Rodin kraj

nedjelja, 25.03.2007.

BAĆINA ISPOVID

Eto vidite da na Baćinu "ispovid" niste morali dugo čekat.

SELU U POHODE

"26. studeni je 1972. godine. Bio je hladan zimski dan. Bio i prošao, kao što uostalom sve prolazi.

Sada je noć, tamna noć bez zvijezda, noć bijedna, kruta i hladna. Ali meni je toplo. Sam si ovo predbacujem možda zato da bih pred samim sobom ispao skromnim. Što sam ja kriv onima kojima je sada zima, što sam ja kriv zecu u šumi koji traži majku? A tko je meni kriv što i ja tražim majku koju imam, a nisam kraj nje, što me bije studen tuđine? Zašto lutam od jednog do drugog truloga, hladnoga stabla tražeći toplinu i zaklon, kad imam svoje sklonište, svoje ognjište u šumi hrastovoj, u šumi jasena punog topline na plemenitoj zemlji slavonskoj........?


Image Hosted by ImageShack.us

ZAŠTO?

Uvijek mi je ovo na umu, često o tome razmišljam, o tome sanjam kao utopljenik o kopnu, kao siromah o zlatu, kao bolesnik o zdravlju. A nisam li i ja sličan utopljeniku, siromahu ili bolesniku? Danas mi je duša nemirna, sav sam rastresen iako nisam doživio ništa posebno uzbudljivo, dirljivo.

Pokušao sam se smiriti Bachom. Ali Bach me još više uznemirio. Bas pa tenor, forte, fortissimo. Jeza me je obuzela. Nije mi preostalo ništa drugo nego Mozart-ova "Mala noćna muzika". Piano, pianissimo, nježno sviraju violine i paze na mene da me ne uznemire. I smiješe mi se; da, svaka violina mi se smiješi, svako gudalo me tješi... A bas je utihnuo. I sad se osjećam još bjednijim. Godi mi da se oko mene sjati mnoštvo zvukova nježnih, blagih, tihih, veselih, samo zato da smire moju nemirnu savjest.

I ja sam sâm..........

Kome ću reći svoju bol, svoju tugu, u koga ću zatražiti utjehu, tko će me razveseliti? Da pijem, možda bi to bar na čas bila čaša, da imam prijatelja, bio bi on, da imam majku, bila bi ona. Ah da imam, da imam. A ja sam sâm i nikoga nemam.

Gledam ukočena lica na zidovima svoje sobe. Njih to ne zanima. Oni žive svoj svijet. Gledam crveni karanfil u vazi pokraj moga kreveta. Možda bi me on utješio, ali i njegovo rumeno lice počelo se sušiti, počelo je crniti... Svuda vlada grobna tišina koju tek pokoji automobil prekine, ali samo na tren, i opet je sve tiho, i ja sam i dalje sâm. O zar nitko ne čuje vapaje moje očajne, zar nikoga nema da mi pruži ruku, da mi digne glavu koja tone, koja će uskoro potonuti u smradu i kalu ovoga civiliziranoga, asvalitarnoga svijeta, u ovoj bujici pokvarenosti, ljudske taštine, zlobe, razvrata, bluda, droge.

A TAMO ima toliko ljudi poštenih, dobrih, plemenitih, hrabrih, razumnih, zdravih. Zdravih duhom, oplemenjenih mudrošću, ojačanih vjerom. Toliko dragih mojih Slavonaca. O proklet da je onaj dan kad stupih na ovo tlo, u ovu močvaru, u ovaj kal. Prokleta taštino ljudska, proklet bio novac, prokleta da si civilizacijo!!!! Došao sam zbog tebe, Marko, očekivao mnogo, želio mnogo. A izgubio sam svoje najveće blago. Plemenitost moju si požderala, moje vrline, otrovala me zlobom, prezirom.

Oči su mi mutne od svakodnevnog varenja, od rada na sitnozoru, pune boje iz lakirnica ili ličilačkih radnji. A TAMO je lijep svjež zrak, čisti opojni zrak stare hrastove šume ravne, ponosne, dične, drage, raspjevane, obijesne, pijane, prkosne, vrijedne, bećarske SLAVONIJE.

Image Hosted by ImageShack.us

I ostavih sve to tamo. Sve što sam imao. I zato sad nemam ništa. Ostavih svoje drago zaostalo selo. Mirno moje malo siromašno selo, tako drago moje blatnjavo selo, bez okrutnosti asvalta, bez buke automobilske, bez prkosa uličnih svijetiljki, bez zavodničkih svjetlećih reklama i neona, bez opojnosti droge i smrada, razvrata i bluda.
Ostavih svoju majku, oca, svoju ženu i dječicu, prijatelje, ostavih svoj topli, očinski dom, svoje tople, pijane razgovore s prijateljima, naše ko šor široke, ko vranac gizdave, ko grom glasne, ko mlada snaša vesele, ko bećar pijane, ko udovica željom ispunjene, ko Sava hladne ili ko krv vruće i mlado jutro žarke, nikada posve nedopjevane pjesme. Oj, Slavonijo, oj!!!

