Dakle, 9.studenoga 2010. u Zagrebačkom kazalištu lutaka Gipsy Swing Quartet zajedno s Sonjom Stević, profesoricom u Francuskoj alijansi održao jedan lijep, intiman koncert. Za početak, otkrio sam ZKL kao idealan koncertni prostor za manje, intimnije koncerte, gdje se može postići dobar odnos između publike i izvođača. Dvorana je bila gotovo potpuno popunjena učenicim francuskog jezika i prijateljima francuske šansone i gypsy jazza. Sam koncert bio je posvećen stotoj godišnjici rođenja Djanga Reinhardta, kojem je posvećena i čitava godina u svijetu gypsy jazza (recimo da je Mate Matišić održao koncert na Splitskom ljetu istom prigodom).
Sonja Stević je svoj dio koncerta odradila na vrlo teatralan način. Svaku je pjesmu najavila ispričavši ponešto o glazbeniku, o prepjevu te pjesme na hrvatski (kao naprimjer u slučaju Arsena Dedića i vrhunskog prepjeva "Nemoj poći sad") , o slavnim pariškim dvoranama, skladateljima i tekstopiscima, te naposlijetku otpjevavši pjesmu. Od poznatijih izvela je "Les feuilles morte", "Aux Champs Elysee", "La vie en rose", "Ne me quitte pas" i "Sous le ciel de Paris", ali bilo je tu i manje poznatih šansona, ili onih koje sam jednostavno zaboravio. Vrijedi još spomenuti i slavnog "Johnnya" Edith Piaf, a kasnije i Vaya Con Diosa. Dakle, Sonja Stević je svojom teatralnošću i izgovorom prenijela ugođaj Pariza i Francuske, ali njeno pjevanje (ona nije školovani pjevač) i nije na zavidnoj razini, s obzirom da očito ima želju ozbiljno se baviti glazbom. Ipak, zahvaljujući svemu ostalom, ta mala glasovna mana (= glas joj ne zvuči baš bajno u višim oktavama, dok u nižim previše pokušava biti Josipa Lisac ili Dani Klein) . Svojom mimikom i gestikulacijom, koja je zaista bila u maniri francuske šanosne i velike Piaf, nadoknadila je glasovne nedostatke.
Gypsy Swing Quartet predvođen duhvonim vođom Damirom Kukuruzovićem, koji nam je ispričao priču o Djangu Reinhardtu, glazbeno je dominirao ovim koncertom. Oni također slijede izričaj tog velikog romskog glazbenika, koji je uslijedio kao odgovor jazzu 30-ih godina prošlog stoljeća. Ta glazba fuzija je romske i hebrejske narodne glazbe, jazza i francuske šansone. Band je fantastično uvježban , i pratio je Stević u svim njenim inovacijama i glazbenim slobodama. Prilikom ovog koncerta bili su prošireni još jednim članom... Nekoliko njihovih snimki s Youtube-a treba poslušati, a uvjerljivo najbolja bila je adaptacija glazbe iz filma "Otac na službenom putu" Emira Kusturice.
Paradoksalno, najbolja izvedba S.Stević i Gypsy Quarteta bile su ruske narodne "Oči crne"... U snimci ovog izvrsnog zbora uživajte!
Lp :)
< | studeni, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!