Rodin kraj

Evo, dragi moji, osjećam potrebu da posvetim malo prostora i jednom našemu živućem Slavoncu koji to zaslužuje, samozatajan, marljiv i srca punog Slavonije, koji je toliko toga dao a ništa nije tražio, osim slobodnog pogleda na nepreglednu ravnicu i susreta sa svojim «svitom».

Naime radi se o čovjeku koji je tijelom u tuđini a duhom u Slavoniji. U razgovoru s njim sve više uviđam da nije dovoljno samo pričati i busati se tko smo i što smo, već to pokazati i djelom. Imam čast poznavati Ivana Šarić-Baću i u običnom slavonskom divanu doznati ono što nije moguće na bilo koji drugi način već u neposrednom razgovoru, pa time i osjetiti snagu i veličinu njegove ljubavi prema Slavoniji .

Znam da većina nema mogućnosti pročitati sve njegove pjesme kojima je opjevao Slavoniju pa ću ja biti slobodan objaviti one koje su meni ostale u srcu. Da bi ga bolje upoznali potrebno je objaviti njegovu «Ispovid» iz 1972 godine a koja je objavljena u njegovoj knjizi "Romanca Mojoj Slavoniji" . Ali morate malo pričekati.

Kako je to kod nas Šokaca stari običaj, svaki pos'o se mora počet s molitvom, počeću i ja s Baćinom pjesmom

ŠOKAČKI OČENAŠ

Oče moj, ta znam ja gesi.
Tod si sa mnom, al' i na nebesi.
Dok orem zemlju tvoju crnu
Il' odam bos po trnju.

Sveto je ime tvoje!

Kad neznam kako platiti dug,
Jer ni'ko neće kupit moj trud,
Kad crkne mi vridan konj
I kad džabe proljevam znoj.

Budi volja tvoja!



Kad mi zbog suše ne rodi rod,
A repa dobije slabi bod,
Kad đeca traže i ruva i kruva,
A ambarom se praznim širi duva.

Daj mi, Bože, svagdanjeg kruva!

Kad svinje moram zbog kuge poklat',
Kad sam rđav i moram vikat',
Kad srce 'oće, a rakija loša,
i kad ženu privarim za par groša.

Ti oprosti duge moje!



Kad zima dođe, a ogriv skup,
I kad se tuđoj snaši zavučem pod skut,
I dok se kerim vesel i pijan,
Iako mastan i neobrijan.

Ti oprosti duge moje!

A kad mi svadba od kuće pođe,
Kad sin mi iz crkve sa snajom dođe,
Kad mi unuci po avliji pužu,
Kad kidaju sve, i najljepšu ružu.

Dođi kraljevstvo Tvoje!



Kad s kolima kroz šumu prolazim sam
I vidim 'rast dobar, koji baš trebam,
Kad komšiji odorem dvi, tri brazde,
Ma ne treba njima, oni su gazde.

Ne uvedi me u napast!

Kad se napijem, a žena svađu traži,
Il' kad ju uvatim u laži,
Kad vidim šta političari s nama rade,
Svi jako bogati a niko ne krade.

Ne uvedi me u napast i izbavi me od zla!

Kad pridajem žito, a kažu vlažno,
Kad krše ugovor, a kažu ni važno,
Kad me s porezom ćeraju da kleknem,
Kad goropadan lajem i svašta reknem.

Ne uvedi me u napast i izbavi me od zla!

Ta znaš ti, Bože, kog si stvorio.
Znaš da sam samo čojk, a šta bi bio?
Al njekad se dičim, volim inatit',
A moram i zgrišit, al' i zapamtit'.



Al' prikrstim se uvik kad idem leć,
Idem i u crkvu kad mogu već.
I prid crkvom uvik kapu skidam,
Svake se godine jedanput ispovidam.

Sjetim se ja tebe, Bože, često.
Ne baš kad sve ide, al' kad je teško.
Kad puno radim, orem i valjam
I kad kojekake sanjke sanjam.

Ta znaš ti, Bože, kog si stvorio.
Znaš da sam slab, al jak bi bit' 'tio.
Ma, ja sam od krvi i mesa, a ne kamen.
A ti si dobar, oprosti mi. Amen!




