Čini mi me da sam već negdje napisao, da je moje životno geslo izreka jednoga francuskog filozofa (kojemu nažalost nisam zapamtio ime) koju sam čuo još u gimnaziji, a koja glasi:“Čovjek nikada nije veći nego kad prašta i za oproštenje moli!“
Eto sad sam ja taj koji moli za oproštenje. O čemu se radi?
U subotu, kasno navečer, netko mi pošalje MSN adresu i pita da li ga želim uvrstiti u moje kontakte. Adresa je bila toliko „iscifrana“ i nečitka ali sam se, ne misleći ništa lošo, javio. S druge strane je bio Slavonac iz Požege koji živi u Beču. Njegova fotografija je odavala dječaka, međutim, to znadete i sami, te fotografije obično nisu aktualne. Moja jeste. I kad smo došli do starosti (ja sam mu rekao koliko sam star a on napisao da ide u školu) smo prekinuli. Zapravo na moje podatke o starosti se više nije javio. Time je za mene taj „razgovor“ bio završen.
Poslije pola noći na post se javi komentarom „Zamišljena“ i još jedna osoba, čije sam ime zaboravio, i izražavaju zabrinutost zbog moga dopisivanja s djecom. Najprije nisam shvatio o čemu se radi. Nisu ostavile link da mogu otići na njihove blogove, pa sam sinoć ta dva komentara izbrisao. I tek sam tada shvatio da su se komentari najvjerojatnije odnosili na taj kratki „razgovor“ s tim dečkom iz Beča.
Razumijem roditelje koji se brinu o svojoj djeci glede pedofilije. Hvala Bogu da reagiraju na vrijeme i da imaju uvid u to što im djeca na computeru rade. Moje je ime, i to pravo ne samo blogersko, svima poznato. Nemam se razloga skrivati, jer svakome, ama baš svakome želim samo dobro. No ovim dvjema ženama sam dužan ispriku zbog toga što sam izbrisao njihove komentare. Ako si samo malo daju truda i pregledaju moj blog, ali ne samo zadnje postove, moći će, na osnovu onoga o čem sam svakodnevno pisao, vidjeti, što je moj životni stav.
Volio bih da se opet jave.
Post je objavljen 06.11.2006. u 13:05 sati.