Marketing
MARTINOVI KONJI
Sat je davno otkucao pola noći. Masirajući umorne natečene noge, Kata je sjedila na otomanu otimajući se snu, usput podgrijavajući večeru. Dosad nije nikada pošla na počinak ne dočekavši Martina. Djeca su već davno legla. Taman kad ju je uhvatio prvi san, otvorila su se vrata. Trgnula se. Zveket stakla razlijegao se kućom. Svjetlucajući komadići padali su po podu puneći oveće fugne sasušenog poda.
- On će meni da ja nikad neću kupit traktor! Misli da ću dovika bit njegov sluga, nadničar! Ajd, Martine, ovo, ajd, ono, ajd ujutro rano do navečer kasno! Neće više tako moći, ne zvo se ja Martin!
Zborio je tu noć Martin zaplićući jezikom, sav prašnjav, crven u licu tražeći nešto po kući. (Bio je to inače vrijedan i radišan čovjek koji nije znao reći ne ma o kakvom se poslu radilo).
- Opet ga je napio - mislila je Kata, stojeći nijemo do peći, nervozno miješajući po šerpi već davno ukuhalu večeru. Nije joj ništa rekao, zgrabio je fenjer i izašao. Prašnjave čizme tupo su odzvanjale trijemom. Izašla je lagano za njim, prateći ga u stopu, nastojeći da je ne vidi. Zapinjući o stajska vrata, viknuo je:
- Điha, gavrani moji! Konji veselo zarzaše, zafrktaše, naćuliše uši. Kresnuo je šibicu, upalio fenjer pojačavajući plamen na fitilju. Svjetlost je obasjala štalu poigravajući se sjenama. Konji veselo poigraše. Martin dohvati šaku slame, smota je, stade njome trljati tople konjske sapi. Čas jednog, čas drugog. Konji se stadoše izmicati, nervozno otresajući glavom, razbacujući dugu gustu grivu.
- Zar me ne volite? - tiho je prozborio Martin sjedajući na snop slame, podlaktivši se, a u oku mu se pojaviše dvije suze. Zaspao je tako. Kata se lagano privukla, pozvala ga, a kako nije bilo odgovora, uzela je asuru i pokrila ga. I ona je mogla sada otići na počinak, zagasiti fenjer, nečujno se odšuljati u kuću...
Izveo je vrance iz staje, uzeo oborak, svakome dao mjericu zobi, napojio ih, a potom upregao u kola. On i Kata natovariše plug, a nabaci u kola i naviljak sijena. Pucnuo je kandžijom, konji su povukli. Zakloparala kola po "bečkof kaldrmi, topot kopita mljeo kamenje.
Dograbivši se polja, konji su žustro odmicali mekim poljskim putem zadovoljno frkćući nozdrvama i veselo podižući repove. Na njivi ih ispreže, uzme plug, pokvači, a uzde prebaci preko glave na ramena, oko vrata. Slaže se brazda do brazde. Podnevno sunce prži, sparina. Konji mokri frkću, a iz zažvaljenih usta pada bijela pjena. Ždrijebac se ukopitio, podižući glavu i strigući tankim ušima. Ljutit što su stali, osine konje. Kao grom, pogodi ga kopito u trbuh. Izdišući, kao kroz maglu, ugledao je krilatoga konja kako dolazi k njemu i nosi ga na svojim krilima put oblaka, put raja.
Visok krupan pijevac šepurio se na vratima uvrćući glavom, začuđeno pogledavajući unutar staje. Prve su kokoške već hvatale crviće po dvorištu razgrćući piljevinu i triješće na drvotonju. Bilo je vrijeme da najavi jutro. Kukuriknuvši glasno, trgnuo je Martina iz sna, a ovaj, još u neznanju i bolne glave, pomisli:
- Zar i pijetlova u raju ima? Zatim poskoči, pogleda oko sebe, dohvati amper vode, zabije ruke u njega pa hladnom vodom zalije svoje natečeno lice. Dojeći kravu, Kata je promolila glavu smiješeći se u sebi:
- E, sad bi mogo rasola popit, da ga ima!
Kao da je pročitao misli, Martin se uhvati za glavu.
- Babo, što me glava boli, puca, čini mi se! - pa stade rukama gnjesti tjeme istežući vratne žile. - Sanjao sam da me konj ubio!
Tada uze češagiju i očetka konje ne pitajući za kavu i jelo. Volio je vidjeti čista konja, raščešljane grive, podvezanog repa. I konji su voljeli njega. On im je dolazio noću, grlio ih, ljubio u nozdrve, vrat, jadao im se. Oni su se mazili, lizali mu ruke i obraze.
- I konji su živi stvorovi, imaju razum. - govorio bi često susjedima na ulici. Okrenuo se prema Kati pa promuklim, jedva čujnim, glasom reče: - Sutra idu na vašar! Oću kupit traktor! Nervozno dovrši rečenicu te nemirno skrene pogled negdje na tavanicu kako ne bi ženi odao svoju suzu u očima.
Svanulo novo jutro. Još mračak. Kasaju vranci i kola lagano promiču cestom ispod sivog neba dok Martin u kolima, uz svoju babu, otpuhuje oblak dima.
Na Mandića stanu upaljena petrolejka. Šumskom kaldrmom pretrča leglo srna. Martin samo šuti, a već su i Vinkovce prošli. Približavajući se Nuštru Kata umilnim glasom, kao da moli Boga, otpoče prva razgovor:
- Martine, ako Boga znaš, ne daj ih Ciganima, ni švercerima, a bome ni Talijanima. Poklat će ih u salame! Prodaj ih nekome, nekom seljaku, našem čovjeku, za njivu i kuću! Sklopi ruke te ih visoko digne prema nebu.
- I ja sam mislio o tome. Tako će bit! - reče Martin, a u grudima ga nešto steglo, hoće srce iskočiti.
Kao da su znali o čem divane, konji usporiše veselo frkčući, okrećući se na Martina. - Stej, a! - povika Martin, iskoči iz kola, stade pred njih, prihvati vranca za grivu. Vranac samo nisko prigne glavu savijajući svoj lijepi dugi sjajni vrat med noge. Konji radosno zaržu, zatopću nogama. Martin zavuče ruke u špenzle, raširi ih pa svakom konju pruži kocku šećera. Veselo su oblizivali te ruke, ruke koje ih timare još ovaj put.
Nije prošla ni nedjelja dana, a u staju ušlo 25 konja. Ne treba im sijena, ni jasala. Utjerao ih bez srca i duše. Ni vranci, ni žeravi, već crveni kao krv, a hladni kao led. (Kad akumulator "crkne", znao bi Martin reći: E, di su sad moji vranci? Ti nisu stajali!).
Sjedio bi Martin na klupčici pred kućom, a kad Peć--Grgo prođe sa svojim "štajercem" - visokim, jakim, teglećim konjem - sjetno bi pustio suzu neprestano tražeći sliku na kojoj on ponosno stoji između dva vranca: Vidrana i Sokola.
Katarina Mijatovic, VIII. r.
Osnovna škola Gradište
Svim Martinama i Martinima, il kako se to kod nas u Slavoniji kaže Martinkama i Tinama, s malim zakašnjenjem želim SRETAN IMENDAN!
Post je objavljen 12.11.2006. u 01:52 sati.