Ta znam ja, svitu moj lipi, gospocki, da vi niste razumili svaku rič,
jer vako divanimo samo mi, Šokci.
Zato ću vam te, vama neobične,
riječi prevesti da razumijete:
- gesi = gdje si
- tod = tu
- bod= digestija šećerne repe, utvrđivanje količine šećera u svježoj šećernoj repi
- ruva = ruha
- kruva = kruha
- ambar = od drveta sagrađena zgrada za spremanje žitarica
- duva = vonj, neugodan miris
- ogriv = ogrijev
- skut = podsuknja
- kerim = veselim pred tamburašima
- mastan = prljav
- avlija = dvorište
- ‘rast = hrast
- goropadan lajem = bijesan psujem

Na dan Sv. Grgura 1688. godine franjevac Luka Ibrišimović, osloboditelj Slavonije od Turaka pobijedio je na brdu Sokolovac nadmoćniju tursku vojsku koju je predvodio Bršljanović-aga. Ovo je bila najsjajnija i osebujna pobjeda nad Turcima tijekom neprestanih borbi kroz 150 godina, koliko su Turci držali Slavoniju. Kao uspomenu na tu bitku u Požegi se od davnine svake godine na Grgurevo održavaju svečanosti u gradu i Požeškom vinogorju, gdje se gruvanjem mužara i veseljem podsjeća na taj davni događaj od prije nešto više od 300 godina. Postao je to pravi blagdan najprije požeških vinogradara koji su ga svojim sadržajem ustrojili i obogatili, a zatim cijele Požege. Prava je šteta što se tim jedinstvenim svečanostima i proslavama još uvijek nije dalo šire značenje, posebno u turističkom pogledu.

Fra Luka Ibrišimović

Tko je bio fra Luka? Najmarkantnija osoba Slavonije u 17. st. Rodio se u Požegi 1626. godine. Umro je 1698. godine u mjesecu ožujku. U istom mjesecu u kojem je deset godina ranije potukao Turke na Sokolovcu i tom bitkom definitivno ušao u narodnu legendu, u koju ga je narod stavio još za života. Odgojio ga je ujak Marin Ibrišimović beogradski biskup. Školovao se kod isusovaca u Ugarskoj, u papinskoj državi u Ferrari. Govorio je latinski, talijanski, mađarski i njemački. Bio je profesor na veličkoj gimnaziji, župnik u Pešti i generalni vikar Zagrebačke biskupije za Slavoniju, te je njegovom zaslugom Slavonija potpala pod Zagrebačku biskupiju i tako ju sačuvao za Hrvatsku nakon budućeg oslobođenja iako joj je bila namijenjena druga sudbina - pripojenje Bosni. Godine 1893- Požežani su mu podigli veliki spomenik pred crkvom Sv. Terezije, a posljednje počivalište našao je u franjevačkoj grobnici crkve Sv. Duha u Požegi.




Katedrala Svete Terezije


Franjevačka crkva i samostan

Tek što su okopnili posljednji snijegovi veljače, zaposjedne velika turska vojska brežuljke oko netom oslobođene Požege. Stigli Turci iz Bosne, pa nakon Cernika odlučiše povratiti svoj sandžak odakle ih je prije nekoliko mjeseci istjerao narod predvođen svojim fratrom - Lukom Ibrišimovićem. Čuvši, da su se Turci kradom primakli gradu, čak njih 3000, odluči se fra Luka na obranu. Kao iskusan vojnik znao je da bi opsada grada bila najgore rješenje za branitelje, odluči da napadne Turke prije nego što oni krenu u napad. Prikupio je četu odvažnih Požežana i čekao svoj trenutak, što je narodni pjesnik ovako prikazao:

"Kad je "Sokol" četu sakupio,
Lijepu četu lijepih junaka,
Besjedio i četi govorio:
Djeco moja, mladi sokolići,
Sutra ćemo gorom udariti,
I na Turke silno navaliti,
Dok su Turci jošte nepripravni,
Nepripravni za boj neuredni."

U ranu zoru na svetoga Grgura, dok su tmina i magle sakrivale vinorodni brijeg na kojem se ulogorio turski paša sa glavninom svoje vojske, primicala se četa hrabrih Požežana sa svojim brkatim fratrom turskim čadorovima. I opet narodni pjesnik kaže:

Kad je danak sutra osvanuo,
Svetkovina Grgurova dana,
Podiže se Sokol od Sibinja,
Na'no sivo sokolovo brdo,
Gdje su Turci šatore raspeli.

Kada su turske straže primjetile dolazak Požežana bilo je kasno. Razvio se ljuti boj. Opkoljeni Turci branili su se svom snagom, ali uzalud. Fratar Luka probijao se svojom sabljom kroz redove janjičara do agina šatora. S druge strane četa Požežanki predvođene Mandom, Katom i Anom, naoružane kosama i vilama priječile su Turcima uzmak. Za nekoliko sati turske vojske više nije bilo. A pjesnik je to ispjevao ovako:

"Udri Sokol na turske šatore,
Na šatore i pospane Turke,
Skaču Turci, al uteč ne mogu.
Šuma gusta, a pećina tvrda,
Britka sablja za šalu ne znade,
Pogiboše age i spahije,
Janjičara ni broja se ne zna,
Samo osta Bršljanović-aga,
Bršljanović, žalosna mu majka."

Nakon bitke Luka Ibrišimović održao je svojim junacima pobjednički govor, obavio je svoju vojničku dužnost i kako kaže narodna pjesma:

"To govori, pak se preoblači,
On mi svlači od mejdana ruvo,
Pa oblači misničko odilo
Da zahvali Bogu i Mariji,
Što j' od Turak' zemlja očistita."

I sam bečki car Leopold zahvali se Luki nazvavši ga "Sokolom", a narod brdo na kojem su Turci potučeni, nazva Sokolovac.


Sokolovac

U mnogim krajevima Slavonije još uvijek su žive legende o junaštvu onih koji su se u vrijeme turske vladavine odmetnuli u hajduke i vodili boj protiv Turaka na lukav i smion način. Cijelo 17. st. u okupiranoj Slavoniji obilježeno je takvim ljudima i njihovom hajdučkom ratovanju, pa su mnogi od njih ušli u priče i legende. Među brojnim istaknutim junacima toga vremena bile su i dvije hajdučke vođe - Antun Slavetić i Franjo Kolaković. Ratovali su nekad odvojeno sa svojim hajducima, a ponekad bi se znali i udružiti i zajednički napadati Turke. U hrvatskim i turskim izvorima, zapisima navodi se da Slavetić i Kolaković između 1607. i 1609. godine, dakle u vrijeme kada je turska vlast u ovim hrvatskim krajevima bila na vrhuncu, vode pravi mali rat protiv požeškog paše. Koliko su postali velika prijetnja i opasnost Turcima, pokazuje i podatak da su protiv njih 1607. godine Turci sa slavonske i bosanske strane podigli vojsku od 10000 janjičara. Znajući, da se ne mogu oduprijeti takvoj sili ovi su se hajduci jednostavno razišli u malim grupama po cijeloj Slavoniji i privremeno se pritajili. Ali, čekali su prvu priliku da napadnu Turke. Ovaj puta poslužili su se jednim lukavstvom, a mjesto događaja bio je prijelaz preko Krndije, na njenim sjevernim obroncima prema Našicama, godine 1608. Riječ je o jednoj lukavoj podvali Turcima koja je ušla u narodnu priču, legendu.



Požeški paša Husein Sulimanić hvalio se sve do Carigrada kako je zaveo red i mir u Slavoniji, gdje već godinu dana nije zabilježen ni jedan slučaj bilo kakvog hajdučkog napada. Međutim, paša se varao kada je mislio da se Slavonija umirila. Hajduci su čekali samo prikladan trenutak i preko svojih pouzdanika koje su imali po svim slavonskim tvrđavama i gradovima, pratili kretanje Turaka. Hajdučko iščekivanje prekinuli su požeški fratri, koji su dojavili Slavetiću i Kolakoviću da se paša Sulimanić sprema s povećom pratnjom iz Požege u Osijek. Bio je to trenutak kojeg su ove hajdučke vođe iskoristile na vrlo lukav način. Znajući za nesuglasice između paše i našičkog age smislili su smjeli plan. Svoju hajdučku četu obukli su u turska odijela. Tako preodjeveni napravili su zasjedu u šumovitom predjelu Krndije kroz koju je vodio put od Požege preko Našica k Osijeku.