Oj blaženo selo moje rodno, tamno, blatno, vesela pjesmo na sokacima tvojim, na tvojim divanima, na njivama, u tvojim šumama. Dobra žuljava ruko seljačka. Vrednija si hvale od svih stvaralaca moderne civilizacije, jer si poštena, vrijedna i plemenita i dok držiš plug i motiku, kosu i srp, sjekiru i pilu, uzde i ulare. Ta u stanju si ispružiti se na pozdrav i sućut, pomilovati, otrti suzu, obijesno razbiti čašu, sitno prebirati po tamburi i vaditi dušu, opiti nikada zasitno srce, prekrižiti i sklopiti se na molitvu.
Plemenita dušo seljačka, vrednija od svih duhova modernog čovječanstva. Plemenitost te uzvisuje, dobrota te diči, snaga te drži i vjera krijepi.

Image Hosted by ImageShack.us

A TAMO je toliko siromašnih, bijednih materijalno, ali prebogatih duhom. S lica im zari zadovoljstvo jer su zdravoga duha.

I teško dišem. Pluća su mi puna dima i otrova počev od moje traljave peći u sobi, automobilskih plinova na ulici, od otrovnog, crnog, tvorničkog dima. Puna su mi prašine iz ljevaonica, od brusilica, puna cementa i vapna s gradilišta.

Gdje su današnji pjesnici da opjevaju to tako drago selo slavonsko? Gdje su slikari da svoja platna obogate seljakom u staroj kapi, prljavim hlačama, oznojenoj rubini, blatnim opancima, dok ore, sije, žanje ili bere, dok se veseli u svatovima i grbi nad plugom? Gdje su? Svi su se dali na modernizaciju, pjevaju pjesme automobilima i Mjesecu, svi nas svojim kistovima pozivaju na sex, svi uveličavaju ono što nas uništava, što nas truje, što iz naših duša satire svaku plemenitost, prijateljstvo, osjećaj, pravu ljubav.

Svima nama gospodari ono što smo sami stvorili. Nemamo atome, nego oni nas, nemamo novac nego on nas. Stvorili smo tempo koji nas gazi, u kojem trčimo bez cilja, ginemo na cesti, na tračnicama, u zraku, u vodi. Trujemo se alkoholom, drogom, svi smo živčani, bolesni, beznadežni, lakomi, pokvareni. Gdje nam je cilj, što su nam ideali?

I dalje je sve tiho. Tišinu moje sobe narušava tvrdoglavo kucanje budilnika koji kao da mi govori: ta-mo, ta-mo. Uhvatio sam se za glavu, zatvorio oči. Želio sam misliti na nešto drugo, ali nisam si odgovorio na toliko postavljenih pitanja. Nervozno sam zapalio cigaretu i stavio na gramofon svoju omiljenu ploču: "Misa alpskih naroda". Prve riječi su privukle moju pozornost: "Gdje mogu naći utjehu u nuždi moje duše". Pogled mi je pao na veliki križ na zidu povrh moga kreveta. Dugo sam ga promatrao i osjetih blagi osmijeh na svome licu. Bio je to odgovor na moja pitanja. Moje misli nisu više tako crne, osjećam da je vani toplije, svjetlije. Ova Misa, koju sam toliko puta do sada slušao, još je svečanija, još ljepša. Znao sam i prije da je Bog taj koji me može utješiti, ohrabriti. Znao sam, ali ovaj put sam i osjetio. Sada mi je jasno zašto sam danas bio tako rastresen i očajan. Bio je blagdan Krista Kralja.

Image Hosted by ImageShack.us

Mirno sam zaspao i otišao blatnim zidanim drumom u najdraže mi rodno selo. Stao sam na gat* i viko da me se čulo u svakom njegovom kraju od Save do Ljaljevca, od Sitnoga do Bogaza**. "Evo me! Došo sam natrag i neću nikud više ić'!" Sava se namrgodila a (h)rašću je ko od stida pospadalo lišće. Golim granama ćelo*** je pokrit sramotu ko mlada cura oplećcem**** nabrekle grudi. Stidi se (h)rašće zbog mene, stidim se ja zbog (h)rašća, zbog sebe. Jer i 'vaj put sam slago.


Image Hosted by ImageShack.us

Zazvonio je sat i stara tuga vratila se tamo, otkuda nikad nije niti otišla."

* nasip
** rubni dijelovi baćinog rodnog sela po stranama svijeta (Sava je na jugu)
*** htjelo
****(oplećak) dio slavonske ženske odjeće, nosi se ispod bluze
- 00:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #