Marketing
S MOBITELOM U SLAVONIJU IV
Danas je Sv. Vinko, zaštitnik vinograda i vinogradara. Priređuju se velike fešte. U Feričance dolazi predsjednik Republike, koji je rodom iz susjedne Orahovice. Večer prije priča mi jedan policajac:“Osiguranje nije ni upola kao za vrijeme starog predsjednika“. Prije Feričanaca ide u Ilok, u najstariji vinski podrum u Europi! Slave se „Vinci“. To slavlje u mom životu još nisam doživio. U Štitaru nema vinograda. Kod nas je najveće brdo bundeva.
U vinogradima gore vatre. Na trsje su obješeni kuleni i kobasice. Vjeruje se, da će biti dobra berba. Par odrezanih grančica loze ponese se kući, stavi u vodu, da se vidi kakav će biti rod.
Kod prijatelja u Crkvarima podno Krndije već sjede Stipa i Joza iz Đakova, jedu kobasicu i piju vino, al „utvrdo“, dakle bez vode. Šteta je kvariti vino, vele oba i izvaljuju viceve na svoj račun. Pravi humor. Sjetih se Hegela koji reče:“Humor je najuzvišeniji stupanj duha“. Red je ići u vinograd, no njima se neda. Stipa mi nudi svoj đip „Suzuki“, dvosjed. Pristajem, iako takav automobil još nikad nisam vozio. Treba na jednom mjestu prijeći preko potoka, pa je bolje ići s njim nego mojim, običnim. Već je kratki put u vinograd najavljivao veselje. Oko velike vatre sjede već dobro „podgrijani“ ljudi. Tek im se na odsjaju plamena vidi crveno lice. Peku na šibama nataknutu slaninu i kobasicu. Dobro prija uz domaći kruh iz vanjske peći. Prijatelj Joza mi pokazuje svoj vinograd, priča o „isplativosti“ i planovima. Pristupa nam „Tarzan“:“ Pusti razgovor. Ajte k vatri!“ Piri hladan vjetar, pa se približismo vatri koliko je moguće. Boca stalno kruži. Svatko je donio svoje vino. Prilazi mi zgodan mladić, Tomo, i nudi vino. Pitam ga za „sortu“, kako ne bih mješao. „Danas vam je svejedno. Vino je vino. Svako je dobro.“ Nisam mogao odbiti, iako bih i dalje najradije pio dobru graševinu prijatelja Joze. Već je pao mrak. Pokušavam odgonetnuti svjetla u daljini. Već nekoliko pokušaja započeti pravu pjemu ne uspjeva. Očito je još prerano. Iz daljine se začu pjesma s druge vatre. Postajala je sve glasnijom. Skupina mladića dolazi k nama. Pjevaju neskladno ali glasno. Oni nude svojim vinom, mi njih našim. Danas je sve u redu. Svi su prijatelji. Nema svađe, psovke, razmirica. Svako je vino dobro. Vjerujem da će sutra biti drugačije. Od čijeg li me vina danas boli glava?
Opraštamo se i idemo na večeru. Joza iz Đakova, inače birtaš iz Đakovačkih Selaca, kuha čobanac. Danas se zove „pastirac“, kao da u Hrvatskoj više nema čobana. Dobar je. Decentno ljut, jer smo ga zamolili da ne zaljuti previše. „Znam ja da ste se vi u Njemačkoj odučili naše hrane“.Taman dobra za graševinu. Stipa je već počeo drijemati, a mora voziti u Đakovo. Joza popi još par čaša na eks, pozdraviše se i odu. Svima se razvezao jezik. Razgovoru nikad kraja. Malo politike, malo svakidašnjice, dosta graševine. Nismo ni primjetili kako je prošlo vrijeme. Red je ići kući. Sutra se radi. Ja doduše ne, ali drugi.
Prije spavanja razmišljam o današnjem danu. Zemlja plodna, slavonska ostaje na starcima koji su u nju zaljubljeni. Mladi odlaze. Novi hrvatski „Mlečani“ posjekoše hrastove i vinograde. Ako se mi ne bavimo politikom, onda se ona bavi nama. To Slavonci još uvijek nisu shvatili. Jedina je šansa Hrvatske proizvoditi ekološki čisto vino. Kud nam kradu i lažu, tu nas još i truju lošim vinom. Svi su se kraljevski dvori Europe snabdjevali slavonskim vinom. A gdje smo danas? Obuze me neka žalost. Legao sam, iako sam znao da neću dugo zaspati.
Došao je dan povratka. Brzo je prošlo 17 dana u Slavoniji. U Feričancima kupujem vino za cernički samostan. Bijeli Pinot i crnu Frankovku. U podrumu tvrde, da su to misna vina. 11 Kuna litra. Nije skupo. U 12.30 sati moram biti u Cerniku u smostanu. Pater Franjo je pozvao na ručak. Lijep je sunčan dan. Stižemo točno. Poslije ručka razgledamo novine samostana. Svaki puta nešto novo. Pričamo o najavljenoj financijskoj reformi Crkve u Hrvatskoj, o požeškom biskupu, o fratrima. Rado bih par dana ostao u ovom lijepo uređenom samostanu. No put je pred nama. Povratak u monotonu svakidašnjicu. Ali želja za unukom Elenom i djecom je jača.
I na kraju jedna važna konstatacija: za svo vrijeme u Slavoniji nisam morao popiti niti jednu tabletu protiv glavobolje! Domovino, ti si kao zdravlje!!!
Kraj!
Post je objavljen 05.11.2006. u 00:30 sati.