Evo i mene med vama, svitu moj blogerski. Ta dugo već ja čitam vaše postove, gledam lipe slike, ponjekad se nasmijem, ponjekad i ražalostim. Jedan je od vas, baća Iva, zaš'o i na moj atar, piše o lipoj staroj Slavoniji koje take više nema. Al ja vidim da on tu našu lipu Slavoniju i Šokadiju duboko nosi u svom srcu isto ko i ja, pa sam odlučijo da mu se pridružim i s moje strane i ja doprinesem da ju štaj moguće bolje i opširnije upoznamo.
Vo je moj prvi post. Zato mi nemojte zamjerit ako nješta ne bude nako kako bi morda trebalo bit. Svaki je početak težak. Zato prema meni nemojte odma bit strogi suci. Ta smijete vi mene kritizirat, al nemojte mi baš lajat.
Eto, svitu moj lipi, poželite mi dobar početak. Najprije ću objavit njekoliko slavonski' legendi koje sam uzeo iz knjige Tomislava Đurića „Sto najljepših legendi iz hrvatske prošlosti“ koju je 1996. godine izdala Nakladna kuća „Dr. Feletar“ iz Koprivnice.
Bože, pomozi!
Legenda o slavonskim hajducima
Đuri Matiću i Nikoli Šariću
Tijekom cijele turske vlasti nad Slavonijom od polovice 16. do kraja 17. st. tj. 1687. godine, u okupiranom području trajale su stalne borbe protiv Turaka. Sa većim ili manjim uspjehom. Generacije Hrvata kroz tih 150 godina bile su svjesne da se treba boriti i kad, tad izboriti slobodu. Borbe su predvodili hajduci i njihove male grupe bile su prava napast za Turke, koji se nikada nisu mogli osjećati sigurnim, čak ni u svojim utvrđenim gradovima - Požegi, Virovitici, Cerniku i drugima. Tako su nastale brojne priče i legende o junaštvu i samoprijegoru slavonskog čovjeka, koji je često kao kamikaza umirao znajući za što daje život - za krst časni i slobodu zlatnu. Među takvim junacima bio je i Đuro Matić, inače seljak iz okolice Zemuna. On je sa svojih 30 junaka godinama zadavao glavobolju Turcima između Zemuna i Temišvara. Vrhunac njegovog junaštva na tom prostoru bio je 1614. godine kada je izveo prepad na Turke u Temišvaru i iz zatvora oslobodio veliku grupu seljaka s područja Zemuna. Nastala je potom velika turska hajka, te se Matić sa svojim hajducima morao povući u Požeški kraj gje je iznenadnom akcijom osvojio Vrhovačku tvrđavu kraj Požege iz koje je godinama četovao protiv zloglasnog Rustan-paše. Njegovo junaštvo ostalo je zapisano u franjevačkim kronikama, pa nam je tako sačuvano njegovo ime do danas. Također je zapisana i osobna hrabrost domaćeg požeškog seljaka Nikole Šarića koji je pod cijenu svoga života konačno likvidirao zloglasnog pašu.
Što se više turskoj vlasti u Slavoniji bližio kraj, to su turske paše u Požegi bivale sve nasilnije. Posebno se po svojoj okrutnosti isticao Rustan-paša. Nitko protiv njega nije smio ni riječi reći, a kamoli da bi se njegovoj sili oružjem odupro. Jedini je te hrabrosti imao Đuro Matić, koji je vodio hajdučku četu i borio se protiv Turaka u okolici Zemuna. Odlučio se Đuro sa svojim junacima da pokaže svoju hrabrost usred požeškog sandžaka i da prkosno izazove pašine seraskere u Počegi. Uoči Uskrsa 1647. godine osvoji Đuro Matić sa svojim hajducima Vrhovački grad na Požeškoj gori koji je bio glavni štit Rustan-pašine Požege. Jednog zarobljenog Turčina poslao je Rustan-paši u Požegu s porukom da on i njegovi hajduci na vatrama turske vrhovačke posade peče "vazmenu jaganjčad" i njega, pašu poziva na "uskrsni ručak". Takav je izazov razbjesnio Rustana, ali nije mogao sakupiti hrabrosti i napasti junake u Vrhovačkom gradu. Dok je čekao pomoć iz Bosne morao se miriti sa spoznajom da se usred njegovog sandžaka ugnijezdila jedna od najhrabrijih slavonskih hajdučkih družina.
Dani i tjedni su prolazili, a Đuro Matić vodio je svoje hajduke u borbu protiv Turaka po cijeloj Slavoniji. Kako pomoć iz Bosne nije stigla, Rustan-paša poručivao je Matiću neka se u miru vrati u Srijem, da ih neće uznemiravati. Međutim, turskoj riječi nije bilo za vjerovati. Vrhovci su postali simbol slobode za Slavonce, ali i pretijesni da bi primili sve one koji su se željeli boriti protiv Turaka. Ali, kada je stigla vijest o dolasku velike turske vojske Đuro Matić sa sinom Stjepanom i hajducima napustio je Vrhovce i priključio se vojsci Petra Šubića u susjednoj Moslavini.
Osjećajući se sada sigurnim, Rustan-paša pojačao je progone i pljačku po požeškom sandžaku, a osobito je proganjao požeške i veličke fratre. Najprije bi ih zatvarao, a zatim puštao uz velike otkupnine, pa opet zatvarao i mnoge na kraju nabio na kolac. Konačno 1651. godine došao je kraj i Rustanovoj samovolji. Nikola Šarić, hajduk iz okolice Požege odlučio je da ubije pašu zbog njegovih zlodjela i tako učini kraj njegovoj samovolji. Oprostio se od svoje obitelji i krenuo u Požegu. Prišao je pašinu konaku i kroz prozor primjetio kako paša sjedi za sofrom (za stolom – moja primjedba!). Podigao je pušku i ubio Rustan-pašu. Ali, ni on nije ostao živ - pašini seraskeri sasjekli su ga svojim sabljama. Na Rustanovo mjesto došao je novi paša - Ibrahim, koji je ostao u sjećanju po svojoj blagosti, želeći ispraviti greške svoga zloga prethodnika. Međutim, bilo je kasno. Došlo je do narodnog ustanka kršćanske raje, pa je paša, a s njime i turska vojska i turska vlast zauvijek napustila Slavoniju i Požegu. Bilo je to 1687. godine.
