smisleni paradoks

trenutci

Malo mi je žao jer imam osjećaj da blogu ne posvećujem dovoljno pažnje. uvik sam zauzeta nekim drugim stvarima pa ne uvatim vrimena čitati tuđe i pisati postove. i tako kad imam vrimena ili inspiracije sve naleti odjednom i oću reci puno toga u PREmalo vrimena i onda sve to jednostavno nestane i pretvori se u ništa. volila bi kad ne bi bilo tih drugih stvari (škola,obaveze...) zbog kojih ne radim ono što bi tila raditi. nekad mi se cini da se život sastoji samo od stvari koje tribamo obaviti i onda se izgubimo u njima i nikad ne radimo ono što bi tili. a ja postajem sebična jer moram napraviti sve što sam zacrtala pa ne obraćam dovoljno pažnje na drage mi ljude i nemam vrimena za njih. a onda kad i imam vrimena opet bi tila napraviti toliko toga da se sve pretvori u ništa i ne napravim ništa. ne znam odakle početi, ni jednoj stvari se ne mogu posvetiti jer onda ne radim onih 500 drugih stvari koje sam isto tila raditi. najrađe bi da me netko zaključa u knjižnicu i ne pusti od tamo dok ne pročitam sve knjige koje sam namjeravala. ovako stalno nađem neku novu koju bi tila čitati i stavim ih u popis (u mojoj glavi) knjiga koje ću jednom pročitati. i tako,kad imam vrimena neda mi se otići do knjižnice, pola tih knjiga sam odavno zaboravila i ne mogu se odlučiti koju bi čitala. mislim da trebamo znati iskoristiti trenutke koji nam se događaju u životu jer se život i sastoji od upečatljivih trenutaka i puno dana,mjeseci godina stopljenih u bezličnu masu kad radimo ono što moramo. ja takve trenutke odgodim za neki drugi put, ali taj put nikad ne dođe. zato danas (26. 05.) pišem par postova koji će se objaviti u budućnosti (koja je u trenutku kad ovo čitate sadašnjost). ja sam jednostavno takva, kad me nešto pukne mogla bi to raditi satima, ali ne mogu svako par dana sisti i napisati (napraviti) nešto da bude isto tako dobro, jednostavno neznam odakle početi

sretna ni zbog čega

znate onaj osjećaj kad na trenutak skužite da ste sretni, a da nemate pojma otkud sad to jer se ništa bitno nije dogodilo
nešto tako je meni bilo jutros. u biti to je najviše bilo zbog pisme koje sam čula. kad sam se probudila upalila sam tv (m6 music rock- super program) tocno na pocetak ove pisme:

Retci (M)

želim napisati pjesmu i ostaviti to iza sebe,
ali ne znam pisati pjesme
pa mi se stalno vraćaš u misli
iako znam da nikad nećemo biti skupa
voljela bi te imati bar jednu noć
iako znam da ti nisi samo za jednu noć
ti si bolji, mislilš o trajnijim stvarima
idealiziram te.
i volim ono što sam čula o tebi
sliku koju sam stvorila.
i tebe.
samo što tebe svi vole
ja ću ti uvijek biti samo jedno lice od mnogih
mozda malo upečatljivije
ali ću uvijek biti u tom košu
i nikad nećeš znati koliko sam te volila.
kad bi stvari bile jednostavne to bi ti rekla
samo da nešto napravim
kad bi stvari bile jednostavne

