|
|
|
SNAŠA LIZA
Nasmiješene plave oči, rumeni obrazi, blijedoružičasti ten i osmijeh upućen baš meni. Kosa joj pokupita u cup i uvezana u kubu. Obučena je u svečanu nošnju s niskom dukata oko vrata.
I dok sam tako promatrala uokvirenu fotografiju, prekide me glas:
"E, dite moje, nisam ja bila uvik 'vako stara! To ti je moja slika iz svatova. Udala sam se ja za svog Ivu i prije 50 godina došla u njegovu kuću. U kući su me dočekali mama i dado. Iva je bio sin jedinak. Lipo su me dočekali, ne mogu se potužit. Slagali se mi dobro, al' sve po dadinoj komandi. A ja mlada i voljela se dokazat da sve znam i da sam vridna. Kad treba na njivu, Iva prvi, a ja za njim. U štagalj opet Iva i ja, u štalu Iva i ja, u bašču ope' zajedno. Sad u kuću, sad namiri, na'rani, očisti, pomuzi, operi.... Svi pričaju kako smo vridni, a nama drago pa još bolje i poletnije radimo.
Radili smo ko robovi... Ma, Iva bio šuteći... Što god dado il' mama kažu, on samo kimne glavom i radi. I ja za njim. Navukla sam se ja ampera vode, oboraka brašna, nakopala se i bašča i njiva. Kad dođeš umoran i tih, ideš na jelo. Ne mo'š reć' da mama nije dobro kuvala. Mama j' bila prava reduša. A ja mogla pojest, Bože sveti... Bilo me stid nasut kol'ko sam mogla pojest, pa sam sutradan rekla Ivi da mi još naspe, da se najedem. U sebi sam mislila 'valjda će Iva progledat kad dado umre'... Al', opet, bilo je nama lipo. Radili smo puno, al' smo se puno i smijali. 'Odali smo svuda, a u zimsko doba u kući šlingaj i vezi. Izrodila sam ja četvero dice, ot'ranila i', školovala. Fala Bogu, svi su živi i zdravi. Dobro im je u životu. Prije se ni' živilo ko sad. Sad ni'ko ne poštuje mamu i dadu. Ni'ko s nikim ne može živit. Onda je bilo bolje, slušo se jedan gazda, a sad je sva'ko svoj gazda. I ni'ko nikog ne sluša.
Al' nek' sam ja dočekala svoju unučad i sad lipo uživam u njima."
Snaš' Liza, tako je svi zovu pa i ja, skoro je zaplakala bacivši pogled na staru fotografiju na zidu, al' joj u krilo dotrči unučica i ona se samo široko osmjehne prigrlivši je svojim toplim staračkim rukama.
Zrinka Džoić, VI. raz.
Osnovna Škola Mate Lovraka
Županja
|
- 01:12
-
Ukupno Komentara
(13)
NA STANU
Lipo ti je rano uraniti,
u pridzorje kad slavuji poje!
"Kad doručkuješ, uzmi košaru, danas ćemo ostat cili dan", podsjeća me mama.
Odlazimo na stan.
Naš je stan tik do šume. Mala kuća s jednom sobom, a kao pomoćna zgrada-koljeba od hrastova dna. Tu su živjeli djed i baka dok nisu sagradili kuću u selu.
Baš je tih godina tata ostao bez posla, brat se oženio i nema posla, ukratko - teško se živjelo.
"Prodat ćemo stan", izjavio je tata. Djed poskoči kao da ga netko udari:
"Ta, ne mogu ja prodat stana! To je tvoja očevina i djedovina! Godinama smo to sticali, a ti bi sad prodo. E, nećeš dok sam ja živ!"
"Ta, vidiš da nemam su čim kupit krava, a kak'a mi je korist od stana..." pokuša proturječiti tata.
"Pera, pa zar si poludio? Zar ti ni' ž'o stari orasa? A sićaš li se kad smo ko djeca brali lešnjake i šljive, kruške, jabuke... A najslađe nam bilo uzimat skrivećki od mame suve šljive i orase. Sićaš se ti, Pera, toga?"
To je govorio moj tetak, inače šumar i veliki ljubitelj šume i stana.
Sestrična i ja sjedile smo sa strane.
"Bi l' ti, Lucija, volila da prodate stan?" tiho će meni Marija.
Oklijevajući rekoh: "Pa bi'."
Mislila sam tada samo na tatu, bilo bi mu lakše.
Ali djeda se moralo poštivati i priča o prodaji je završena. Tata se okrenuo poslu oko stana. Obnovio je bašču koju zadnjih nekoliko godina nije imao vremena raditi, posadio nekoliko sadnica jabuka i dunja, jednu krušku i kajsiju. Tetak je predložio da nabavi i nekoliko košnica pčela i da počne uzgajati zdravu hranu. Tata se složio, ali je dodao da ne može sve odjednom.
I tako se moja obitelj vratila stanu, a ja sam uživala i radovala se glogu i kupini, zerzeliji i šumskoj jagodi. Svaki bi put otišla stazicom malo dublje u šumu i osluškivala sjenicu i vugu, tražila pogledom gnijezda u visokim krošnjama.
Jednom sam se zaista uplašila. Šuljajući se, opazila sam neobičnu krošnju grmlja. Bili su to rogovi jelena koji je mirno produžio svojim putom, a ja sam bez daha gledala njegov ponosan i snažan hod.
Krrr-krrrr-krrrc... letjelo je iverje staroga hrasta.
U deblu hrasta zelena je žuna sagradila dom. Iz gnijezda provirila četiri mala žunića s crvenim kapicama na glavi. Mama žuna hrani ih ličinkama, a ja čekam kad će i maleni zakliktati i odlepršati. Pridružit će se višeglasnom ptičjem zboru šume.