Velika – Stari turski grad

I kada je paša sa svojom pratnjom već mislio da su iza njih ostale sve opasnosti što ih krije šumovita planina, napadne ih iznenada - "četa Turaka". Napad je bio munjevit. Dok su se Turci snašli već ih je bilo oko 300 pobijeno. Kako su naglo napali tako su se hajduci preobučeni u Turke, naglo povukli u šumu. Razjareni paša Sulimanić uzalud je pozivao svoje Turke da krenu u potjeru, ali njihov strah bio je jači. Nije mu preostalo drugo već da se i on povuče s ostatkom pratnje, natrag u Požegu. Kako se sve to zbilo na području koje je nadgledao našički aga i još k tome u blizini njegovog tvrdog grada Bedemgrada, paša je bio ujeren da je to bilo agino djelo.


Bedemgrad – Našički Gradac

Odmah je poslao poruku paši u Budim optuživši agu iz Našica. Ovaj pak pozove agu sebi i bez razgovora i objašnjenja dade ga objesiti. Njegov nasljednik, našički poturica Rustan Županić-aga posumnjao je u sve to što se zbilo na Krndiji i započe krvavu istragu među domaćim ljudima. Jedan mu je seljak, hajdučki pouzdanik priznao na mukama cijelu istinu. Vidjevši u kakvu su ga zabludu hajduci odveli udari požeški paša krvavi harač po narodu tražeći da mu predaju Slavetića i Kolakovića. Ali, narod je radije trpio nego izdao svoje junake.


Orahovica – Ružica grad

I tada je ponovo došlo na vidjelo junaštvo i odvažnost ove dvojice hajdučkih voda. Jednoga dana 1609. godine ujahaše njih dvojica bez oružja u Požegu i predadoše se paši Sulimaniću. Ovaj pak odbi njihovu molbu da ukine harač kojega je sam sultan potvrdio. Poslao ih je pod pratnjom u Carigrad sultanu koji ih je pogubio. Plakala je Slavonija za svojim junacima, a uspomenu na njih sačuvala u svojim legendama.

Evo i mene med vama, svitu moj blogerski. Ta dugo već ja čitam vaše postove, gledam lipe slike, ponjekad se nasmijem, ponjekad i ražalostim. Jedan je od vas, baća Iva, zaš'o i na moj atar, piše o lipoj staroj Slavoniji koje take više nema. Al ja vidim da on tu našu lipu Slavoniju i Šokadiju duboko nosi u svom srcu isto ko i ja, pa sam odlučijo da mu se pridružim i s moje strane i ja doprinesem da ju štaj moguće bolje i opširnije upoznamo.

Vo je moj prvi post. Zato mi nemojte zamjerit ako nješta ne bude nako kako bi morda trebalo bit. Svaki je početak težak. Zato prema meni nemojte odma bit strogi suci. Ta smijete vi mene kritizirat, al nemojte mi baš lajat.

Eto, svitu moj lipi, poželite mi dobar početak. Najprije ću objavit njekoliko slavonski' legendi koje sam uzeo iz knjige Tomislava Đurića „Sto najljepših legendi iz hrvatske prošlosti“ koju je 1996. godine izdala Nakladna kuća „Dr. Feletar“ iz Koprivnice.

Bože, pomozi!