Spam me over

Da razjasnim najprije da ovaj post nema namjeru osvrati se na spammerske komentare (jel se to piše sa dva m? (ne kommentari, nego.. blah)), niti na opću navalu na moj inbox. Ovaj post je moj spam koji možda zauzima samo komadić vaše veze na net, a možda i manje mjereno vremenom koji ćete potrošiti (tj. nećete) na čitanje, ali wattever. Ovaj post je također djelomičan izraz moje ljutnje što me mama ne pušta vani (zapravo me pušta, ali je najprije rekla da neće pa sam se pobunio pa je kasnije rekla da mogu ali ja iz principa nisan otiša. Because I is an idiot. Ali barem principijelan idijot za razliku od nekih.). Uglavnom, where was I... nemam pojma. Ko što je najavljeno u ovome postu neposredno ispod (ako zanemarimo komentare i sl, te pretpostavimo da seka neće ubacit neki post u međuvremenu), ovaj post ponajprije ima zadaću da bude dug. I da vama koji ga čitate (ako to neko još uvik radi) ostavi dojam duuuuljine i mukotrpnosti i zaspe vaše moždane stanice hrpetinom eristike koja je manje korisna od uputstava za korištenje metle. Pod pretpostavkom da imate moždane stanice, naravno. I metlu. I planinu. I sad primjećujem da sam počeo naginjati stilu izražavanja izvjestnog M.Z. pa ću prekinuti i vratit se na nešto normalnije...
Majka rekla da joj izgledam depresivan. Ma nisam ja to. Možda malo.. ali nije bitno. Ko što bi rekao netko, nije stvar u crnim mislima nego u nedostatku onih drugih. Malo mi fali.. svega. Poticaja.. ambicije.. nečeg čemu se mogu nadati.. inspiracije.. ljepote.. that kind of shit. Ali s druge strane, to mi ne fali toliko. To jest, ono što me brine je upravo to što mi te stvari ne nedostaju previše. Pomirih se sa pasivnom slikom sebe.. Ne plačem nad sobom, niti se smijem. Možda sam otupio. Možda. Tko da zna.. možda sam na n-tom koraku prema ludilu (neću stavit prvom jer smatram da je se taj odavno dogodio.. ). A možda ipak i nisam. Smeta me ta količina korištenja riječi možda.. ili me možda i ne smeta ? Uglavnom, sve je takvo.. dvosmisleno i nedorečeno. Subjektivno, skroz subjektivno. Kakvim god ga individua zamisli. Sve može biti onakvo kakvim nam se čini. A kad nam se počne činit nečim drugim onda će biti takvo. A kakvo je zapravo? To "zapravo" u biti ne postoji, rekao bih ja. Nema svijeta izvan naše percepcije, rekao Berkeley. Ali stablo kad padne u šumi ipak napravi zvuk... jer je u šumi... i jer ... je i drvosječa vjerojatno blizu.. i ptice... i tako. Možda nisam kontradiktoran, ali iz vlastite perspektive jesam... iako mi to ne smeta. Ipak je sve to jedan veliki smisleni paradoks. Smisleni, napominjem, iako nemam pojma na što je m. mislila u trenutku smišljanja te sintagme. Ali sviđa mi se.. sintagma, mislim. A ako se vama out there ne sviđa, ko vas khm. Svoj blog nazovite kako hoćete. A sad dosta o tome.. Sad ću vas živcirati sa stvarima koje meni idu na živce. Stvarima izvan sebe samoga, mislim.. jer ipak sam sebi najviše idem na živce. Pa moji su.. (živci.) Uglavnom, ide mi na živce kad ljudi pričaju o nekim stvarima. Kad se ljudi zabiju negdi i tri četiri sata pričaju o nekom polu-ničemu. Seka je negdi spomenula ogovaranja i te stvari. Ali polu-ništa se samo djelomično sastoji od toga, iako mu to čini dobru polovicu. Dakle, ogovaranje je dobra četvrtina ničega. Ali ima toga još.. glupe moše koje su svaki put iste.. i nimalo originalne.. tu prvenstveno mislim na podjebavanje ženske populacije od strane muških jedinki.. i obrnuto. Dakle, podjebavanja postoje i unutar istog spola ali ovo sam naveo da ilustriram točnu vrstu podjebavanja na koje mislim. A to je uvik isto.. uvik iste proklete spike.. i uvik isti ja koji se samo smješkam jer sam previše jadan da odjebem sve to i idem na neko drugo misto. I onda.. još toga ima. Ali sam i na sam spomen ostataka polu-ničega dovoljno živčan da moram ustati iz ove stolice i ići prošetat a kako mi se ne napušta ove zvučnike koji tako ugodnu atmosferu stvaraju, iako su soci, neću dalje. O tome. Ali oću o nekim drugim stvarima koje mi isto idu na živce. Recimo, ljudi koji pričaju o politici i žale se na to kako im je loše. Mda. Pogotovo stariji ljudi. Koji u svom bogatom životnom iskustvu nisu se usudili izdvojit minimalno vremena za sjest i razmislit o tome što, pobogu, rade na ovom svijetu i sjetit se prestati sa samosažaljevanjem i okrivljavanjem drugih za svoje "probleme". Ne volim mafiju, "sitne" kriminalce, manipulatore, muljaže.. ljude koji zarađuju iskorištavanjem drugih. Ali još manje volim one koji se žale na sve njih .. i kažu da to nije u redu i blabla bla.. i to ne zato što bi stvarno mislili da to nije u redu, nego zato što sami nisu nikad imali sposobnosti/volje/prilike da i sami postanu jedan/jedna od njih. To nije u redu. I onda ljudi kažu da im je sad loše. I da je prije bilo bolje.. like hell. Prije su mogli krasti. A sad drugi kradu od njih pa se žale.. wtf??! I one spike "teška su vremena" ... Jel mi može neko reći kad to nisu bila teška vremena?! Nego, ljudi čekaju nekog drugog da im to riješi. U biti, ne čekaju. Nego su se navikli čekati.. a isto tako su se i navikli da je sve loše. I sad je to u redu jer je loše. I ne pokušavaj to promijenit, jer ti nije ni ćaća ni did ni pradid pa kad oni nisu uspili štaš ti ... E da. Kad njima nije doša Godot neće ni tebi. Crknite. I to NE mislim u dobrom smislu.
E.. ajmo sad malo o blogovima koji me živciraju. Vi koji ste navedeni u lijevom (right? ) boxu se ne morate bojat jer neću vas gadit. A i znam da ste vi dovoljno kewl da vas nije briga što neko slovo grčke abecede misli o vama. Nego.. najprije rozi blogići i curice koje slušaju Kyoto Motel ili kako već.. nevrijedno trošenja riječi.. ali ajde. Sve je dobro dok ne počnu s nekim filozofskim spikama.. aj dobro, i to ćemo preskočit. Onda crni blogovi djevojčica i dječaka koji su ulaskom u pubertetske godine otkrili malo drugačije poglede na svijet ili postali kvazidepresivni jer ih niko ne voli, pardon oni nikoga ne vole pa se okreću štovanju "okultnog".. da.. idemo sad svi rezat žile jer je to trendy! Da citiram southpark - "To be a non-conformist, you have to dress in black and listen to same music as we do." <- Izjava govori puno više nego sve ostalo u ovom postu. Ali sad.. idemo dalje. Čega još ima.. komentatori spammeri? Reko sam negdi gori da neću o tome. A eto. Falabogu da imamo opciju brisanja komentara pa se to lako sredi. Ali svaka sekunda koju provedete brišući komentar je sekunda manje za rješavanje domaće zadaće iz matematike. Pa ti vidi. A dobro, sad napisah nešto i o ovima a bijah rekao da neću.. a eto ga. Vatever. I manijaci opsjednuti, recimo, sportom. To isto obilazim u širokom luku.. iako ima i zanimljivih ljudi. Nikad ne znaš. Pa onda ona cool lista.. Ima genijalnih, što je je.. ali ima i onih kojima stvarno ne kužim svrhu ni smisao.. odakle se tamo nađu ljudi koji očito nemaju ništa pametno za reći.. nije mi jasno (nije nam jasnooooo)... I tako.
Grr.. mrzim se ovako jasno i nedvosmisleno izražavat. Gadim se samom sebi. I idem si na živce, naravno. Ali rekoh da neću o tom kako sebi idem na živce. A i ne da mi se više. Ovaj post očito ipak neće biti toliko dug... šta ću mu ja. A sad idem putem: wikipedia -> art&culture -> music -> pa di završim. A post ide u blisku budućnost.. See ya around.