Jasen pupa, a prve proljetne zrake probiše guste krošnje i obasjaše bubamaru i paprat punu rose. Mirišu latice ljubičica i ljeskova grma. Dugouhi zec i kitnjasta vjeverica vesele se danima koji dolaze. Kraj starog panja obilje vrganja! Dok zagledam šeširiće-klobuke gljiva, ponavljam gradivo iz prirode: otrovne - pupavka, muhara, bljuvara, a zdrava hrana - vrganj, biserka, lisičarka, zečja šapa...
Mahovina i bršljan opleteni oko stoljetnih debala hrasta, ponosa naše Slavonije. Sačuvao nam je dom i čast ovaj naš slavonski hrast!
Evo i hranilišta za srnu i malo lane. To je sigurno uredio moj tetak.
Budi se drijemovac iz trave i rasipa svoje zlatnike, visibabe zvone li, zvone, a cica-mace su meke poput pliša.
Gle, kako se od ove stabljike odvaja kora. Zamolit ću djeda da mi napravi sviralu. I bratu je pravio kad je bio mali.
Prolazili su mjeseci i godine. Na našem je stanu bila sama radost. Preko tjedna dolazili bismo raditi, a nedjeljom poslije mise roštiljali smo i družili se s rodbinom i prijateljima. Tata je uzgajao rasadu koju je prodavao na tržnici. Imali smo krave koje sam, da se pohvalim, naučila musti. Kad je djed načuo da će za novu autocestu rušiti naš stan i našu šumu, kratko je rekao:
"Samo preko mene mrtva!"
Nasreću, nova je cesta prošla malo dalje.
A kad su moje prijateljice kušale mamin kompot od kupina, liječile prehladu domaćim čajem od šipka, mazale krišku za kriškom džema od šljiva s našeg stana, ja sam podržala djeda:
"Ne prodajemo stan!"
Lucija Mrkonjić, VII. raz.
Osnovna Škola Mate Lovraka
Županja
|
- 01:07
-
Ukupno Komentara
(18)
DJEDOVE SUHE ŠLJIVE
Zima stegla. Mama je ispekla kruh, prži slaninu i čeka djeda i tatu.
Djed je otišao na stan, a tata je s njim jer se marva mora namiriti. Treba prostrijeti slamu pod konje, treba im dati zobi, treba krave pomusti, telad nahraniti, svinje namiriti. Djed se sa stana vraćao uvijek veseo i čio. Kako ne bi kad je uz njega uvijek bio čokanj iz kojega bi malo-malo gucnuo rakijice.
S nestrpljenjem sam čekala djeda da se vrati sa stana jer bi mi uvijek donio suhih šljiva. Znao je da ih najviše volim. Tako je bilo i ovaj put. Potrčala bih mu u krilo, a on bi mi napunio punu šaku suhih šljiva. Uvečer, uz lagano pucketanje drva u peći, sjela bih mu u krilo, on bi me pogladio po kosi, a tada bih iskoristila trenutak i namolila ga da i mene povede sa sobom na stan.
- E, ja ti rano idem na stan, ne možeš ti tako rano ustati.
- Hoću, djede, samo me povedi.
- Još si mala.
Smotao bi tada cigaretu i počeo pričati po tko zna koji put kako su zime ranije bile hladnije, kako je prije bilo više vremena i kako je tatu prvi put stavio na konja.
- Djede, a mene nećeš ni na stan da povezeš! - bunila sam se.
- Eto, ako ujutro napad'e još snijega, upregnut ću saone pa ću te povesti.
Jedva sam dočekala jutro. Snijega je bilo podosta. Djed upregnu vrance u saone i pojuri niz šumu.
- Ajd, Olga, ajd, Javor! - orilo se iz djedova grla. Dok smo tako jurili, djedu je poskakivao šešir. Zvuk praporaca pokazivao je put.
Šuma je zimi najljepša. Srne i jeleni okupili se oko hranilišta, divlje krmače na prosjeci, a za njima par ovećih prasaca. Djedovi crni vranci činili su mi se još tamnijim u blještavilu snijega. Ja sam utonula u mekoću snijega i djedovih priča o tome kako je konjima obrađivao zemlju, vozio kolima župnika kad je blagoslivljao domove. Pred malom koljebom ispregao je vrance, mene uveo u nisku prostorijicu u kojoj je odmah podložio vatru. Sebi je skuhao vina, a meni dao suhih šljiva.
- Zora, Beba, Jagoda! - pozdravio je svoje ljubimice, pomuzao ih, očešljao konje i unio još drva. Tada sam prvi put osjetila što je prava zima. Ne samo zbog snijega. Te je zime moj djed otišao tamo kamo ćemo svi jednoga dana.
Tata je kasnije morao prodati djedove vrance, stan je preuredio, ostavio je krave i svinje. Počeo je uzgajati zdravu hranu, najviše se bavio rasadom, posadio je voćke i nabavio nekoliko košnica pčela. Iako je prošlo već šest godina, kao da i danas, kad idemo na stan, čujem djeda:
- Ajd, Olga! Ajd, Javor!
Lucija Mrkonjić, VII. r.
Osnovna škola Županja
|
- 00:53
-
Ukupno Komentara
(14)
BICIKL
Gledam svog brata i njegove prijatelje. Dojurili su odnekud, bacili bicikle pred kuću (jedan je čak i u kanalu), požurili igrati video-igrice. Još dugo su se vrtili točkovi, žbice su pravile neprekinute krugove i na kraju se sve utišalo.
Dobro da ovo nije vidjela moja baka. U "njeno vrijeme" bicikl je značio puno više, ne samo prijevozno sredstvo. Bicikl je bio stvar prestiža i blagostanja. Baka mi je o tome sve ispričala, nekoliko puta.
U vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, poslije 1945. godine, ljudi su živjeli u neimaštini i skromno. Koji su bili dobro stojeći, kako se to prije govorilo, imali su više stoke, zaprežna kola, konje i - bicikl. Imati bicikl bio je pojam, a imale su ga bogatije familije u selu: Stipa i Mara Drozdovi, Barica Adamova, Stipa Džano i drugi.
U ono vrijeme do svih stvari u kući više se držalo nego danas. Šparalo se i čuvalo. U ormarima se moglo svega naći, a iznosilo se samo za posebne prigode. Sve se koristilo isključivo kad treba i odmah poslije toga se očistilo i spremilo.
Tako je bilo i s biciklom. On je bio cijenjeno prijevozno sredstvo. Cure su bolje gledale momka koji ima bicikl, jer ako se uda za njega, neće morati pješke u Bosanski Šamac na tržnicu ili u posjetu svojoj rodbini. Često se moglo vidjeti kako muž vozi ženu na muškom biciklu, a ona sjedi postrance na štangi. U Šamac se nosilo prodavati bundevino sjeme, jaja, sir i tu je bicikl bio nezamjenjiv. Za dobiveni novac kupe se potrepštine za kuću, koje se opet voze natrag na biciklu.
Ali, na bicikl se nije smjelo tovariti puno stvari - vreće s kukuruzom, jer su preteške, sepete, da se ne ogrebe. Ako slučajno pokisne, trebalo ga je dobro obrisati i spremiti.
Kad bi neka žena imala puno nositi na tržnicu u Šamac, obično bi išla pješke, a tako se i vraćala. No, ponekad bi od gazde mogla posuditi bicikl, s tim da ga do podne vrati ispravnoga, a sutradan to mora odraditi, kopati kod gazde kukuruz, žeti i sl. Bicikl se nije posuđivao na "Hvala!" i "Zbogom!" kao danas, svaku posudbu morao si odraditi i paziti na njega više nego na svoje stvari, jer kako bi gazdi na oči ako se biciklu što dogodi. Djeca na bicikl nisu smjela sama sjedati, niti se voziti po selu, da se što ne pokida.
Moja baka još i dan-danas bicikl preko zime ne vozi, nego ga čuva u "prednjoj" sobi uz ormar. Ljeti, da ga sunce ne prži i kiša ne bije, ugura ga u hodnik. I kaže:
- Mi stari svoje stvari čuvamo. Eto, Barica Adamova agronomka bila. Njezini su imali bicikli i ona ga naslijedila. Vozila se i umrla, a ono je još ispravno. Jest da je staro i nije moderno, al' je njoj uvik u sobe ge spava, na stranicu od kreveta u čelo nogu naslonjeno bilo.
Martina Babić, VII. r.
Osnovna škola
Babina Greda
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(10)
SVINJOKOLJA U MOM KRAJU
Poodmakla jesen u mom kraju. Poslovi u polju završeni. Hladniji dani. Sjeverni vjetrovi sve jači i jači. Pravo vrijeme za svinjokolju. Moj susjed, djed Đura Anđin zvani Kerekeš, ispekao rakiju, pobrao kukuruz, posijao pšenicu i kaže svojoj baki Rezi: - E, baba, vrime je da pokoljemo bravce.
Da bi se obavila svinjokolja, potrebno je imati dva tri velika drvena stola, peć za loženje, oraniju za vodu i mast, čivije za objesiti svinju, mašinu za mljevenje mesa, špricu za nadjevanje kobasica, veliko korito za šurenje, te drvena korita za miješanje mesa. Sve je to djed Đura pribavio te jedva dočekao dan svinjokolje.
Ujutro je ustao prije pet sati. Odložio peć, stavio vodu u oraniju da se grije, naoštrio noževe te Čekao svoje prijatelje.
- Zno sam, Varza, da ćeš ti doć prvi, ajd vamo kod peći da se malo zgriješ, a evo i rakija da odjutriš. Baba, kuvaj kavu, evo idu i ostali ljudi! - dovikivao je djed Đura svojoj ženi. Nakon prve jutarnje kave i čašice pao je dogovor.
- Pita, ti kolješ, a ti, Varza, vataj krv za krvavice, ostali na šurenje.
U veliko Šuraće korito u kojem su lanci za okretanje stavljaju zaklanu svinju, polijevaju vrućom vodom te okreću pomoću lanaca da se sa svake strane dobro ošuri. Klepkama stružu po koži i čiste ju. Nakon toga dižu je na čiviju i dalje detaljno uređuju brijanjem dlačica i paljenjem plamenikom. - Svinjče je na čivije! - povikuje djed Đura. Ajde, Iso, ti si najstariji i raspravljaj.
Crijeva se vade u drveno korito, a svinja se raspolovi u dvije polovice. Nose ih na stol i tu se odvaja meso. Uzima se uzorak i odnosi veterinaru na pregled. Ako je meso u redu, određuje se što će se ostavljati.
- Dvi šunke, jedna plećka i tri slanine. Ne smem više, ja i baba smo stari i ne smemo puno masnoga, ostalo meljite u kobasice i kuiinove. Glavu i kožu u obarine pa ću pravit krvavice, a uše, malo kože i noge ostavite za lučevine.
Dok su ljudi dogovarali o daljnjem radu, baka Reza je sa ženama ispržila džigericu, posula bijelim lukom te im donijela van da jedu. Žene u kući su pripremale doručak. Svinjski gulaš, pire krumpir, salatu i palačinke. Druge su žene raspravljale crijeva. Odvajale tanka od debelih i skidale salo s njih.
Nakon doručka žene su vani prale crijeva. Tanka su natiskivale na kuhaču, preokretale i šlajmovale, a debela prale u vodi s bijelim i crvenim lukom, sirćetom, solju i sodom bikarbonom.
Djed Đura prati i što žene rade te im dovikuje:
- Žene, pucaju 1' criva?
- Ge si ti prije, đede, sva criva ispucala. Ne'š imat ništ' kobasica.
Dovikuju one. To znači da ih je slabo posluživao likerom.
- Ako nema pića, crijeva pucaju.
Tako su govorili stari. Baš u to vrijeme baka Reza iznosi kuhano vino, kuhanu rakiju i čaj.
- Ajde, žene, da se malo zgrijete, a i vi, ljudi.
- Ne daj im, baba, puno pit', sad moraju mišat meso za kobasice. Ajd, Pita! Mišaj! Meti bili luk, sol i papriku. Nemoj mi jako zaljutit. A ti, Varza, odvoji malo bolje meso za kulin i kulinaču pa napravi tri kulina, a ostalo kulinove seke! - govorio je djed Đura.
- Šta će tebi tri kulina? Nit ti imaš đece, nit ti tko dolazi, nit kud ideš - bocka ga Varza.
- E, moj Varza, men' je to baš i potrebno. Kad ja odem doktoru pa ponesem kulin i litru dobre rakije, ja i baba ne trebamo bolju vezu, a voljim ja i za Uskrs imat' kulin u košarice.
Posao je tekao svojim redom. Žene u kući su pripremale večeru, mijesile krofne i salenjake. Djed Đura ništa nije radio, samo je nadzirao da sve prođe kako treba.
- Josa, skidaj te čvarke, nemoj mi mast prižgat. A jesi l' mliko stavio da se lipo zarumene? Poslije se lati obarina, samelji je i nadivaj krvavice pa nek žene mogu prat sinije, šprice i mašinu. Ja i Iso idemo soljit meso pa nek stoji u salamure.
Usteturao djed Đura po dvorištu, što od umora, što od rakije. Razveselio se. Svinjokolju je obavio.
- Svi na večeru dođite!
Poziva sve ljude i žene na večeru, gdje bude pravo veselje. Jede se juha, kuhano meso i hren, sarma, pečena kobasica i krvavica, kupus salata, te krafne i salenjaci. Popije se koja čašica više pa tu bude i pjesme:
- Svinje moje, lipe pa debele, koliko ste vi žira pojele.
- Prodaj, dado, tri brava i tele pa mi kupi gospodske cipele.
Orilo se niz hladnu ulicu. Događa se kod djeda Đure da nekoga moraju i kući voditi. Djed Đura bi to komentirao:
- Bože, a šta ćemo? Mora se čoj'k odvest. Bolje da izumre selo, no običaj.
Martina Babić, VII. r.
Osnovna škola
Babina Greda
|
- 02:04
-
Ukupno Komentara
(16)
MARTINOVI KONJI
Sat je davno otkucao pola noći. Masirajući umorne natečene noge, Kata je sjedila na otomanu otimajući se snu, usput podgrijavajući večeru. Dosad nije nikada pošla na počinak ne dočekavši Martina. Djeca su već davno legla. Taman kad ju je uhvatio prvi san, otvorila su se vrata. Trgnula se. Zveket stakla razlijegao se kućom. Svjetlucajući komadići padali su po podu puneći oveće fugne sasušenog poda.
- On će meni da ja nikad neću kupit traktor! Misli da ću dovika bit njegov sluga, nadničar! Ajd, Martine, ovo, ajd, ono, ajd ujutro rano do navečer kasno! Neće više tako moći, ne zvo se ja Martin!
Zborio je tu noć Martin zaplićući jezikom, sav prašnjav, crven u licu tražeći nešto po kući. (Bio je to inače vrijedan i radišan čovjek koji nije znao reći ne ma o kakvom se poslu radilo).
- Opet ga je napio - mislila je Kata, stojeći nijemo do peći, nervozno miješajući po šerpi već davno ukuhalu večeru. Nije joj ništa rekao, zgrabio je fenjer i izašao. Prašnjave čizme tupo su odzvanjale trijemom. Izašla je lagano za njim, prateći ga u stopu, nastojeći da je ne vidi. Zapinjući o stajska vrata, viknuo je:
- Điha, gavrani moji! Konji veselo zarzaše, zafrktaše, naćuliše uši. Kresnuo je šibicu, upalio fenjer pojačavajući plamen na fitilju. Svjetlost je obasjala štalu poigravajući se sjenama. Konji veselo poigraše. Martin dohvati šaku slame, smota je, stade njome trljati tople konjske sapi. Čas jednog, čas drugog. Konji se stadoše izmicati, nervozno otresajući glavom, razbacujući dugu gustu grivu.
- Zar me ne volite? - tiho je prozborio Martin sjedajući na snop slame, podlaktivši se, a u oku mu se pojaviše dvije suze. Zaspao je tako. Kata se lagano privukla, pozvala ga, a kako nije bilo odgovora, uzela je asuru i pokrila ga. I ona je mogla sada otići na počinak, zagasiti fenjer, nečujno se odšuljati u kuću...
Izveo je vrance iz staje, uzeo oborak, svakome dao mjericu zobi, napojio ih, a potom upregao u kola. On i Kata natovariše plug, a nabaci u kola i naviljak sijena. Pucnuo je kandžijom, konji su povukli. Zakloparala kola po "bečkof kaldrmi, topot kopita mljeo kamenje.
