Jutro; stišću me hlače.
Nemoguće ali izgledno, ugojila sam se u zadnjih par dana. A nije doba niti Božića ni ikakvih sličnih obžderavajućih dana u godini. Proširih se, napuhana sam ko pajcek, i osjećam se ko balon. Osjećam se kao da mi trbuh hoda po trbuhu, nekaj se mrda, moja unutrašnjost je odlučila osnovati nezavisnu državu, prokleta emancipacija više ne poznaje granice. Nešto tipa Vatikan.

Jedna kokoš mi je probala bacit bubu u uho, srećom nisam se dala. Ipak povremeno imam povjerenja u svoj osjećaj za filing…. Iako me često prevari. Ako me prevari i sad, još bolje.
Imam nekoliko traperica, uvijek pizdim da su mi preširoke nakon jednog dana provedenih u njima. Danas imam jedne takve na sebi. Nisu mi preširoke.

Podne; i dalje me stišću hlače. Obzirom da cijeli dan sjedim i ko tuka hipnotizirana pred monitorom, i obzirom da na sebi imam dugu majicu počastila sam se otkopčanim gumbom sada preuskih traperica. Koje olakšanje…. Odmah se lakše diše.

Kraj radnog vremena; boli me glava od cjelodnevnog blejanja u monitor. I dalje mi trbuh hoda po trbuhu. I dalje sjedim otkopčanih hlača. I dalje ih zaboravljam zakopčat kad se ustanem…..
Ozbiljno razmišljam o prijevremenim trudničkim hlačama - trapke sa gumom.
Idealno!

Kakva sam ja kao osoba?
Ovo neće biti dubinska filozofija, ali prvi put sam se zapitala takvo što. Tko je kriv za to? Naravno, moja darling i njezin blues.

Ja sam dosta zajebana, komplicirana, nepovjerljiva i skeptična osoba, koja poučena kojekakvim situacijama, više nikome ne vjeruje. Svaku osobu koju upoznam prvo dobro odmjerim i proučavam.
U ljudima često vidim licemjera koji će samnom biti dobar dok ne dobije što treba, a nakon toga me otkantati.
Naravno, to nije slučaj sa apsolutno svakom novom osobom koju upoznam, ali je dosta često. A još češće se ispostavi da sam u pravu. I tako se vrtimo u krug. Svaka nova situacija, nova pozadina.
Danas to izgleda ovako: nemam previše osoba kojima se mogu (i želim povjeriti), ali to mi niti ne fali. Nekada, dok sam bila klinka, patila sam na kvantitetu, ali sada mi je dovoljna samo jedna osoba kojoj se mogu u potpunosti otvoriti i povjeriti (osim mog M.).
Ne primam bilo koga u svoj život, a praktički je nemoguće da mi se netko toliko uvuče pod kožu da bih s tom osobom dijelila najintimnije dijeliće svog života.

Moja Darling je osoba kojoj mogu povjeriti apsolutno sve, bez straha od osude, spački ili ismijavanja. Uvjerena sam, kad bih sada prolupala i postala hrvatska mješavina Hanibala, Jack the rippera i Mansona, mogla bih se njoj i o tome povjeriti i podijeliti s njom detalje bez straha.
Ok, u tako ekstremnoj situaciji možda bi me malkice ipak osuđivala, probala vratiti na pravi put, ali znam da bi i dalje bila uz mene.
Kad god pričamo ona izvlači valjda najbolje iz mene (nekad sa odgodom, ali ipak…. mali hrčak u glavi se pomakne). Koliko puta mi je do sada pomogla, bila uz mene, u najglupljim i najkompliciranijim mogućim situacijama, pomogla mi da se bolje osjećam nakon samo dvije – tri rečenice. Strpljivo.
Ona ispunjava moj život, ona je prva i prava. To nikako ne može bilo tko.
Da bi ovako nešto mogao postići (pogotovo kod mene – mrs. Hate them All) moraš stvarno biti poseban, ekstra poseban. Najposebniji.

Ljubav mog života. Moja sreća, teta moje buduće djece… ne po krvi – po izboru.
(da, ljubav ima više vrsta, tako su nas učili dok smo bili mali… da ne bi netko pomislio da si muža varam)

Gnjave i dave i pitaju i uporni su, svi redom, kada namjeravamo napokon preuzeti stare zaostatke. Jer, eto, oni bi malo gledali.
Šta imaš gledat? Ako ćemo za pravo; šta niste gledali kad je bilo vrijeme? Gdje ste bili? Po parku, šumama i dvorištu?
Ispred nas je bilo prazno!
I sad bi vi gledali! Nakon tri mjeseca, vi ste se sjetili da ste bili na nekoj svadbi, koje se nekako ne sjećate najbolje, i sad bi gledali…..
Nije alkohol kriv vašoj amneziji, nego cigareta. I prokleti zakon o nepušenju.

I šta, mi smo ostali u jebenim dugovima, do sada smo se od njih oporavljali, u međuvremenu smo uletili u druga sranja, al vama je i dalje bitno samo da gledate. Nije vam jasno da gledanje treba i platiti. I šta?
Sada da se ja zadužim jer bi vi gledali, a pogledat ćete i vi i mi svega jednom.
I uporni ste sa pitanjima „pa kako još niste?“.
Kako nismo?
Koliko se sjećam, breze još uvijek ne seru novac po parkovima. A nitko drugi se nije ponudio pomoći, ako vam je baš toliko stalo da gledate!

Poštovana omražena,

Obvezala sam se informirati Vaše cijenjeno posranstvo, pa da održim svoju riječ…

Spomenuli su mi mogućnost nekakvog MPO-a. Moram priznati da mi se takva ideja nikako ne sviđa, čak me malo i užasava. Ulovila me nespremnu. Želim da mogu jednog dana svojoj djeci prepričati neku romantičnu pričicu o njihovom nastanku i pripremi za ovaj svijet, a ne okrutnu verziju kako je njihov nastanak bio bolan, sudjelovalo je više ljudi dok sam ja ležala raskrečena na stolu.
Još nismo pravo niti krenuli, pa iz tog razloga kategorički odbijam ovu vrstu reprodukcije, barem za sada dok nam ne gori pod petama.
Znam, vaša uzvišenosti, da bi ova varijanta Vama više nego odgovarala jer je to jedini način kada biste u najkraćem mogućem roku bili informirani o mojoj oplodnji, ali dat ću sve od sebe da Vam to zadovoljstvo uskratim.
Ne dam se ja, nisam se još niti počela boriti. Jedem voća na tone, kao nikad u životu, kljukam se vitaminima i čajevima koji navodno pomažu pri raznoraznim situacijama, pazim na sebe, mislim pozitivno. Idem na razne pretrage, za sada su rezultati obećavajući. Nadamo se da će tako i ostati.
Ali, ajde, (još jedna) pozitivna strana svega je najava promjene zakona o MPO, pa ako i zagusti toliko – moći ćemo si to priuštiti.

U nadi da neću još dugo morati gledati tu skiseljenu facu, i trpiti iskaljavanje tuđe seksualne-i-sve-ostale frustracije, srdačan pozdrav!