Belle epoque

četvrtak, 19.08.2010.

Put u Imotu

Bilo je i vrijeme da na dulje od 2 sata zađem u dalmatinsku Zagoru, a priliku za to mi je pružio prijatelj koji me pozvao da dođem kod njega par dana oko velike Gospe. Nakon trosatnog drmusanja do Imotskog, za što je najviše zaslužna gužva koja se redovito stvara između Stobreča i Imotskog, uspješno sam stigao na imotski kolodvor, koji je upravo kao i svi ostalil autobusni kolodvori u lijepoj našoj u dosta derutnom stanju. Dvije,tri kavane sa kariranim stoljnjacima i dosta prljava unutrašnjost. Klasika.

Nažalost, zaboravio sam ponijeti fotoaparat, no imam nešto fotografija od prije, pa ću ih staviti. Nakon dolaska u Vinjane Donje, odakle su moji domaćini, pripravili su janjetinu i teletinu ispod peke, dakle slastan ručak. Njihova kuća je relativno velika – imaju prizemlje i kat. U prizemlju se nalazi kuhinja i prostrani dnevni boravak, te jedna kupaonica i spremište, a gore imaju 4 sobe, još jedan dnevni boravak i kupaonu. Kratko smo predahnuli, i onda me odveli do crvenog i modrog jezera, dvaju krških fenomena. Crveno se zove crveno radi stijena, a modro vjerojatno radi boje. Dok se crvenom ne može tako lagano prići (čitaj bez posebne opreme), do obale modrog je uređena staza, i u njemu se može kupati. Jezero je izrazito čisto i bistro, voda topla sve dok ima Sunca.

Navečer se održavao tradicionalni „Cvit razgovora“, odnosno vinska fešta, koja je bila popraćena očajnim tamburašima koji su oko 23 sata sišli s bine i počeli šetati ulicama i pjevati sa pripitim pukom (kada smo prošli , na repertoaru je bila „Lijepa li si“). Fešta funkcionira na način da se kupi čaša za 30 kn s kojom imaš pravo isprobavati vina svih vinarija imotske krajine, koja su se tamo došla predstaviti. Mi smo pak odšetali do tvrđave Imote , s koje se Imotski širio, a koju je prvi put spomenuo Konstantin VII Porfirogenet u svom dijelu De administratio imperio (isti je zaslužan i za legendu o dolasku Hrvata). S tvrđave bi vjerojatno pucao lijep pogled, da nije bila noć J, pa nismo mogli vidjeti previše.

U centru Imotskog stoji spomenik Tinu Ujeviću, koji je nažalost zatrpan kafićima, pa ga se jedva može fotografirati, ali ja sam uspio u prijašnjem posjetu. Tin Ujević jedan je od naših najvećih pjesnika iz razdoblja moderne, ali i uopće, rođen je u Vrgorcu, no njegova obitelj bila je podrijetlom iz Imotskog, tako da ga se smatra i Imočaninom.

Sljedećeg dana smo držali nemrs s obzirom na blagdan velike Gospe. To nije propisano od katoličke crkve, ali je običaj u narodu, a kako se kaže: „Bolje da propadne selo nego običaj“. Popodne smo krenuli kanuima na rijeku Vrljiku čiji se izvor nalazi u blizini Imotskog, a teče čitavim Imotskim poljem. Rijeka je bila ledena, pa se i nisam imao namjeru okupati, ali je veslanje, uz moje fizičke (NE)sposobnosti bilo pravi doživljaj. Prošetali smo i do dva jezerca zvana „Dva oka“ koja su mnogo manja, a voda je neusporedivo toplija. Tamo smo naišli i na čitavu skupinu gastarbajtera iz svete zemlje Njemačke i Kanade, koji jedva i da mrljaju nešto naš jezik, ali na obe ruke imaju istetovirane grbove, raznolika slova U i rečenice tipa „za dom spremni“. Bome, lako je biti u Kanadi za dom spreman.

Navečer se na prostoru ispred općine održala zanimljiva priredba – naime obitelj Surian (poznati otac-bas Giorgo, sinovi Giorgo jr. i Stefano, te kćer Leonora) priredili su najbolje ulomke iz „Jalte, Jalte“ i izveli ih na skromnoj pozornici sa minimalnim rekvizitima uz pratnju sjajnog pijanista Vjekoslava Babića (ili Bebića ne mogu se sjetiti točnog prezimena). Izvedba je izazvala predivne emocije, pokazala kako teatar postoji i bez eurotrash kića, te kako se zabava može postići ne samo pučkim teatrom kakav nam neki žele nametnuti.

Oko 2 i 15 toga jutra zaputili smo se u Proložac, na hodočašće povodom velike Gospe. To je također bilo divno iskustvo, pod zvjezdanim nebom i minimalnom javnom rasvjetom, očituje se vjera ljudi toga kraja. Oko 4 i 30 smo i stigli do Prološca, poslušali misu u maloj kamenoj crkvi, a onda , oko 6 pojeli ćevape, osigurali si prijevoz i zaspali.

Navečer smo ponovno otišli u grad, jer je na veliku Gospu najveći „dernek“. Zapravo, ja sam bio potpuno iznenađen s noćnim životom u Imotskim. U kafićima se jedva može naći mjesto, svi imaju osiguran kakav-takav prostor za plesanje, a najpopularniji klub među mladima zove se „Hajka“ (unutra pak deru same cajke, a dress code je isti kakav možete vidjeti u Zagrebu oko 10 na Strossu). Uglavnom, noći su u Imotskom vrlo zanimljIve.

U isto vrijeme se održavao i sajam starih zanata, koji je bio znatno slabije posjećen, što nije ni čudo. Ipak, mene iskreno zanima što su tamo bili stari zanati osim kovača. Čovjek koji savija žlice i vilice u narukvice? Žena koja prodaje šešire u stilu druga Tita? Sve je to zgodno i simpatično, podsjeća na varaždinski špancirfest, ali nema veze sa starim zanatima toga kraja.
Put u Imotski bio je izvrsno iskustvo, i moram reći da preporučujem svima koji imaju predrasude prema tom kraju da odu par dana tamo, pa malo razgledaju i uživaju u miru i tišini koji taj kraj danju može pružiti, ali i zabavi i noćnom provodu koji postoji noću.

S putovanjima sam gotov do listopada i odlaska u Strasbourg! Ali pisat ću ja - sljedeća tema su tri hrvatske operne dive - Zinka Kunc Milanov, Milka Trnina i nedavno preminula Carla Martinis,sve tri zaboravljene u svojoj domovini.

19.08.2010. u 16:31 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< kolovoz, 2010 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!