Dograbivši se polja, konji su žustro odmicali mekim poljskim putem zadovoljno frkćući nozdrvama i veselo podižući repove. Na njivi ih ispreže, uzme plug, pokvači, a uzde prebaci preko glave na ramena, oko vrata. Slaže se brazda do brazde. Podnevno sunce prži, sparina. Konji mokri frkću, a iz zažvaljenih usta pada bijela pjena. Ždrijebac se ukopitio, podižući glavu i strigući tankim ušima. Ljutit što su stali, osine konje. Kao grom, pogodi ga kopito u trbuh. Izdišući, kao kroz maglu, ugledao je krilatoga konja kako dolazi k njemu i nosi ga na svojim krilima put oblaka, put raja.
Visok krupan pijevac šepurio se na vratima uvrćući glavom, začuđeno pogledavajući unutar staje. Prve su kokoške već hvatale crviće po dvorištu razgrćući piljevinu i triješće na drvotonju. Bilo je vrijeme da najavi jutro. Kukuriknuvši glasno, trgnuo je Martina iz sna, a ovaj, još u neznanju i bolne glave, pomisli:
- Zar i pijetlova u raju ima? Zatim poskoči, pogleda oko sebe, dohvati amper vode, zabije ruke u njega pa hladnom vodom zalije svoje natečeno lice. Dojeći kravu, Kata je promolila glavu smiješeći se u sebi:
- E, sad bi mogo rasola popit, da ga ima!
Kao da je pročitao misli, Martin se uhvati za glavu.
- Babo, što me glava boli, puca, čini mi se! - pa stade rukama gnjesti tjeme istežući vratne žile. - Sanjao sam da me konj ubio!
Tada uze češagiju i očetka konje ne pitajući za kavu i jelo. Volio je vidjeti čista konja, raščešljane grive, podvezanog repa. I konji su voljeli njega. On im je dolazio noću, grlio ih, ljubio u nozdrve, vrat, jadao im se. Oni su se mazili, lizali mu ruke i obraze.
- I konji su živi stvorovi, imaju razum. - govorio bi često susjedima na ulici. Okrenuo se prema Kati pa promuklim, jedva čujnim, glasom reče: - Sutra idu na vašar! Oću kupit traktor! Nervozno dovrši rečenicu te nemirno skrene pogled negdje na tavanicu kako ne bi ženi odao svoju suzu u očima.
Svanulo novo jutro. Još mračak. Kasaju vranci i kola lagano promiču cestom ispod sivog neba dok Martin u kolima, uz svoju babu, otpuhuje oblak dima.
Na Mandića stanu upaljena petrolejka. Šumskom kaldrmom pretrča leglo srna. Martin samo šuti, a već su i Vinkovce prošli. Približavajući se Nuštru Kata umilnim glasom, kao da moli Boga, otpoče prva razgovor:
- Martine, ako Boga znaš, ne daj ih Ciganima, ni švercerima, a bome ni Talijanima. Poklat će ih u salame! Prodaj ih nekome, nekom seljaku, našem čovjeku, za njivu i kuću! Sklopi ruke te ih visoko digne prema nebu.
- I ja sam mislio o tome. Tako će bit! - reče Martin, a u grudima ga nešto steglo, hoće srce iskočiti.
Kao da su znali o čem divane, konji usporiše veselo frkčući, okrećući se na Martina. - Stej, a! - povika Martin, iskoči iz kola, stade pred njih, prihvati vranca za grivu. Vranac samo nisko prigne glavu savijajući svoj lijepi dugi sjajni vrat med noge. Konji radosno zaržu, zatopću nogama. Martin zavuče ruke u špenzle, raširi ih pa svakom konju pruži kocku šećera. Veselo su oblizivali te ruke, ruke koje ih timare još ovaj put.
Nije prošla ni nedjelja dana, a u staju ušlo 25 konja. Ne treba im sijena, ni jasala. Utjerao ih bez srca i duše. Ni vranci, ni žeravi, već crveni kao krv, a hladni kao led. (Kad akumulator "crkne", znao bi Martin reći: E, di su sad moji vranci? Ti nisu stajali!).
Sjedio bi Martin na klupčici pred kućom, a kad Peć--Grgo prođe sa svojim "štajercem" - visokim, jakim, teglećim konjem - sjetno bi pustio suzu neprestano tražeći sliku na kojoj on ponosno stoji između dva vranca: Vidrana i Sokola.
Katarina Mijatovic, VIII. r.
Osnovna škola Gradište
Svim Martinama i Martinima, il kako se to kod nas u Slavoniji kaže Martinkama i Tinama, s malim zakašnjenjem želim SRETAN IMENDAN!
|
- 01:52
-
Ukupno Komentara
(13)
MATA
Sunce se objesilo nad šokačkim selom i nemilo peče. Lišće se na granama smirilo, ko da se boji pomaknit. Čujem kako zemlja puca. Njoj to puno ne smeta. Ta naučila je ona na tako žarko sunce. Sad mora šutit, jer molila ga je još proljetos da grane, da ju ogrije, da joj pomiluje svaku brazdu uzoranu, posijanu, pozubitu. Potljam svake kiše opet ga je molila da sine, da joj malko ugrije klice. E, kad je sunce na sve te njezine prošnje pristajalo i ona sad zadovoljna, ponosna šta je dala dobar rod, može malko i pritrpit tu žegu. Selo se zavuklo u lad i kunja (drijema). Samo guske tvrdoglavo traže u kanalu kraj druma (puta) kap vode i sočnu zelenu travku . Vidim da im nije pravo, svađaju se, jedna drugu grize. A meni svedno.Ta pusti guske!
Drumom širokim, bilim, mekanim od debele prašine, odjedanput se prolomi prasak. Iz jedne avlije (dvorišta) blizu Save poletiše dva vranca upregnita u drvena, okovana kola. Mata, priličito mlad, al izgleda goropadan (bijesan), naglo i’ skrene na drum i udari desnog pa livog vranca, popusti kajase a oni jurnu. Ta, ne udara on nji’ jer i’ mrzi. Sjeća se on riči svog dide: Koliko voliš konje, toliko ti vridi duša!