Novi post

ranjivost

poeziju prije nisam previše volila, ali sad je bolje kužim pa mi je sve draža. nekad i meni dođe da napišem pismu, ali kad bi je i napisala, ne znam bi li ikom dala da pročita. ka prvo, mislila bi da je pisma katastrofa napisana i da se uopće ne skuži što sam tila reći, ali važniji razlog je što bi u njoj vjerojatno bili moji skriveni osjećaji koje ne želim priznati ljudima. bilo bi mi kao da sam otkinula komadić duše i stavila ga hrpi ljudi na raspolaganje. previše bi se bojala da ga ne zgaze ili ismiju. možda sam samo kukavica, ali mislim da postoje neke stvari u nama koje baš i ne možemo priznati ljudima. skriveni i osjetljivi djelovi srca za koje drugi i ne moraju znati, stvari koje su duboko u nama, a čija vrijednost možda i leži baš u tome što su samo naši.

rođendani (by M)

negdi sam procitala da Aboriđini uopće ne slave rođendane nego slave obljetnice onih dana kad su postigli nešto u životu. to mi se čini puno normalnije, ali ni rođendani nisu loši. lipo je primiti čestitke, poklone, baš obraduje čovika :) ali kao dan u biti ništa ne znači. tako sam ja danas napunila 18 i počela malo razmišljati o životu i sličnim stvarima. mislim, što sa prominilo od jučer-ama baš ništa, a opet sad mogu legalno kupovati alkohol i cigarete, može me policija uhititi, mogu glasati... i zašto to nisam mogla jučer? jer sam bila dan mlađa? ma gluposti...
nego,razmišljala sam malo i o budućnosti, što ću napraviti sa svojim životom. nekako mi je čudno da sad moram birati faks, otići od kuće... a opet jedva čekam da se osamostalim i počnem sama živiti. baš me zanima što će za 20 godina biti sa mnom, oće li mi se razmišljanje prominiti, oću li raditi u CERN-u (ili nekom drugom institutu), što će na kraju biti sa mojim snovima, oću se udati,imati dicu, oću li se previše prepustiti životu i odustati u borbe s vjetrenjačama (onima u meni i onima u svijetu)...
možda se nakon nekog vrimena vratim na ovaj blog pa pogledam što sam pisala, čemu sam se nadala, ako se previše ne prominim možda nadopišem i nastavak ovog posta :) a na netu čak ima neka stranica di možeš poslati mail sebi, ali da stigne za 10-20 godina. zanimljiva stvar, ali mi se neda to tražiti, do tad ću vjerojatno i prominiti mail :)

1911

Gledaš me, gledam te

Kad s nekim odem na kavu najviše me živcira stalno komentiranje ljudi koji prolaze. Ajme vidi onu izblajhanu, pogle kako se ona ženska obukla, vidi onog tipa, pravi metro seksualac... I ja znam biti takva, ali neki ljudi stvarno pretjeruju. Najluđe mi je kad kažu da ne mogu proći kraj nekog kafića jer, kad vide kakvi se ljudi tamo skupljaju, slabo im dođe. I tako šminkeri pričaju protiv metalaca, pankera i sl. a oni opet protiv šminkera... Pa na kraju sve dođe na isto.
Prođem đir po gradu, a kafići non-stop puni, ljudi side i samo gledaju tko prolazi. Nema veze je li subota, nedilja ili radni dan. Pa što oni ne bi tribali biti na poslu, u školi ili već negdi? I meni je gušt poći na piće, ali nisu mi jasni ljudi koji stalno vise po kavama. Kako im nakon nekog vrimena ne dosadi?! Zašto život svesti samo na kave i ogovaranja?! Nekad mi se stvarno zgade i najrađe bi se potpuno isključila iz društva, ali eto, to nije prihvatljivo ponašanje pa ću ostati dobra curica, smješiti se na glupe komentare i prešutiti stvari koje mi smetaju...

M