzirom da nas čeka dr.Tuđman (u naravnoj, a možda i nadnaravnoj veličini) , Ivan Pavao II., sam Isus Krist (a dr.sc.Dujomir Marasović je zaželio i Gospu, kraljicu Hrvata) i fontana zaslužnim ljudima (koja priziva avete nekih prošlih, revolucionarnih vremena) , sigurno se i sam gradonačelnik pitao što jedno Plavo Stablo traži u njegovom revolucionarnom parku.
Da Split ipak nije grad bez mozga dokazali su kustosi i nasljednici ateljea Vaska Lipovca, kotorskog umjetnika koji je od 60-ih godina živio i stvarao u Splitu. Oni su pokrenuli inicijativu za postavljanje Plavog Stabla, čestog motiva na djelima Vaska Lipovca, na ulice grada Splita, i tako mu vratili dašak hedonističkog i mediteranskog duha.
Djelo Vaska Lipovca opisao je i Ive Šimat Banov:
Ovo stablo je nama svjetionik koji u visinu i u dubinu navješćuje vrijeme ljudskije od našega. To je stablo udomljeno zaprepaštenje u studenoj zoni grada i njegovoj neurotičnosti. Samo je šteta što je privremen premda ima načina prevladati i preživjeti svoju privremenost.
Time je aludirao na to da će stablo na Vukovarskoj stajati tek tri mjeseca. U daljnjem tekstu Ive Šimat Banov poziva na građansku peticiju za ostavljanje stabla. Zaista bi bilo sjajno da se stablo zadrži na svojoj lokaciji jer se sjajno uklopilo u stambene zgrade i drvored na početku Vukovarske, te bi moglo postati jedan od simbola Splita – baš kao jednako monumentalan Meštrovićev Grgur Ninski.
O odnosu dva splitska umjetnika, Vaska Lipovca i Ivana Meštrovića, u Slobodnoj Dalmaciji pisao je i Jurica Pavičić. Osvrčući se na potpune razlike u karakteru umjetnika, primjetio je ključnu razliku – Meštrović je bio političan i sklon herojskom stavu i patosu, monumentalnim skulpturama, i, prema Pavičiću, bio je kipar koji je htio prerasti svoj grad. Za razliku od njega, Vaskov svijet sastojao se od malih jednostavnih ljudi – ljubavnika, mornara, dječaka, biciklista i mediteranskog duha.
Ulomak iz njegovog teksta kaže:
Mogao bih zamisliti jedan paralelni Split – sasvim drukčiji od ovog – koji bi tako „iscjedio „ Lipovca, onako kako je Katalonija isjedila Miroa, a Venecija Huga Pratta. Onda bi neki furešti – Nijemci, Rusi ili Zagrepčani – došli u taj i takav maštani Split, po njegovim bi prestižnim prostorima gledali muškiće bez hlača, bicikliste napregnutih bedara i mornare s lulama – rekli bi : Pogledaj kakav je ovo vedar i relaksiran grad, kako se ovdje uživa život, kako su ljudi ovdje puni humora, ironični i zajebanti.
Naravno, kad piše za Slobodnu Jurica Pavičić igra na lokalpatriotizam, ali poantu je pogodio. Split svojim duhom je taj Vaskov grad – veseo, zaigran, iskren i duhovit, ali njegova vlast daleko je od Vaska.
Osobno se nadam da će se stablo na svojoj lokaciji zadržati još dugo . Nadam se i da će , ako splitsko građanstvo nastavi upozoravati na to, Split doista postati Vaskov grad , sa njegovim skulpturama upravo na prestižnim gradskim lokacijama – pogotovo na Rivi, koja ovako hladna i pretjerano uglađena ne bi smjela postati revolucionarni, već mediteranski park u malom.
Svoje fotografije Plavog Stabla sam postavio, ali stoje "naopako" iako sam ih u 3 različita programa rotirao. Ne znam zašto.
Split ipak nije potpuno zaspao. Ali TBF-ovci su ga sjajno uhvatili!
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail belleepoqueblog@yahoo.com
Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)
stihovi
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije. Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!