Stoji Mata u po kola raširiti nogu, kajase drži čvrsto i nagne se malko natrag. Na glavi mu kapa, koja od te jurnjave lebdi nad malom mu glavom i tako dopušta da mu vjetar brka (mrsi) svjetlu kiku (kosu), nježnu poput svile, na čelo, ko da mu oće sakrit bećarsko desno oko, koje je namigivalo svakoj lipoj curi al i po kojoj mladoj snaši. A možda ga baš oće malko i zaštitit. Ta zna i kapa i sunce i vjetar i njegova kika, da njegovo namigivanje ni prošlo.
Za kapom plavi cvitić izgleda još jedar dok se opire suncu i Matinoj ruki, koja ga malo malo pa poklopi. Rubinu (košulju) je skroz raskopčo, tako da mu se vide mišićava prsa i tek oko pupka po koja dlaka, jer mu se kajiš objesio ispod mršavog trbuva. Rukave je zasuko do iznad laktova, valda da mu se vide jake ruke i nabrekle plave žile, koje od bisa (srdžbe) samo što ne popucaju. Crne šake lagano, sa dva prsta, drže kajase, a u desnoj još i kandžiju (bič), kožnu, pravu, što je kupio za zadnjem vašaru. Još je skoro nova, još se lipo vidi crven, bili, plavi.
Vranci jaki, podigli glave, kasaju iako znaju, da se nit njima nit kočijašu ne žuri. Niz oglavine im se cidi znoj. Malo mi i bi žao, al nisam ništa tio kast. Nisam tio da me Mata spazi, da mu pokvarim užitak.
Mata juri i iza sebe ostavlja oblak prašine.
Njeko mu iz debele ladovine ispod velikog orasa opsova mater njegovu obisnu, šokačku. Al to Matu ne dira. Ta psovali su njemu nedužnu mater i oca kad god je to bilo il nebilo u redu: dok se kerio (veselio pred tamburašima) u tuđim svatovima i ko guzičar il jebalija (nepozvani gost) kupovo granu (jedan svatovski običaj), dok je potljam neprospavane kratke bećarske noći išo zorom orat ko da je najodmorniji, dok je s veselim društvom pjesmom budio zoru i zaspale pendžere (prozore) lipih udavača, dok je prid tamburama rasipo novce i srce i dušu.
A Mata leti. Sigurno on u sebi odvraća psovkom, jer nikom on nije osto dužan, iako su mu i dada i mama govorili da to nije lipo, kršćanski. Ne okreće Mata glavu. On i njegovi vranci , njegove misli, njegove želje nisu od vog svita.
Ma neću ga još dirat. Nek se izdovolji. Ta nije se već dugo provezo selom nako, kako samo on to zna, nije već dugo nikom inatio. Ma jebem ti ja Šokca koji ne zna pravit inat. Ta di bi bila Slavonija bez inata? Dok je Šokac nosio bile čorape drugi su 'odali bosi, dok je on bio obistan, krisko prid tamburašima, drugi su samo sanjali o kruvu, dok je on rasipo imanja, davo novce za ljubavi kojekaki Tena, drugi' još ni ni bilo! Sad on iz inata ne nosi bile čorape. "Nek i sad nose drugi" promrmlja Mata kroz sitne zube, "nek se kočopere. Al osim mene! Neće oni prćkat po mojoj zemlji! Samo ja to smijem, jer meni ona neće zamjerit, ona je moja! Ma ni Matu niko zafrkavo! I samo da znate: nikad Mata neće bit tuđi na svom!" vrisne i ošine po konjima.
Drago mi je bilo dok sam ga tako slušo."Tako je, Mata! Ne daj se! Ma nismo mi kurvina kopilad (nezakonita djeca). Mi jesmo čeljad vilenja, al smo vridni, pošteni. Neće nas niko zavest. Nije nas zavodila nikaka zvizda. Ni crvena ni žuta. Crvenu i nako nismo gledali a žutu smo volili. Volili smo tu žutu zvizdu, volili sebe, volili pod njom ko bogata trpeza prostrtu našu Slavoniju. Ali nismo se mi ni njoj klanjali. Ma kom se mi Šokci klanjamo? Samo Bogu i tebi zemljo crna, teška, blatna, ravna, ma draga, ma mila, ma slatka.Ti si nam sve! Ma jebem ti ja sve no što ni tvoje" prišapnem mu tio na malo uvo.
Mata odjadanput naglo pritegne kajase. Konji su već pomislili da oće stat, ko kad je njeki dan skobio (sreo) mladu curu i tio ju povest, provozat. Al Mati danas nije do toga. Mata danas slavi, luduje. A kad Mata luduje onda samo treba tambure, rakiju i svog druga. Nije Mata nikad imo veliki' drugova. Dok su "drugovi" bili u modi Mata je bio sam. Mi smo čeljad vilenja. Bićemo sami ako treba i cili život, sve dok ne nađemo pravog čojka, kom mirne duše možemo kast: ti si moj drug. Ne nako od reda nego iz dna duše, iz dna našeg srca širokog ko ravna, pusta, draga, mila nam Slavonija. Ma nek je jebena, al je naša!