Legenda o slavonskim hajducima
Đuri Matiću i Nikoli Šariću

Tijekom cijele turske vlasti nad Slavonijom od polovice 16. do kraja 17. st. tj. 1687. godine, u okupiranom području trajale su stalne borbe protiv Turaka. Sa većim ili manjim uspjehom. Generacije Hrvata kroz tih 150 godina bile su svjesne da se treba boriti i kad, tad izboriti slobodu. Borbe su predvodili hajduci i njihove male grupe bile su prava napast za Turke, koji se nikada nisu mogli osjećati sigurnim, čak ni u svojim utvrđenim gradovima - Požegi, Virovitici, Cerniku i drugima. Tako su nastale brojne priče i legende o junaštvu i samoprijegoru slavonskog čovjeka, koji je često kao kamikaza umirao znajući za što daje život - za krst časni i slobodu zlatnu. Među takvim junacima bio je i Đuro Matić, inače seljak iz okolice Zemuna. On je sa svojih 30 junaka godinama zadavao glavobolju Turcima između Zemuna i Temišvara. Vrhunac njegovog junaštva na tom prostoru bio je 1614. godine kada je izveo prepad na Turke u Temišvaru i iz zatvora oslobodio veliku grupu seljaka s područja Zemuna. Nastala je potom velika turska hajka, te se Matić sa svojim hajducima morao povući u Požeški kraj gje je iznenadnom akcijom osvojio Vrhovačku tvrđavu kraj Požege iz koje je godinama četovao protiv zloglasnog Rustan-paše. Njegovo junaštvo ostalo je zapisano u franjevačkim kronikama, pa nam je tako sačuvano njegovo ime do danas. Također je zapisana i osobna hrabrost domaćeg požeškog seljaka Nikole Šarića koji je pod cijenu svoga života konačno likvidirao zloglasnog pašu.



Što se više turskoj vlasti u Slavoniji bližio kraj, to su turske paše u Požegi bivale sve nasilnije. Posebno se po svojoj okrutnosti isticao Rustan-paša. Nitko protiv njega nije smio ni riječi reći, a kamoli da bi se njegovoj sili oružjem odupro. Jedini je te hrabrosti imao Đuro Matić, koji je vodio hajdučku četu i borio se protiv Turaka u okolici Zemuna. Odlučio se Đuro sa svojim junacima da pokaže svoju hrabrost usred požeškog sandžaka i da prkosno izazove pašine seraskere u Počegi. Uoči Uskrsa 1647. godine osvoji Đuro Matić sa svojim hajducima Vrhovački grad na Požeškoj gori koji je bio glavni štit Rustan-pašine Požege. Jednog zarobljenog Turčina poslao je Rustan-paši u Požegu s porukom da on i njegovi hajduci na vatrama turske vrhovačke posade peče "vazmenu jaganjčad" i njega, pašu poziva na "uskrsni ručak". Takav je izazov razbjesnio Rustana, ali nije mogao sakupiti hrabrosti i napasti junake u Vrhovačkom gradu. Dok je čekao pomoć iz Bosne morao se miriti sa spoznajom da se usred njegovog sandžaka ugnijezdila jedna od najhrabrijih slavonskih hajdučkih družina.

Dani i tjedni su prolazili, a Đuro Matić vodio je svoje hajduke u borbu protiv Turaka po cijeloj Slavoniji. Kako pomoć iz Bosne nije stigla, Rustan-paša poručivao je Matiću neka se u miru vrati u Srijem, da ih neće uznemiravati. Međutim, turskoj riječi nije bilo za vjerovati. Vrhovci su postali simbol slobode za Slavonce, ali i pretijesni da bi primili sve one koji su se željeli boriti protiv Turaka. Ali, kada je stigla vijest o dolasku velike turske vojske Đuro Matić sa sinom Stjepanom i hajducima napustio je Vrhovce i priključio se vojsci Petra Šubića u susjednoj Moslavini.



Osjećajući se sada sigurnim, Rustan-paša pojačao je progone i pljačku po požeškom sandžaku, a osobito je proganjao požeške i veličke fratre. Najprije bi ih zatvarao, a zatim puštao uz velike otkupnine, pa opet zatvarao i mnoge na kraju nabio na kolac. Konačno 1651. godine došao je kraj i Rustanovoj samovolji. Nikola Šarić, hajduk iz okolice Požege odlučio je da ubije pašu zbog njegovih zlodjela i tako učini kraj njegovoj samovolji. Oprostio se od svoje obitelji i krenuo u Požegu. Prišao je pašinu konaku i kroz prozor primjetio kako paša sjedi za sofrom (za stolom – moja primjedba!). Podigao je pušku i ubio Rustan-pašu. Ali, ni on nije ostao živ - pašini seraskeri sasjekli su ga svojim sabljama. Na Rustanovo mjesto došao je novi paša - Ibrahim, koji je ostao u sjećanju po svojoj blagosti, želeći ispraviti greške svoga zloga prethodnika. Međutim, bilo je kasno. Došlo je do narodnog ustanka kršćanske raje, pa je paša, a s njime i turska vojska i turska vlast zauvijek napustila Slavoniju i Požegu. Bilo je to 1687. godine.