Gnjave i dave i pitaju i uporni su, svi redom, kada namjeravamo napokon preuzeti stare zaostatke. Jer, eto, oni bi malo gledali.
Šta imaš gledat? Ako ćemo za pravo; šta niste gledali kad je bilo vrijeme? Gdje ste bili? Po parku, šumama i dvorištu?
Ispred nas je bilo prazno!
I sad bi vi gledali! Nakon tri mjeseca, vi ste se sjetili da ste bili na nekoj svadbi, koje se nekako ne sjećate najbolje, i sad bi gledali…..
Nije alkohol kriv vašoj amneziji, nego cigareta. I prokleti zakon o nepušenju.

I šta, mi smo ostali u jebenim dugovima, do sada smo se od njih oporavljali, u međuvremenu smo uletili u druga sranja, al vama je i dalje bitno samo da gledate. Nije vam jasno da gledanje treba i platiti. I šta?
Sada da se ja zadužim jer bi vi gledali, a pogledat ćete i vi i mi svega jednom.
I uporni ste sa pitanjima „pa kako još niste?“.
Kako nismo?
Koliko se sjećam, breze još uvijek ne seru novac po parkovima. A nitko drugi se nije ponudio pomoći, ako vam je baš toliko stalo da gledate!