Povuče Mata livom rukom kajase a vranci naglo skočiše. Kola samo što se ne privrniše. Prid Matom i njegovim vrancima puca stara ponosna šuma. Odjedanput se sve smirilo, sve je ti'o. Kola se više ne čuju. Vranci tio ržu. Mata se opusti, skupi noge, skine kapu pogleda ju i po starom običaju najeri baš na desno oko, iz kojeg iskoči mig ko na kaku curu. Ma ima Mata kom namigivat i u selu i na prelu i na njivi i u šumi. Di god da je oko njega su njegove velike ljubavi. Zna ta šuma da ju Mata voli. Al svedno voli da joj bar jedanput namigne. Ma namigivat će Mata svakom. I 'nom kog ne voli. Zna on kom će i rašta (zbog čega) namigivat. A kako da ne namigne njoj, koja je zapamtila njegove prve, makar i nespretne ljubavi. Držala je ona Matina leđa i dok su bila gore i dole, al nikad nije dala da se umažu (uprljaju). Njegovo štrikano špencle (šarena vunena muška reklja - kaputić) nikad nije bilo blatno, jer je njegova šuma prostrla debelu, mekanu gubu (prostirač) od ma'ovine. Njegova bila rubina od bakinog tkanja nikad nije bila zelena na lakvotima, ako Mata nije ćeo da drugi vide. Jer laktovi se mogu ozelenit samo pri jednom poslu. Mi Škoci na to ni ne gledamo ko na poso, iako strogo pazimo da ga redovito obavljamo, jer ga radimo ko od šale. Naj pravi poso njekad moremo i zaboravit. Al vaj, nikad! Čak njekad u njemu i prićerujemo.A štaš kad smo vridni!
Mata šumu nikad nije psov'o. Možda samo dok je neispavan, mamoran potljam kratke bećarske noći kolima naletio na panj, pa joj nako od milja ospovo mater.
Mata i šuma vole se jako.
Osjetio sam i ja tu Matinu ljubav. Došo sam mu blizu i slušo kako mu udara mlado, pošteno, plemenito, vridno šokačko srce. Lice mu je još bilo crveno od sunca, po malim obrazima se cidio znoj, sa pramena svjetle kike na čelu kapni mu na vršiku nosa graška znoja ko biser na maminom lančiću. Učinilo mi se ko da Mata reve (plače) i tio sam ga pustit da se izreve. Ma nije to prvi put da on reve. I njeku sam ga večer vidio da prid tamburašima reve. Ma revi, Mata, al samo onda kad ti to oćeš! Ne revemo mi po ničoj komandi! Mi smo svoji gazde! Al eto, njeki put će mo pustit da nam zapovida tambura, njekad rakija. Al nikad žena! A nije naše srce tako tvrdo. Ma mi smo ti čojče mekani ko perje, mi smo čeljad vilenja. Samo nas se mora razumit i s nama pošteno postupat. Mi se volimo klinčit, jer imamo rašta!
Prišuljo sam se Mati iz zadnji šaraga (dio drvenih kola) i blago mu metnio ruku na mokro rame. On ko da se odma nije snašo, iako Matu nikad ništa nije moglo zbunit, pogleda ulivo, pa udesno, pritegni kajase, a vranci stadoše. Skinem mu kapu i uz 'naj plavi cvitak zataknem grančicu mladog rasta s tri žira.
Sad me spazio. Raširi prašne ruke, al ne baci kandžiju, pogleda me kroz mokru razbarikanu kiku i zagrli. Mokro mu se lice prilipilo uz moje. I moje i Matino srce lupalo je jako. Probali smo nješta kast (reći), al nismo mogli. Sjeli smo u drik (srednji dio kola), držali se za ruke i revali. I dok se iz ruku cidio znoj a iz očiju suze, čula se u staroj rastovoj šumi ispotija složna pjesma. Riči su nam zajedno s suzama navirale: "Slavonac sam, time se ponosim, slavno ime od predaka nosim. SLAVONIJA JE DOMOVINA MOJA !"
|
- 02:12
-
Ukupno Komentara
(10)
POGRIJEŠIO SAM - OPROSTITE
Čini mi me da sam već negdje napisao, da je moje životno geslo izreka jednoga francuskog filozofa (kojemu nažalost nisam zapamtio ime) koju sam čuo još u gimnaziji, a koja glasi:“Čovjek nikada nije veći nego kad prašta i za oproštenje moli!“
Eto sad sam ja taj koji moli za oproštenje. O čemu se radi?
U subotu, kasno navečer, netko mi pošalje MSN adresu i pita da li ga želim uvrstiti u moje kontakte. Adresa je bila toliko „iscifrana“ i nečitka ali sam se, ne misleći ništa lošo, javio. S druge strane je bio Slavonac iz Požege koji živi u Beču. Njegova fotografija je odavala dječaka, međutim, to znadete i sami, te fotografije obično nisu aktualne. Moja jeste. I kad smo došli do starosti (ja sam mu rekao koliko sam star a on napisao da ide u školu) smo prekinuli. Zapravo na moje podatke o starosti se više nije javio. Time je za mene taj „razgovor“ bio završen.
Poslije pola noći na post se javi komentarom „Zamišljena“ i još jedna osoba, čije sam ime zaboravio, i izražavaju zabrinutost zbog moga dopisivanja s djecom. Najprije nisam shvatio o čemu se radi. Nisu ostavile link da mogu otići na njihove blogove, pa sam sinoć ta dva komentara izbrisao. I tek sam tada shvatio da su se komentari najvjerojatnije odnosili na taj kratki „razgovor“ s tim dečkom iz Beča.
Razumijem roditelje koji se brinu o svojoj djeci glede pedofilije. Hvala Bogu da reagiraju na vrijeme i da imaju uvid u to što im djeca na computeru rade. Moje je ime, i to pravo ne samo blogersko, svima poznato. Nemam se razloga skrivati, jer svakome, ama baš svakome želim samo dobro. No ovim dvjema ženama sam dužan ispriku zbog toga što sam izbrisao njihove komentare. Ako si samo malo daju truda i pregledaju moj blog, ali ne samo zadnje postove, moći će, na osnovu onoga o čem sam svakodnevno pisao, vidjeti, što je moj životni stav.
Volio bih da se opet jave.
|
- 13:05
-
Ukupno Komentara
(17)
S MOBITELOM U SLAVONIJU IV
Danas je Sv. Vinko, zaštitnik vinograda i vinogradara. Priređuju se velike fešte. U Feričance dolazi predsjednik Republike, koji je rodom iz susjedne Orahovice. Večer prije priča mi jedan policajac:“Osiguranje nije ni upola kao za vrijeme starog predsjednika“. Prije Feričanaca ide u Ilok, u najstariji vinski podrum u Europi! Slave se „Vinci“. To slavlje u mom životu još nisam doživio. U Štitaru nema vinograda. Kod nas je najveće brdo bundeva.
U vinogradima gore vatre. Na trsje su obješeni kuleni i kobasice. Vjeruje se, da će biti dobra berba. Par odrezanih grančica loze ponese se kući, stavi u vodu, da se vidi kakav će biti rod.
Kod prijatelja u Crkvarima podno Krndije već sjede Stipa i Joza iz Đakova, jedu kobasicu i piju vino, al „utvrdo“, dakle bez vode. Šteta je kvariti vino, vele oba i izvaljuju viceve na svoj račun. Pravi humor. Sjetih se Hegela koji reče:“Humor je najuzvišeniji stupanj duha“. Red je ići u vinograd, no njima se neda. Stipa mi nudi svoj đip „Suzuki“, dvosjed. Pristajem, iako takav automobil još nikad nisam vozio. Treba na jednom mjestu prijeći preko potoka, pa je bolje ići s njim nego mojim, običnim. Već je kratki put u vinograd najavljivao veselje. Oko velike vatre sjede već dobro „podgrijani“ ljudi. Tek im se na odsjaju plamena vidi crveno lice. Peku na šibama nataknutu slaninu i kobasicu. Dobro prija uz domaći kruh iz vanjske peći. Prijatelj Joza mi pokazuje svoj vinograd, priča o „isplativosti“ i planovima. Pristupa nam „Tarzan“:“ Pusti razgovor. Ajte k vatri!“ Piri hladan vjetar, pa se približismo vatri koliko je moguće. Boca stalno kruži. Svatko je donio svoje vino. Prilazi mi zgodan mladić, Tomo, i nudi vino. Pitam ga za „sortu“, kako ne bih mješao. „Danas vam je svejedno. Vino je vino. Svako je dobro.“ Nisam mogao odbiti, iako bih i dalje najradije pio dobru graševinu prijatelja Joze. Već je pao mrak. Pokušavam odgonetnuti svjetla u daljini. Već nekoliko pokušaja započeti pravu pjemu ne uspjeva. Očito je još prerano. Iz daljine se začu pjesma s druge vatre. Postajala je sve glasnijom. Skupina mladića dolazi k nama. Pjevaju neskladno ali glasno. Oni nude svojim vinom, mi njih našim. Danas je sve u redu. Svi su prijatelji. Nema svađe, psovke, razmirica. Svako je vino dobro. Vjerujem da će sutra biti drugačije. Od čijeg li me vina danas boli glava?
Opraštamo se i idemo na večeru. Joza iz Đakova, inače birtaš iz Đakovačkih Selaca, kuha čobanac. Danas se zove „pastirac“, kao da u Hrvatskoj više nema čobana. Dobar je. Decentno ljut, jer smo ga zamolili da ne zaljuti previše. „Znam ja da ste se vi u Njemačkoj odučili naše hrane“.Taman dobra za graševinu. Stipa je već počeo drijemati, a mora voziti u Đakovo. Joza popi još par čaša na eks, pozdraviše se i odu. Svima se razvezao jezik. Razgovoru nikad kraja. Malo politike, malo svakidašnjice, dosta graševine. Nismo ni primjetili kako je prošlo vrijeme. Red je ići kući. Sutra se radi. Ja doduše ne, ali drugi.
Prije spavanja razmišljam o današnjem danu. Zemlja plodna, slavonska ostaje na starcima koji su u nju zaljubljeni. Mladi odlaze. Novi hrvatski „Mlečani“ posjekoše hrastove i vinograde. Ako se mi ne bavimo politikom, onda se ona bavi nama. To Slavonci još uvijek nisu shvatili. Jedina je šansa Hrvatske proizvoditi ekološki čisto vino. Kud nam kradu i lažu, tu nas još i truju lošim vinom. Svi su se kraljevski dvori Europe snabdjevali slavonskim vinom. A gdje smo danas? Obuze me neka žalost. Legao sam, iako sam znao da neću dugo zaspati.
Došao je dan povratka. Brzo je prošlo 17 dana u Slavoniji. U Feričancima kupujem vino za cernički samostan. Bijeli Pinot i crnu Frankovku. U podrumu tvrde, da su to misna vina. 11 Kuna litra. Nije skupo. U 12.30 sati moram biti u Cerniku u smostanu. Pater Franjo je pozvao na ručak. Lijep je sunčan dan. Stižemo točno. Poslije ručka razgledamo novine samostana. Svaki puta nešto novo. Pričamo o najavljenoj financijskoj reformi Crkve u Hrvatskoj, o požeškom biskupu, o fratrima. Rado bih par dana ostao u ovom lijepo uređenom samostanu. No put je pred nama. Povratak u monotonu svakidašnjicu. Ali želja za unukom Elenom i djecom je jača.
I na kraju jedna važna konstatacija: za svo vrijeme u Slavoniji nisam morao popiti niti jednu tabletu protiv glavobolje! Domovino, ti si kao zdravlje!!!
Kraj!
|
- 00:30
-
Ukupno Komentara
(10)
|
|
|
